Sport i zabava

Živa legenda Franjo Tamaši

U Boks klubu Spartak iz Subotice su potvrdili da ne zaboravljaju svoje legende, suborce i učitelje. A sve je to spojeno u liku i djelu Franje Tamašija, čuvenog subotičkog boksača, kasnije boksačkog trenera. Čika Franju je zato posjetila delegacija BK-a Spartak, a bila je to prilika da se još jednom evociraju uspomene iz zlatnog perioda subotičkog, ali i jugoslavenskog boksa.

»Kakvu smo samo ekipu imali tih godina, Blažić, Krstić, Ibrahimović, Takač, Tamaši, Antelj, Torontali, Serdanović, Merković..., poslije Tumbas, Kosanović, Vujković... Imali smo sjajnih boksača za dvije ekipe, šteta što nismo bili prvaci Jugoslavije. Mogli smo, trebali smo, ali su odlučivale neke druge stvari«, sjećaju se nekadašnji suborci, a sada sportski prijatelji, pa onda konstatiraju:

»Nismo uspjeli ostati svi na okupu, nekoliko boraca je otišlo u Partizan, nekoliko u Radnički, Vujković je otišao u Banja Luku... Nekako je tada počeo sunovrat našeg boksa koji i danas traje. Pokušavali smo se više puta vratiti na staze stare slave, pokušavamo i sada, ima uvijek nade, ali zavisi i od stanja u našem sportu u cijeloj državi. Sada se čini da se događaju opet neke dobre stvari, osvojili smo konačno medalje s reprezentacijom na Mediteranskim igrama. Zanimljivo, seniorsku reprezentaciju vodi Subotičanin Tomislav Antelj, također jedan od učenika Franje Tamašija«, dodaje Mirko Antelj, trenutno i predsjednik Boks kluba Spartak.

Ugodno prijepodne u domu čika Franje donosi priliku i da se sportaši pohvale svojim rezultatima, a Franjo Tamaši je zaista bio biser jugoslavenskog boksa. Titulu prvaka Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji osvojio je 1963. i 1965. godine, 1963. je bio i treći na Mediteranskim igrama u Napulju, a te godine je biran i za sportaša godine Subotice. Dres s državnim grbom nosio je šesnaest puta, a dva puta je osvajao i prestižnu nagradu Zlatni pojas: 1963. i 1965. godine.

»Boksom sam se bavio od svoje trinaeste godine, a aktivan sam bio gotovo do posljednjeg dana 33 godine, do kada je u to vrijeme bilo moguće baviti se amaterskim boksom. U seniorskoj karijeri sam imao 347 mečeva, od toga sam 17 izgubio, 27 je bilo neodlučeno, a ostalo su bile pobjede«, ističe čika Franjo, a ostali dodaju:

»Većina tih pobjeda je bila nokautom. Sjećamo se da je publika, koja je u to vrijeme bila vrlo brojna na našim mečevima, 'molila' Franju da ne koristi odmah razornu lijevu ruku koja je obarala protivnike, da bi meč što duže trajao.«

Koliko je trajala boksačka karijera, trajala je i trenerska, sve do 2007. godine. Trajala bi možda i duže, ali je zdravstveno stanje (infarkt) tada prekinulo ipak fizički težak posao trenera u boksu.

»Kada si samo boksač, onda imaš obvezu voditi računa samo o sebi. Kada si trener, onda se brineš o svima, ne samo o stvarima u sali, nego i kada su legli, jesu li izlazili, kako žive... Važno mi je uvijek bilo da imam plan rada. Zato bih i poslije svakog treninga dolazio kući, prvo sjedao za stol i pisao što smo tog dana radili, a onda što se s kime još treba raditi. Bilo je mnogo planiranja, crtanja, pravljenja programa, a sve je to dalo rezultata«, ističe čika Franjo, te napominje da svega u njegovoj karijeri ne bi bilo bez jednog čovjeka:

»Mnogo dugujem mom treneru Stevanu Engelbertu. Od čika Pište sam sve naučio. Bio je to najbolji trener, ne samo u Jugoslaviji u to vrijeme, nego, siguran sam, u čitavoj Europi.«

D. Vuković

 

(antrfile)

Izuzetna konkurencija

Franjo Tamaši je tijekom karijere nastupao u velter kategoriji, a sjeća se velike konkurencije u svoje vrijeme.

»Boks je u to vrijeme bio izuzetno popularan u Jugoslaviji, i to ne samo popularan, nego kvalitetan. Iz tog razdoblja su gotovo svi naši veliki šampioni. U svakom ćošku je nikao boks klub i svaki je imao neke jako dobre borce. Konkurencija je tada bila velika, obično bi na Prvenstvu države morao imati po sedam teških mečeva, pa da stigneš do finala. Kod nas, u velteru, je u to vrijeme bilo desetak odličnih boksača, a sjećam se da mi je Belić bio nekako najveći konkurent. Dobri su bili i Džakula, Salai..., ali su borbe protiv Belića uvek bile teške i neizvjesne«, sjeća se čika Franjo Tamaši.