Širom Vojvodine

Iza kulisa

Brojne su manifestacije pod okriljem Dužijance i svi mi rado odemo pogledati, vidjeti, a nerijetko i prokomentirati što je valjalo, a što ne. Pitamo li se ikada tko je sve to uradio? Tko pripremio? Tko su ljudi koji su utkali sebe u to?

Jedna od takvih manifestacija koja iziskuje veliki posao jest i Takmičenje risara. Ove godine domaćini Takmičenja risara bili su Marija i Stipan Kujundžić, no to je bio samo onaj dio koji je običan posjetitelj vidio. Iako mislimo kako je njihov zadatak bio samo dočekati goste i biti domaćinima, oni su radili danima prije, a i poslije. Tako rade posljednjih 27 godina.

Od 1991. godine kada su se prvi put uljučili, u ovu manifestaciju unijeli su puno novina, puno toga postavili na svoje noge, uključili i druge ljude u organiziranje i pripremanje kako ove, tako i drugih manifestacija.

Savjeti iskusnih

Stipana smo zatekli kako otkiva kosu i priprema se za natjecanje, pa smo odmah razgovarali o samoj kosidbi. Po njegovim riječima kosidba, koja je natjecateljskog karaktera, zahtijeva ozbiljne pripreme. Stipan ovo napominje iz razloga što se danas žito, djetelina, trava... ne kosi ručno i ljudi nisu uhodani niti spremni za taj težak posao. Pripreme važe i za mlađe i starije risare, mladi možda imaju fizičku kondiciju, ali nemaju tehniku i znanje, a stariji iako imaju znanje i tehniku nemaju kondiciju, te su fizičke pripreme neizbježne. Ovaj savjet Stipan prenosi i na mlade risare koje svake godine uoči Takmičenja risara priprema za natjecanje. Također im savjetuje kako se ne trebaju opterećivati time da trebaju biti prvi, nego da razmišljaju kako svoj posao najbolje uraditi, a žiri će odlučiti tko je najbolji.

»Meni je košenje uvijek lako išlo. Još kao mali sam to volio raditi, a često su mi roditelji branili, pa sam krišom uzimao kosu. Ta ljubav je ostala i sigurno utjecala na moje dosadašnje uspjehe«, kaže Stipan Kujundžić.

Rado se podsjetio i kako je zapravo došao na Takmičenje risara.

»Nikad nisam mislio na Takmičenje dok me pokojni Stipan Romoda nije uvjerio da se dođem oprobati, a to je bilo 1991. godina kada je Takmičenje risara bilo u Tavankutu. Prijavio sam se i bio prvi, bar sam tako mislio. Moj problem je tada bio što nisam slušao propozicije. Iako sam bio prvi gotov, sudac nije prekidao moje vrijeme, a ja nisam niti podigao tablu da sam gotov, niti sam spremio alat; grablje i kosa ostali su razbacani, a sve ima svoje mjesto. Tada sam bio drugi... « prisjetio se Stipan i rekao da se svaka škola plaća, ali iz nje i uči.

Nije se Stipanu ovo više ponovilo, jer gdje god da se pojavi uvijek je prvi. Svoje iskustvo prenio je i na sina Marinka, a i svake godine podsjeća mlade risare kako je bitno slušati propozicije, što se traži i što ocjenjuje.

Priprema alata

Da kose moraju biti otkovane smo znali, ali nam je najbolji kosac pojasnio da mladi risari, djeca, kose kosom čije je kosište dužine 50 cm, a oni stariji kosištem od 80 cm. Stipan i njegov sin Marinko kose kosištem dužine od 100 cm. Na pitanje je li to tajna uspjeha Stipan je odgovorio da nije, jer ne može svatko kositi takvom kosom. Kosa kovanica, koju on koristi je čvršća i duže drži oštrinu, no treba ju znati otkovati. Pravilo je takvo da svaki natjecatelj može birati kojom vrstom kose će kositi.

I o tehnici košenja je Stipan rekao da je jako važno kad se kosi da se drži pravac, kako bi risaruša mogla nesmetano kupiti ris, rukovetati. Otkos mora biti čist. Ono što Stipan posebno ističe jest timski rad. On zahtijeva da se prije početka sve mora dogovoriti tko što radi, kako ne bi smetali jedno drugome, a kako bi posao bio urađen najbolje. Kao i svugdje, dogovor kuću gradi.

Okupljanje risara

Stipan je u radnoj ekipi za spomenutu manifestaciju, dok je Marija u Organizacijskom odboru i ona je zadužena za risare još od 1991. godine. Prvo je sve oko risara vodila uz pomoć već spomenutog Stipana Romode. Nakon njegove smrti u pomoć joj priskače njezin Stipan. Marija uredno vodi evidenciju tko se koje godine natjecao i tko je pobijedio, a sve ima sačuvano od 1991. godine. Njezin zadatak je pozivanje risara i ne samo risara iz naših krajeva, nego i gostiju koji dolaze s nekoliko strana. Marija vodi računa i za druga natjecanja na koja risari odlaze.

»Naši risari sudjeluju i na brojnim drugim natjecanjima. Gledamo da na sve risarke manifestacije pošaljemo barem dva para risara. Sudjelujemo u Sajanu, Županji (HR), Deronjama, Mužlji, Gornjem Bregu i Gornjim Hrgovima (BiH)«, kaže Marija.

Gdje god se pojave naši risari, osvoje po neku nagradu, priča Marija, a ljudi vole stajati i gledati kako naši risari kose. Velika većina manifestacija je u košenju žita ili djeteline, a ima i onih gdje se natječu u košenju trave. U novije vrijeme, kako se ne bi ponavljali, ljudi su osmislili i natjecanje u berbi kukuruza i to u Crnoj Bari, Tordi i Orahovu. Na ove manifesatcije idu stariji risari, jer, kako su rekli, a svima nam je jasno, mladi niti ne znaju kako se ručno beru kukuruzi. Upravo zbog toga Stipan naglašava kako se ove godine i za to priprema podučiti mlade.

Marija i Stipan ističu kako su sva ova natjecanja na kojima oni sudjeluju nastala po uzoru na Takmičenje risara.

»Nigdje nije toliki broj sudionika niti ima toliko posjetitelja. Sva druga natjecanja su puno skromnija od našega«, kaže Marija.

Kako pričaju Stipan i Marija, svaka manifesatcija je za sebe zanimljiva. Primjerice, u Gornjim Hrgovima je zanimljiv prikaz od košenja žita, pa sve do pečenja kruha. Pokošeno žito se odmah i samelje i od tog brašna se peče kruh.

Risari koji znaju svoj posao su danas rijetkost. Nedostatak mlađih ljudi je veliki problem, a Marija naglašava kako je u drugim mjestima to puno vidljivije. Na Takmičenju risara bude i mladih i risara srednjih godina, a u drugim mjestima, kako su nam Kujundžićevi pojasnili, su svi risari stariji od 60 godina.

Risarski ručak

Ako ste ikada bili na Takmičenju risara, morali ste se susresti i s risarskim ručkom. Vjerojatno ste sjedili na balama slame, jeli domaći kruh, slaninu, luk, crvenu papriku, sol i neizostavnu kiselnu (kiselo mlijeko). Sav posao oko risarskog ručka vodi Marija, koja kaže kako sada već ima uhodanu ekipu žena s kojima može raditi. Žene iz Đurđina su pekle kruh, a pomogle su i žene iz Mirgeša, Tavankuta i Žednika. Za tu manifestaciju se posljednjih godina peče 100 kilograma kruha. Nа risarskom ručku se obično okupi oko 250 do 300 ljudi i za taj broj se hrana priprema. Na disnotoru (kolinje) koji organizira Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, ostavlja se slanina za soljenje, koja se poslije koristi baš za ovu prigodu, a kobasica se priprema za natjecanje u kuhanju tarane. Luk žene čiste dan prije i to od 500-600 sitnijih komada. U četvrtak navečer, pred Takmičenje risara, žene iz Đurđina kisele kiselnu. Kako je Marija pojasnila, velika većina žena koje pripremaju ručak su ujedno i ručkonoše, a ostane i posuđe koje također moraju oprati. Oko 40 žena sudjeluje u pripremi risarskog ručka. Po Marijinim riječima, sada je već uhodana ekipa koja sve radi iz ljubavi prema našim običajima. Marija je također sudjelovala i na radionici pravljenja tarane.

Krajnje pripreme pred Takmičenje risara zahtijevaju veliki posao, a ono što im nedostaje u ovakvim situacijama jesu volonteri, odnosno ljudi koji bi pomogli, a kojih je sve manje. Stipan je u našem razgovoru posebno pohvalio ovogodišnjeg bandaša Marka Križanovića, koji rado priskače u pomoć kad god zatreba. Sa sjetom u očima je rekao kako mu je žao što se i drugi ljudi ne prihvaćaju ovakvog posla kako bi naši običaji i tradicija ostali.

»Bez nas i našega naroda sve ovo će otići u zaborav. Ako mladi ljudi to ne shvate, sve će propasti. Smanjuje se krug ljudi u organizaciji, broj kosaca se smanjuje. Moramo dati sebe kako bi se sve ovo održalo. Ne košta ništa, a vrijeme izgubimo i na druge stvari. Onda bolje na nešto lijepo i korisno i za dobrobit svih nas«, poručuje Stipan.

Poticaj mlađima

Nakon svih natjecanja, Marija risare ponovno okuplja na risarsku večer, kao i za svečanu povorku. Ove godine se risari i risaruše dodatno pripremaju za Dužijancu u Zagrebu. Kako nam, je Marija rekla žene će i za ovu priliku peći domaći kruh, pravit će se lakumići (pleteni kolači) i pripremit će se nanovo risarski ručak koji će se nositi u Zagreb. S risarima će ići i žene koje će na obroncima nositi ilo (hranu) za risarski ručak.

Za svoj dugogodišnji rad Marija je skupa sa Stipanom Romodom dobila priznanje, nagradu koju dodjeljuje Katoličko društvo Ivan Antunović, a ove godine su Marija i Stipan dobili plakete od UBH-a Dužijanca za veliki doprinos i nesebičan rad. Brojni su pokali i medalje koje krase njihovu kuću, a sve ih je osvojio Stipan.

Da je Stipan Kujundžić najbolji kosac pamtit će se još dugo, a za trajnu uspomenu stoji kosac, koji je postavljen u središtu Subotice za stotu Dužijancu, a rađen je po uzoru na Stipana.

Svoj nesebičan i rijetko vidljiv rad Marija i Stipan daruju iz godine u godinu našoj tradiciji i narodu. Neka njihov primjer bude poticaj mlađima!

Ž. Vukov