Tema Tema

Što novoga donose zakonske promjene?

Već je prije godinu dana u Hrvatskoj riječi (br. 747 i 748.) istaknuto kako su izmjene zakonodavnog okvira manjinskog prava zapravo u velikoj mjeri tek formalne naravi, bilo kao jezična dotjerivanja i formalna usklađivanja, bilo da se njima razrješavaju neka formalna pitanja, te da je postojeći sustav suštinski neizmijenjen. Opći je dojam da su izmjene provedene radi samih izmjena i ispunjenja formalnih obveza vezanih za obvezu izrade i provedbe Akcijskoga plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, a u stvarnosti, zakonskim izmjenama u biti se vrlo malo unaprjeđuju prava nacionalnih manjina, dapače čak je došlo i do sniženja stupnja već stečenih prava.

Glavnina izmjena su, dakle, tehničke naravi kojima se samo zaokružuje okvir manjinskih prava koji je inicijalno postavljen tijekom kratkoga liberalnog razdoblja 2002. godine. Unatoč povremenim pomacima, kakav je bio Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina iz 2009. godine koji je donesen u partnerskom dijalogu vlasti i predstavnika manjina, daljnji razvoj manjinskih prava stopiran je konzervativnim stajalištima Ustavnog suda iz 2014. kojima su mnoge odredbe Zakona o nacionalnim vijećima proglašene neustavnim. A upravo je ova odluka Ustavnoga suda bila »duh zakonodavnih promjena«, parafrazirajući znamenitoga francuskoga političkoga filozofa Montesquieua, koji je prevladavao u noveliranju manjinskoga zakonodavstva. Drugim riječima, aktivnost Akcijskoga plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina koja se odnosi na »jačanje institucionalnog položaja nacionalnih vijeća« ostala je mrtvo slovo na papiru.

Definiranje i ovlasti vijeća

Nastavljajući na stajališta Ustavnoga suda kako su manjinska vijeća »nedržavni subjekt, tijelo koje biraju pripadnici nacionalne manjine«, Zakon o nacionalnim vijećima definirao je manjinska vijeća kao »organizacije« nacionalnih manjina koje više nemaju nadležnosti već samo javne ovlasti povjerene zakonom u određenim područjima, na način da sudjeluju u odlučivanju ili samostalno odlučuju o pojedinim pitanjima.

I upravo ne samo na jezičnoj razini (ovlasti umjesto nadležnosti), nego mnogo više sadržajem ovlasti, one su u najvećem broju slučajeva svedene na »sudjelovanje u odlučivanju«, što, drugim riječima, znači davanje pravno neobvezujućih mišljenja ili prijedloga na zahtjev različitih državnih tijela, kakvih vijeće daje stotinjak godišnje. Zakon nabraja oko 25 slučajeva davanja mišljenja u postupcima u kojima odlučuju državna tijela te još otprilike isto toliko slučajeva u kojima nacionalna vijeća daju prijedloge. Samostalno odlučivanje, tj. donošenje odluka koje će biti obvezujuće u postupcima pred državnim tijelima koji se tiču manjinskih praktično jedva da i postoji, već se svodi samo na odlučivanje o unutarnjim pitanjima vezanim za rad nacionalnih vijeća poput izbora predsjednika i izvršnoga odbora, donošenja statuta, financijskih akata, raspolaganja vlastitom imovinom, ustanovljavanja i dodjeljivanja priznanja i praznika i sl. Jedna od rijetkih značajnijih ovlasti koje se ne odnose na unutarnji rad vijeća, jest vršenje osnivačkih prava, što u slučaju hrvatske zajednice znači u odnosu na NIU Hrvatska riječ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Stečena prava

Posebno pitanje predstavljaju teške povrede ustavnoga principa o zaštiti stečenih prava koje definira čl. 20. st. 2. Ustava: »Dostignuta razina ljudskih i manjinskih prava ne može se smanjivati«. Doista je gotovo nevjerojatno koliko je puta ovaj princip u izmjenama oba manjinska zakona povrijeđen. Najvidljivije je to u čl. 8. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina koji je pojam stečenih prava u potpunosti obesmislio. Naime, do sada je ovaj članak, naslovljen kao »zaštita stečenih prava« u potpunosti promijenjen tako da umjesto ranije odredbe (koja je glasila: »Ovim zakonom se ne mijenjaju niti ukidaju prava pripadnika nacionalnih manjina stečena prema propisima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu ovog zakona, kao i na prava stečena na osnovu međunarodnih ugovora koja je Savezna Republika Jugoslavija pristupila«) ova dobila posve drugi relativizirajući i promjenljivi smisao: »Ovim zakonom se ne smanjuje dostignuti nivo manjinskih prava zajamčenih Ustavom, općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima«. Kada je pak riječ o pojedinim odredbama kojima se derogiraju prava, to su osobito čl. 14. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz kojega je brisana odredba o osiguravanju katedri za potrebe obrazovanja nacionalnih manjina, umjesto koje je propisano tek podržavanje razvijanja studijskih programa za odgojitelje i nastavnike na manjinskim jezicima, u Zakonu o nacionalnim vijećima umjesto prijašnjeg rješenja kada su vijeća utvrđivala ustanove kulture od posebnog značaja za nacionalnu manjinu, sada vijeća mogu samo predložiti osnivaču da utvrdi takvu ustanovu (čl. 18.), vijeća su isključena iz postupka raspodjele sredstava za financiranje programa i projekata iz Proračunskog fonda za nacionalne manjine, a Vladi je prepušteno da ovaj postupak uredi nižim pravnim aktima (čl. 119.) itd. U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti koliko će sada, od onih mnogih »ustavobranitelja« koji su inicirali pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o nacionalnim vijećima koji je rezultirao Odlukom Ustavnog suda iz 2014. godine, sada reagirati na višestruko kršenje ustavnog načela zaštite stečenih prava nacionalnih manjina.

Objavljivanje odluka i korištenje sredstva

Jedna od (rijetkih) korisnih izmjena Zakona o nacionalnim vijećima jest da će se sve odluke i akti nacionalnog vijeća objavljivati na internetskoj stranici vijeća ili na drugi način određen statutom (čl. 8a), što će pridonijeti boljem upoznavanju pripadnika manjinskih zajednica o čemu zapravo vijeća odlučuju.

Članak 113. Zakona o nacionalnim vijećima, sredstava vijeća dijeli na stalne i redovite troškove. U prve ulaze izdaci za plaće, honorare, putne troškove, uredski materijal, knjigovodstvene usluge, troškovi godišnje revizije i održavanje internetske stranice, a u druge financiranje projekata iz četiri zakonska područja i financiranje ustanova čiji je osnivač vijeće. Ostavljajući po strani problematičnost rješenja da stalni troškovi ne mogu iznositi više od 50% sredstava dobivenih iz državnog, pokrajinskog ili općinskog/gradskog proračuna, a da se drugi dio sredstava može koristiti samo za četiri zakonska područja, ostaje nepoznanica kako sredstva koristiti i za druge zakonske ovlasti nacionalnih vijeća, npr. za međunarodnu i regionalnu suradnju iz čl. 27. Zakona?

Praktične novine

Za hrvatsku zajednicu najznačajniju novinu predstavlja dopuna čl. 5. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina kojom je propisano pravo pripadnika manjina (nejasno je zašto se ovo odnosi samo na manjine, a ne i na pripadnike većinskog naroda?) da se podaci o nacionalnoj pripadnosti upisuju u službene evidencije i zbirke podataka o ličnosti, naravno na dobrovoljnoj osnovi. Ova je odredba odmah konkretizirana i izmjenama Zakona o matičnim knjigama, koji je parlament donio istoga dana kada i dva manjinska zakona, kada je u novom članku 45a predvidio mogućnost da se u matice rođenih upisuju i podaci o nacionalnoj pripadnosti. Ovaj podatak se upisuje isključivo na temelju zajedničkog zahtjeva oba roditelja, koji svojom izjavom utvrđuju nacionalnu pripadnost tek rođenog djeteta. Međutim, mnogo više je nelogičnosti u ovoj odredbi: zašto se kao i nekada, do 1965. podatak o nacionalnosti ne upisuje i u druge matice (vjenčanih i umrlih), zašto samo nacionalnost djeteta a ne i roditelja, a najbesmislenije je određivati nacionalnost tek rođenog djeteta, budući da je nacionalnost u prvome redu subjektivni osjećaj, koji se stječe dobnom zrelošću, osobito kada je riječ o nacionalno mješovitim brakovima. Na ovo smo upozoravali tijekom izrade Akcijskoga plana za manjine, a predsjedavajući Radne skupine je ove sugestije odbio s obrazloženjem ako se roditelji mogu dogovoriti oko imena i vjeroispovijesti djeteta, onda mogu i o nacionalnosti!?

Treba podsjetiti i na već postojeće pravo na upis osobnog imena prema pravopisu i jeziku nacionalne manjine, kako u matične knjige, tako i u druge dokumente (npr. osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica) prema jeziku i pravopisu nacionalne manjine (čl. 17. Zakona o matičnim knjigama), pri čemu treba naglasiti da ovo pravo nije vezano za ostvarivanje prava na službenu uporabu manjinskog jezika i pisma, pa su, primjerice, u Novome Sadu ili Somboru, gdje hrvatski jezik nije u službenoj uporabi, državna tijela (npr. matičar, policija) dužni upisati osobno ime na hrvatskom jeziku i pismu u maticu rođenih, osobnu iskaznicu i sl. na zahtjev pripadnika hrvatske manjine koji to zahtijeva.

Sljedeća novina jest dopuna čl. 11 Zakona o zaštiti prava i sloboda (koja su istodobno prepisana i u usvojenoj dopuni čl. 11. Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma) kojima je propisana mogućnost da se manjinski jezik uvede u službenu uporabu i u pojedinim naseljenim mjestima, ukoliko prema podatcima s posljednjeg popisa stanovništva u tome mjestu postotak pripadnika nacionalne manjine prelazi 15%. Za hrvatsku zajednicu ovo nema veće važnosti, jer je ovo pravo već ostvareno ranije na temelju Pokrajinske skupštinske odluke o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriju AP Vojvodine, koja je propisivala postotak od 25%, na temelju čega je hrvatski jezik službeni i u 6 naseljenih mjesta u Vojvodini (Bereg, Monoštor, Sonta, Stara Bingula, Sot, Batrovci), iako je ovaj propis Ustavni sud 2014. proglasio neustavnim u vezi s ustavnošću Statuta Vojvodine iz 2009. godine, ali je to zadržano kao stečeno pravo.

Istim člancima propisano je i pravo pripadnika nacionalnih manjina kojih ima najmanje 2% prema posljednjem popisu stanovništva da se obrate republičkim tijelima na svojem jeziku, a pripadnici malobrojnijih manjina to vrše preko lokalne samouprave u kojoj je taj jezik u službenoj uporabi, a na trošak lokalne samouprave. Kada je riječ o narodnim zastupnicima, oni se imaju pravo na sjednicama Narodne skupštine obraćati na svome jeziku kao i podnositi dokumente na svom jeziku.

***

Za hrvatsku zajednicu najznačajniju novinu u sustavu manjinskih prava predstavlja pravo na upisivanje nacionalnosti u službene evidencije i matice rođenih, uz već ranije postojeće i nedovoljno korišteno pravo upisa osobnog imena na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu u svim dokumentima, pri čemu nijedno od ova dva prava ni na koji način nisu vezana za to jesu li u konkretnoj lokalnoj samoupravi ili naseljenom mjestu hrvatski jezik i pismo uvedeni u službenu uporabu. Novinu također predstavlja i pravo da se narodni zastupnici koji su pripadnici hrvatske manjine obraćaju u Narodnoj skupštini na hrvatskom jeziku. Preduvjet za ovo je, međutim, uopće ostvariti pravo na zastupnički mandat, što postojeći sustav hrvatskim strankama omogućuje samo kroz predizbornu koaliciju.

Slaven Bačić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika