Intervju

Izbjeglicama treba naša odlučnost

Naš odnos prema izbjeglicama rezultat je mješavine osobnih osjećaja i stavova te informacija iz medija. Nitko prema tom pitanju nije ravnodušan. Nema onoga tko nije pokušao domisliti zašto se, usvtari izbjeglice pomjeraju, zašto baš određenim pravcima, a onda ulazimo i u dublje analize. Jesu li one potrebne? Izbjeglicama samim sigurno nisu. Čini se da gubimo dragocjeno vrijeme pokušavajući odgovoriti na pitanja na koja pravih odgovora nema, barem ne u ovom trenutku i barem ne svima prihvatljivih, te nam dragocjeno djelovanje nekako dođe potrošeno na razmišljanje. I izgovore za nečinjenje. Ima ih puno! Svaki novi izgovor jedna je manje šansa za naše osobno suočavanje s fenomenom migracija.

Zna to dobro Isusovačka služba za izbjeglice, kao i njezin mali, ali posvećeni tim u Srbiji kojim ravna Adrian Nikačević, doktor veterine, a odnedavna i svećenički kandidat. Članovi Družbe Isusove su se odavno odlučili na proaktivan odnos prema izbjeglicama, kojeg ne srećemo među praksama drugih redova u Crkvi. No, što on podrazumijeva, napose u Srbiji?

Koji je, po Vašem mišljenju, ispravan odnos pojedinca prema globalnom fenomenu izbjeglištva koji nas je u Srbiji zahvatio u posljednjih četvrt stoljeća? Treba li se odnos kršćana prema izbjeglicama razlikovati od odnosa koji prema ovom fenonemu imaju osobe sa svjetovnim svjetonazorima?

Bilo je više valova izbjeglica kada je Srbija u pitanju. Prisjetimo se prvo izbjeglica iz BiH, potom iz Hrvatske i na kraju s Kosova. Nakon kratkog vremena stigao je veliki val izbjeglica iz Sirije i s Bliskog istoka. Gledajući ovo, narod u Srbiji već ima veliko iskustvo s prihvatom i pomoći izbjeglicama, iako je u prva tri navrata to bilo lakše jer se radilo o ljudima istog govornog područja, sličnih običaja i kulture. Kada je posljednji val u pitanju, mnogo je izazovnija situacija razumjeti na pravi način ljude, što zbog jezične barijere, što zbog kulturne razlike. Mislim da nam je svima potpuno jasno kakav bi odnos pojedinca trebalo biti spram ovih ljudi: odnos kakav zaslužuje svaki čovjek, svaka pojedinačna osoba. Bilo da smo kršćani ili osobe sa svjetovnim stavovima, svi se trebamo voditi onim: »Ne čini drugome ono što ne želiš sebi«, ili da to okrenemo pa da kažemo: činimo drugima, ljudima u potrebi posebno, ono što bismo željeli da sutra u sličnoj situaciju ljudi čine nama.

Papa Franjo upozorava i osobnim primjerom i stavom Crkvi stavlja pred oči paradigmu prihvaćnja i integracije, naspram odbijanja i getoiziranja izbjeglica. Što konkretno trebamo činiti mi u Srbiji, posebice sada kada su nam događaji iz 2015. još svježi, te se čini da je »najgore prošlo«, no ustvari, realnost uopće nije takva?

Dobro je napomenuti na prvom mjestu da je 2015. godina bila godina tranzita izbjeglica kroz našu zemlju, usputna stanica na kojoj su se, umorni od dugog puta, ljudi imali prilike odmoriti. Nikome od njih Srbija nije bila krajnje odredište, jer su njihove aspiracije fokusirane na zemlje zapadne Europe, posebice Njemačku. Od momenta zatvaranja tzv. Balkanske rute pa do danas situacija je malo drugačija. I dalje nismo finalna destinacija, ali sada već imamo ljude koji su u Srbiji više od godinu i pol, čekajući priliku da nastave dalje. S druge strane, u EU ne postoji konsenzus oko daljeg prijema izbjeglica, tako da se neizvjesnost budućnosti ovih ljudi produbljuje. Sve ovo na više polja doprinosi veoma negativnim efektima po živote ovih ljudi. Netko bi rekao: imaju sve, smješteni su u kampove, imaju tri obroka dnevno... Ali nitko od nas ne bi sutra prihvatio takvu ponudu. Krov na glavom i tri obroka dnevno jesu samo osnova. Govoreći o normalnom životu, dolazimo do mogućnosti zaposlenja, školovanja za djecu, upoznavanja kulture zemlje u kojoj žive, jezika i svega onoga što doprinosi pozitivnoj integraciji ljudi u društvo. Sada već nije pitanje hoće li oni ostati ovdje ili ne. U pitanju je normalizacija njihovih života, podrška društva i pojedinaca, nas običnih ljudi, domaćina, koji svojim primjerom i svojim djelovanjem možemo ovim ljudima dati ono što ni jedna služba u državi ne može, a to je prijateljstvo, osjećaj posvećenosti i pripadnosti. Možda ne žele ostati u našoj zemlji, ali učinimo da se, dok su tu, osjećaju kao kod svoje kuće. Na kraju, nije li to ono po čemu su narodi na Balkanu općenito poznati? Od početka pontifikata papa Franjo radi ono što je njegova uloga. U svom službenom nazivu papa nosi i jednu veoma bitnu titulu: »vikar Isusa Krista«. Uzimajući ovo u obzir, rekao bih da nam se sam Krist, preko svog ovozemaljskog vikara, pape, obraća i upozorava nas kako se trebamo ponašati prema braći ljudima. A nema li boljeg primjera nego dijela iz evanđelja po Mateju, kada Isus opisuje veliku, rajsku nagradu za one koji, ne znajući to, prime i pomognu »njegovoj najmanjoj braći«.

Moto Isusovačke službe za izbjeglice je »Pratiti, služiti i zagovarati« nasilno raseljene ljude. Kako je nastala JRS i kako se ostvaruju njezini ciljevi? Kako je povezana sa službom i karizmom Družbe Isusove?

Krenimo kratko od Isusovačke duhovnosti, onoga što je sv. Ignacije stavio pred svoju subraću kao osnovu novoga reda. To je duhovnost za svakodnevni život. Ona ističe da je Bog prisutan u našem svijetu i djelatan u našim životima. Ona je put prema dubljoj molitvi, prema donošenju dobrih odluka vođenih osjetljivim razlučivanjem, sposobnošću prepoznati Božju volju u našim životima, koja nas vodi prema aktivnom životu služenja drugima. Upravo ovo poslanje nagnalo je 1980. tadašnjeg poglavara Isusovačkog reda p. Pedra Arrupea da utemelji Isusovačku službu za izbjeglice (Jesuit Refugee Service, JRS) kako bi pružio pomoć tadašnjem velikom broju vijetnamskih izbjeglica. Te, 1980. u svom govoru prilikom službenog uspostavljanja službe p. Arrupe je rekao: »Sv. Ignacije nas poziva da idemo tamo gdje je najpotrebnije, a sve na veću slavu Božiju. Duhovna ali i materijalna pomoć za više od 16 milijuna izbjeglica širom svijeta danas može biti mnogo bolja. Bog nas poziva kroz ove potrebite ljude«. Danas, 38 godina kasnije, u svijetu je više od 25 miljuna izbjeglica, dok je interno raseljeno više od 40 milijuna ljudi. JRS svoju misiju obavlja u 55 zemalja na svim kontinentima. Svoje poslanje ostvaruje kroz tri ključna polja: praćenje, služenje i zagovarnje. Pratiti znači biti nečiji prijatelj. Mi smo Isusovi prijatelji i pratitelji i zato želimo biti pratitelji onih s čijim imenom bi i on želio biti povezivan, sa siromašnima i protjeranima. Naše djelovanje je vrlo praktičko i djelotvorno. Nerijetko, pratnja je način pružanja zaštite i »internacionaliziranje« situacije u kojoj se neki od naših »štićenika« nalaze. Služiti: JRS je prisutna u 14 zemalja Europske unije te u zemljama naše regije i Ukrajini. Usluge koje pružamo različite su od zemlje do zemlje, ovisno o potrebama kao i sredstvima kojima pojedini ured raspolaže. U Italiji tako JRS-ova javna kuhinja dnevno poslužuje 400 obroka. U Irskoj JRS-ov tim vodi boravak za školarce i vrtić za djecu izbjeglica. U Velikoj Britaniji postoji JRS-ovo sklonište za siromašne tražitelje azila, dok je u Belgiji JRS jedina nevladina organizacija koja redovito posjećuje migrante u prihvatnim centrima. Zagovarati je važan dio misije JRS-a. Braniti ljudska prava izbjeglica i prisilno raseljenih osoba, zalažući se za dostojanstvenu i pravednu zakonodavnu praksu na europskoj razini kako bi se prisilno raseljenim osobama osigurala zaštita i mogućnost uključenja u naše društvo. Sve ovo predstavlja niz aktivnosti koji svakodnevno stoji pred djelatnicima JRS-a.

Kako je JRS organizirana, što i gdje radi u Srbiji?

JRS u Srbiji dio je regionalnog ureda s glavnim sjedištem u Zagrebu, te tako djelujući pokriva cijeli teritorij Balkana. Početak našeg rada obiljeležili su interventni projekti podrške izbjeglicama u centru Beograda, ali i nekim od izbjegličkih kampova u Srbiji. Naši timovi su radili na terenu, pomagali pri registraciji u MUP-u, informirali, dijelili hranu, vodu, obuću i odjeću. Počev od svibnja prošle godine, JRS vodi Integracijsku kuću za maloljetnike bez pratnje, uzrasta do 15 godina. Do sada je našu uslugu koristio 21 maloljetnik, a trenutno se njih troje nalaze pod našom brigom. Govorim o djeci koja su na put, iz mahom ratnih područja, krenula sama ili kao dio neke skupine koja se tijekom puta raspala, pa su u Srbiju došli potpuno sami. Naša kuća, u suradnji s nadležnim institucijama, osigurava im sigurno okruženje, učenje jezika koji je preduvjet za uključenje u redovno školstvo. Tu su također i psihološka podrška, koja je neophodna u radu s djecom koja su tijekom svog putovanja do Srbije, ali i života u zemljama podrijetla, pretrpjela veoma teška traumatska iskustva. Ideja uspostavljanja kuće je bila da napravimo pravi dom, mjesto gdje će se djeca osjećati kao kod svoje kuće, gdje će imati prilike raditi sve ono što je potpuno normalno za njihov uzrast. Prosto da budu djeca! Dosadašnji rad i rezultati nam govore da smo u tome uspjeli.

Bogoslov ste Beogradske nadbiskupije. Molimo Vas da nam opišete Vaš životni put.

Rođen sam u Sarajevu prije 38 godina, i tamo sam živio do izbijanja rata 1992., kada moja obitelj postaje izbjeglička. Nije slučajno što danas radim ovaj posao, jer iz osobnog iskustva mogu najbolje svjedočiti koliko je ljudska dobrota bitna u takvim momentima. S Crkvom se susrećem kao veoma mali, odlazim s mojim pokojnim djedom redovno na nedjeljne mise, a po izbijanju rata, već kao dvanaestogodišinjak, aktivno ministriram, pomažem župniku i sve polako kreće u smjeru odlaska u sjemenište nakon osnovne škole. Međutim, nova ratna događanja me u tome sprječavaju. Završavam srednju školu kao veterinarski tehničar, potom Veterinarski fakultet. Počinjem raditi, stječem veliko iskustvo u radu državne uprave, demokratizaciji. Ono što je prije internet ere bio veliki problem je informiranje. Iako sam oduvijek znao da će ovo biti put za mene, u nedostatku informacija mislio sam da sam propustio priliku, da je jedini put do svećeničkog poziva kroz sjemenište. Tek 2007. godine dolazim do saznanja o mogućnostima koja su preda mnom i postajem postulant Franjevačke provincije Bosne Srebrene, potom novak pa i bogoslov. Nakon jedne godine studija ponovno se vraćam svjetovnom životu, selim se iz Sarajeva u Beograd, i netom počinjem raditi na Kosovu na programu podrške razvoja malih i srednjih poduzeća, gdje ostajem četiri godine. Mjesec dana po povratku u Beograd počinjem svoj angažman u JRS-u, a početkom ove godine službeno postajem kandidatom Beogradske nadbiskupije za svećenika. Kako su preda mnom četiri godine studija, moja služba u JRS-u će se završiti početkom nove akademske godine, kako bih se posvetio obvezama koje studij nosi, ali zasigurno da će se moj angažman u nekom manjem obliku nastaviti u Zagrebu, gdje ću početi studij. Sve na veću slavu Božju! Poziv sam prepoznao kao dijete. Dalje kroz život je on uvijek bio prisutan, nekad izraženije, nekad skrivenije, ali dovoljno da moja obitelj ne bude iznenađena mojom odlukom, već potpuno sigurna da je to ono što me čini sretnim. Znam da je veliki broj mladih ljudi, kao i ja, prepoznao poziv u sebi, ali se možda dvoumi, nije siguran, misli da je kasno… Moj primjer može biti dobar poticaj, primjer da nikada nije kasno i da kada postoji Božji poziv naše je samo da se predamo u Njegove ruke i pustimo da nas On vodi kroz život.

Razgovor vodio: Marko Tucakov