Tema

Iseljavanja prepolovila Sontu

Poput mnogih vojvođanskih sredina, poglavito ruralnih i Sonta, nekada veliko selo s više od sedam tisuća žitelja, danas je blijeda kopija svega što je bila. Demografska slika sve je nepovoljnija, a ukoliko bismo se osvrnuli na dobnu strukturu stanovništva, perspektive bi postale još crnje.

Već danas je bar trećina kuća prazna, a njihovi vlasnici, odnosno baštinici s obiteljima otišli su trbuhom za kruhom, manji dio u veće gradove poput Subotice, Novog Sada, Beograda, većina u zemlje Europske unije. U posljednjih nekoliko godina zabilježeni su pojačani odlasci mladih obitelji s malom djecom, čak i bez djece, koju će izroditi u novim sredinama. Tako se u Sonti neumoljivo povećava postotak staračkih domaćinstava.

Potraga za mirnijim životom

Najmasovnija iseljavanja zabilježena su tijekom ratnih devedesetih godina prošloga stoljeća. Zabilježeno je da je Sonta na popisu iz 1991. godine imala 5.990, 2002. godine 4992, a 2011. 4330 stanovnika. No, to je samo suha statistika. Nigdje nije zabilježeno koliko je Sonćana stvarno iselilo, većina u Hrvatsku, a koliko je novih, osobito nakon Oluje, doselilo. U najvećem broju slučajeva iselili su mladi i oni srednje dobi, u selu su ostajali vremešni roditelji. Sve te migracije dovele su do vrlo bitnih izmjena nacionalne strukture stanovništva, pa je danas vrlo upitno jesu li šokački Hrvati i dalje većinsko stanovništvo u Sonti.

Jedni od rijetkih koji su htjeli u javnost s tom za njih jako bolnom temom su Ana i Ivan Miličić, čija su se djeca s obiteljima tijekom devedesetih odselila u Hrvatsku.

»Nije nam nimalo lako. Mi smo ovdje, djeca su vani. U turbulentnim devedesetim život u našem selu, kako kažu, nije imao nikakvu perspektivu. Nažalost, vrijeme je pokazalo da nema ni danas. Suprug i ja preživljavamo s jednom mirovinom od 16.000 dinara na mjesec, a kućni proračun dopunimo prodajom korpi od pruća koje on izrađuje. Ranije sam i ja izrađivala šokačke narodne nošnje, međutim, sada i ruke i oči slabije slušaju, pa nam je taj izvor prihoda presušio. Djeca i njihovi potomci su nam dijelom u Hrvatskoj, dijelom u Austriji, pa se viđamo puno rjeđe nego što bismo željeli. No, tješi nas to što je njima ipak lakše živjeti tamo nego nama ovdje«, kaže baka Ana.

»Naše selo polagano izumire. Većina mladih, što samci, što s obiteljima, odlazi u veće gradove, u zemlje Europske unije, Ameriku, Kanadu, Australiju, kako bi za sebe i svoje potomke našli neki lagodniji život. Ovdje, pored skoro nikakvog izbora posla, nema ni iole kvalitetnog društvenog života, niti za mlade, niti za nas starije. Koliko nam je teško što naša djeca, unučad i praunučad ne žive u Sonti, toliko nas tješi što im je ljepše tamo gdje su«, kaže dida Ivan.

Spas je u sezonskim poslovima u inozemstvu

Jedan broj žitelja Sonte, pretežito ženske populacije, formalno su ostali u selu, ali zbog rada sezonskih poslova u inozemstvu odsutni su od tri do devet mjeseci na godinu. Broj onih koji kruh nalaze na sezonskim poslovima u inozemstvu u velikom postotku se povećao prošle godine kad je omogućen rad na ugovor u nekima od zemalja EU i vlasnicima srbijanskih putovnica. Veliki broj žena, poglavito srednje dobi, nerijetko u Njemačkoj i Austriji čuvaju starije osobe. Te žene su, kad se sve zbroji, iz svojih obitelji odsutne šest mjeseci na godinu. Razdvojenost im teško pada, pored njih trpe i supružnici i djeca, ali drugog izlaza nemaju. Snebivaju se pričati za medije, kao da osjećaju nekakav sram zbog toga. Ukoliko to netko i hoće, uvjetuje neobjavljivanjem imena i fotografije.

»Nažalost, prinuđena sam na ovaj način priskrbiti kruh za obitelj, jer ovdje, na bilo kojem poslu osim državnog, primanja su daleko ispod prosjeka kojim se vlast hvali. Bila sam uposlena kao tekstilna radnica, zarađivala sam čak i ispod minimalca. Godinama je sve poskupljivalo, jedino je plaća stagnirala, pa se čak povremeno i umanjivala. Suprug je ostao bez posla, radio je gdje je stigao kao nadničar. Djeca su rasla, a kad su pošla u školu, više se ovako nije moglo. Teška srca odlučili smo se na ovaj korak. Tri mjeseca sam na čuvanju starih u Njemačkoj, tri mjeseca kod kuće. Razdvojenost nam teško pada, znam koliko sam potrebna djeci, ali s druge strane zaradom u Njemačkoj riješili smo neke vitalne probleme koje nikada ne bismo riješili da se nismo odlučili na ovaj korak«, kaže nam suznih očiju jedna od tih žena (podaci poznati autoru teksta).

Posljedice iseljavanja

Posljedice ovih iseljavanja, ali i odlazaka na sezonske poslove, u Sonti su danas vidljive u svim segmentima života. Prije svega u OŠ Ivan Goran Kovačić.

»Za samo jednu školsku godinu zna se ispisati desetak do petnaest djece, jer se u inozemstvo iseli desetak mladih obitelji. Imamo i puno manji prirodni priraštaj, a mladi žele i puno kvalitetnije uvjete za život u svim segmentima. Ne postoje više ni poduzeća u kojima su Sonćani nekad bili uposleni, pa radno sposobni, očekivano, traže posla tamo gdje ga ima. Na taj način u selu nam ostaju poglavito pripadnici stare populacije. Izravne posljedice ovoga stanja osjete i subjekti kulture i sporta. Sportski klubovi nam jedva opstaju zbog nedostatka igrača, KUD-ovi stagniraju zbog nemogućnosti pomlađivanja članstva. Kako god okrenemo, ovakva situacija nas dovodi u ćorsokak, iz koga, plašim se, nema izlaza«, kaže ravnatelj škole i predsjednik KPZH-a Šokadija prof. Zvonko Tadijan.

Muški rukometni klub Sonta ugasio se prije dvije godine zbog nedostatka igrača, a iz istog razloga u problemima je i NK Dinamo.

»Nemamo ambicija, niti sredstava, za dovođenje igrača iz drugih mjesta. Za jesenski dio prvenstva okupimo ekipu bez problema, krizno vrijeme nam je proljeće, jer nam tada polovica ekipe odlazi na sezonske poslove u Njemačku. Za sada na jedvite jade opstajemo, do kada ćemo, ne znamo«, kaže sportski direktor Dinama Goran Brkin.

Prazne ulice u selu slika su Sonte u proljeće i ljeto, kad je veliki dio ovdašnjeg stanovništva na radu u inozemstvu. Hoćemo li ih više ikada vidjeti pune bezbrižnih ljudi, sam Bog zna.

Ivan Andrašić