Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Jedan život u stotine slika

Marku Đipanovu skoro je 80 godina, a za tih osam desetljeća godina toliko je u njegovom životu bilo zanimljivih priča, događaja, ljudi... da bi se komotno mogla napisati jedna knjiga, a ne novinski tekst. I zato će vjerojatno u ovim monoštorskim pričama čika Marka izostati još po koja zanimljiva dogodovština, kojih se čika Marko, za sat i pol, koliko smo razgovarali, nije ni stigao sjetiti. A kada su u pitanju ova i druge zanimljive priče iz Monoštora i ovoga puta »krivac« je Željko Šeremešić, predsjednik KUD-a Hrvata Bodrog koji u selu uvijek pronađe kakvu neobičnu priču i uz to uvjeri svoje Monoštorce da tu priču podijele s nama. Odakle sad krenuti? Od one ribičke priče, priče o kuharu Jove Čaruge, priče o vađenju zuba, dakako prstima uz po koju čašicu tek da se razbije strah?

U ribiča uvijek priča

Pa hajmo od one ribičke, jer nekako se takve priče podrazumijevaju kada je Monoštor u pitanju. Jest u Monoštoru bilo ribe u izobilju, bilo je i alasa, ali je kako kaže čika Marko centralno alasko mjesto bio, ne Monoštor, već Apatin. Riba se iz Monoštora do Apatina prevozila velikim čamcima laptašima. Tamo je bilo mjesto prijema ribe. Nije on nikada bio pravi alas, ali je ribe uvijek imao koliko je htio i kakve je htio. Jednostavno rečeno znao je gdje ribe ima i kako je odatle gdje je ima uzeti.

»Kada sam bio dijete, oko Monoštora je bilo mnogo bara, a mi mali s korpama na te bare i za pol sata pune korpe. Bilo je šarana, soma, linjaka, terpana, bulježa, nema koje ribe nije bilo. A najviše je bilo štuka i cijelo selo je bilo puno štuka. Solile su se te štuke i sušile na suncu, dva-tri tjedna. Na konopcima. Svaku večer su se sklanjale, pa ujutru opet na sunce«, priča čika Marko.

Kaže riba je nekada, a to nekada je prije šezdesetak godina, bila za džabe i bila je sirotinjska hrana. Nije se kao sada kuhala u kotlićima već u laboškama, a kuhale su žene. Sjeća se čika Marko i jednog noćnog povratka iz bezdanskog kina, pješice, kada nije mogao odoljeti punim mrežama ribe, pa se kući vratio mokar, ali i ruku punih šarana.

»Mogao sam se ja zaposliti kao profesionalni ribar, ali bila je mala plaća pa me to nije interesiralo. Ali iako nisam nikada bio ribar, više sam noći prespavao u čamcima nego kod kuće«, kaže u šali čika Marko i dodaje da se alasi na njega nikada nisu ljutili, jer ribe je u mrežama uvijek bilo dovoljno za sve.

I još doznajemo da se za alase moralo školovati tri godine i polagati ispit. U večernju školu išlo se u Monoštor, a polagalo se u Apatinu. Takvih školovanih alasa Monoštor je imao trojicu.

Pitamo i koja je njegova najveća riba. Som je to od 47 kila, ali kao i kod svakog ribiča odgovor se nastavlja riječima – »a kaki su mi ošli«. A da nije bilo jednog soma, možda ne bi bilo ni ovog divana, jer je jedan som čika Marku doslovce spasio život.

»Hvatao sam soma na bućku. Bućkam, bućkam, s ove naše strane Dunava, a s druge strane vojska koja je bila na tada okupiranom teritoriju Hrvatske. I taman se sagnem, jer je som počeo vući, a meni iznad glave samo proleti metak«, sjeća se ovaj vitalni i zanimljivi Monoštorac.

Od njega doznajemo i da postoje kerski somovi, a to su somovi koji, kako kaže, hoće uhvatiti za ruku, k'o da je reže stotine žileta.

Priča priču sustiže

To je ribička priča, ali interesiralo nas je što je čika Marko radio u svom životu. Gleda me pa kaže – »bolje me pitaj što nisam radio«.

»Bio sam šumski radnik-motorist, bušio bunare, radio u Njemačkoj, gdje sam usavršio vodoinstalaterski zanat, radio sam zatim kao otvarač pontona. Onda platim nekome da na pontonu radi umjesto mene, a ja u privatni posao praviti kupoane«, nabraja čika Marko.

U Njemačkoj je radio i u američkoj vojnoj bazi. A popisu poslova treba dodati i vađenje zuba. Da, dobro ste pročitali – vađenje zuba.

»Kako to radim? Jednom rukom uhvatim nazad za vrat, a drugom vadim zub. S dva prsta. Kad stisnem vrat, onda to boli, pa ni ne osjete bol dok vadim zub. Jesu li dolazili da im vadim zube? Pa izvadio sam najmanje 150 zuba. Najviše sam odjednom jednom Monoštorcu izvadio četri zuba. Htio je on i peti da mu vadim, ali dosjetio sam se ja da to nije toliko zbog zubobolje već rakije koja ide kao dezinfekcija poslije svakog vađenja. Evo i proljetos sam jednom vadio zub. Branio sam se da više nemam tu snagu u prstima, ali ne mogu se obraniti i što ću, ajd vadi«, kaže čika Marko, kod koga se uz vađenje zuba dobije još i rakija i pride u džepu ostane deset eura.

Kaže, naknadnih pritužbi pacijenata nije bilo. Potiče Željko našeg sugovornika i na priču o supraničkim tučama s momcima salašarima s Bezdanskog puta, koji su se drznuli da bace oko na koju monoštorsku curu. Kaže, bio je zbog tih čarki ček šest puta u zatvoru. Žestoka je bila tuča kad su salašari na mostu naletjeli na razapetu štrangu, popadali s biciklova i izvukli deblji kraj. Podsjeća Željko i na priču o kuharima čuvenog Jove Čaruge, nekim Prpićima, Malom i Velikom.

»Taj Prpić Mali pobjegao je u Monoštor, počeo trgovati, bio poslije čuvar, a ja sam kod njega ribario, pa je onda tu bilo svakojakih priča«, kaže čika Marko.

Igrao je čika Marko i rukomet i to izgleda dobro, jer mu je tih nekih godina klub iz Apatina nudio stpendiju i stan. A on nije htio, jer je u kući bilo sedmoro djece, i kako ostaviti braću i sestre. I poslije ovih priča nikoga neće iznenaditi ni priča o njegovoj ženidbi, jer da se udala, supruga Manda doznala je na igranci.

»Otišao sam kod njenih i reko – ja bih se ženio, hoćete li me primiti? Oni me gledaju pa kažu – što će Manda reći? Ne sekirajte se vi šta će Manda reći, već što ćete vi reći. I tako sam se oženio. A kad sam na igranci rekao Mandi da sam se oženio ona pita za koga? Pa kako za koga – za tebe. Ona ne vjeruje i sve dok nismo zajedno došli kući nije povjerovala«, kaže čika Marko koji sa svojom Mandom broji 60 godina zajedničkog života.

I tako se slaže priča na priču. Djelić onoga što nam je čika Marko ispričao. A tek što je ostalo neispričanog...

Z. Vasiljević


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay