Intervju Intervju

Nogomet je čudo

Nakon osvajanja drugog mjesta nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, o ovom velikom uspjehu hrvatskog sporta razgovarali smo s Petrom Kuntićem, koji je osim bavljenja politikom u manjinskoj zajednici Hrvata u Srbiji, aktivan i u području sporta. Koordinator je Nogometne reprezentacije vojvođanskih Hrvata, a bio je koordinator organizacije nogometnih sastava autohtonih Hrvata za europska nogometna prvenstva nacionalnih manjina pri HNS-u u razdoblju od 2008. do 2012. godine.

Kockice za hrvatsku reprezentaciju su se složile. Je li nastup na Mundijalu u Rusiji bio više od profesionalizma?

Još od reprezentativne momčadi čiji je izbornik bio Miroslav Ćiro Blažević, pa sve do ovog prvenstva u Rusiji, u reprezentaciji je prisutan jedan veliki ponos i nacionalni naboj. To se vidjelo već kada su izlazili na teren i prilikom intoniranja himne, kao i tijekom utakmica, gdje srce, borbenost dolazi do izražaja i to jest bilo više od profesionalizma, više od novca, to je osjećaj ponosa nastupa za državnu reprezentaciju. Upravo smo svjedoci velikog slavlja zbog osvojenog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu, koje je vrlo dobro organizirano i to je putokaz kako bi se i u budućnosti trebala organizirati sportska natjecanja. Našoj momčadi su se složile kockice u jednom momentu, a oni dobri poznavatelji sporta su prije početka natjecanja govorili da vatreni mogu biti jedno od iznenađenja. U svezi profesionalizma, u svijetu biznisa nitko ne daje ni 1 euro zabadava, a nogometaši ili klubovi inkasiraju i po sto milijuna za određene transfere. To znači da tko koliko vrijedi na tržištu toliko i dobije i nitko ne daje ni 1 euro više od toga, koliko taj nogometaš vrijedi kada se sve sabere. Vidi se da naši nogometaši poput Modrića i Rakitića, koji su zaista bili prve violine našeg tima, vrijede enormno mnogo na tržištu, kao i svi ostali naši nogometaši i u tome je razlika između ove hrvatske postave i nekih drugih, izuzimajući naravno neke velike svjetske sile u nogometu, poput Engleske ili Njemačke, gdje se zaista obrće veliki novac, ali koje nisu uspjele na Mundijalu. No, i to je sport. Island je pokazao da jedan mali narod može dogurati visoko, kao što smo i mi pokazali, usprkos činjenici da Hrvatska nema stadion kakvi su normalni u njemačkoj trećoj ligi. Osvajanje drugog mjesta na svijetu naš tim je postigao profesionalizmom, borbenošću i velikom motiviranoću igrača zbog toga što igraju za svoju državu.

Što ovaj uspjeh znači za Hrvatsku?

Svaka država u svijetu želi da se putem medija u područjima politike, kulture i sporta na razini čitavog svijeta nametne tako da se o njoj govori u pozitivnom smislu. Ali je to vrlo teško. Kada bismo mi sada naše građane s prosječnim obrazovanjem pitali gdje se nalazi Laos ili Togo neki bi znali, ali većina ne bi. Hrvatska je na svjetskoj razini mala država, ali zahvaljući sportu, sada nogometu, ime hrvatsko se čulo i čuje. Već 20 godina mi ne silazimo sa svjetske nogometne scene i to je ono što je ogroman dobitak u čitavoj ovoj priči o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu i uspjehu na Mundijalu, jer nemojmo zaboraviti – nogomet je daleko napopularniji sport. U nogometu se okreće jako veliki novac i uspjeh u tom segmentu znači jako puno i u financijskom smislu i daljnjem razvoju sporta.

Otkud toliki hrvatski nogometni talenti?

S obzirom na to da sam četiri godine bio koordinator organizacije nogometnih sastava autohtonih Hrvata za europska nogometna prvenstva nacionalnih manjina, često sam odlazio na sastanke Hrvatskog nogometnog saveza i vidio sam tamo tko kosi, a tko vodu nosi. Za konstantni uspjeh naše nogometne reprezentacije jedna od najvažnijih osoba bio je Ante Pavlović, nekada glavni tajnik Nogometnog saveza Jugoslavije, kasnije, nakon 1992. godine, na funkciji savjetnika i glavnog tajnika u Hrvatskom nogometnom savezu, koji je održavao vezu s nogometašima iz dijaspore, kao što to sada čini Pero Šarić, predsjednik Povjerenstva za suradnju s hrvatskim klubovima i selekcijama u inozemstvu. A što to znači? Kada gledate, najjači naši nogometaši dolaze iz dijaspore. Zašto je potrebna ta veza? Potrebna je zato da bi mlade nogometaše stavili makar u kompjutor s 10 ili 13 godina kao talente, mora se imati živa veza sa svojom dijasporom. Jedino HNS ima živu vezu sa svojom dijasporom, jer organizira konstantno ta natjecanja po kontinentima i svi ti koordinatori na razini raznih država su bitni. Tu je po meni najjača Europa. Iz njemačke Bundeslige dolazi jako puno mladih igrača, ove godine je Danijel Lučić, glavni koordinator HNS-a za Njemačku doveo 24 najbolja mlada Hrvata koji nastupaju u Bundesligi u uzrastu od 10 do 14 godina, doveo kao selekciju mladih Hrvata iz Njemačke, to je sada već četvrta generacija. Primjerice, Mateo Kovačić je iz rodnog Linza stigao u Zagreb, u Dinamo još kao 12-godišnjak. Kada ne bi bilo tog praćenja talenata iz dijaspore, pitanje je kakvu bi kvalitetu imala naša momčad. Osobno poznajem i bio sam gost u obitelji Rakitić i znam koji razgovori su vođeni u ono vrijeme kada je odlučivao hoće li igrati za Hrvatsku ili Švicarsku. Odlična suradnja hrvatske dijaspore u području sporta s HNS-om rezultira svake četiri godine, jer se vrši selekcija mladih nogometaša u uzrastu od 10, 12, 14 godina i onda se najbolji prate i pozivaju u reprezentacije kadeta, juniora i zatim u prvi tim i to je garancija za uspjeh. To nam je donijelo prevagu što se nismo oslonili samo na one koji su otišli iz hrvatske lige u inozemstvo i na one nogometaše koji nastupaju u hrvatskoj ligi. U obrnutom slučaju, mi bismo završili na nekom prosječnom mjestu na ovom Svjetskom prvenstvu.

Velike zvijezde nogometa uglavnom potječu iz obitelji gdje frižideri nisu puni. Zbog čega je to tako?

Sve nogometaše dijelim na one koji su potekli iz urbanih sredina, s gradskog asfalta i solitera i one iz seoskih sredina iz siromašnih naselja. Pokazalo se da onih koji dolaze iz siromašnih sredina ima više od onih iz urbanih sredina, jer urbana sredina nudi puno više mogućnosti mladima ljudima za popunjavanje slobodnog vremena i planiranja budućnosti, a siromašna sredina nudi samo mogućnost ili uspjeti ili ne uspjeti. Ne uspiju svi siromašni, ali veliki broj njih uspije, jer je to njima jedina šansa. Vidjeli smo i na ovom Svjetskom prvenstvu nekoliko izvanrednih nogometaša, primjerice iz Belgije, pa i kod naših nogometaša, koji su prošli težak put, a sada su u svjetskim visinama, uzmite tu i Christiana Ronalda, pa sve brazilske nogometaše. Jednostavno rečeno, ti mladi nogometaši koji dolaze iz ruralnih područja imaju manje izbora u životu nego urbani igrači.

Treba pratiti kada se izvode penali ili kada su odlučujući momenti tijekom utakmice. Kada je psihička napetost na vrhuncu, urbani igrači puno lakše nadvladavaju te napore, nego oni stigli iz ruralnih sredina. Nikada nogometaš koji je čitavu svoju mladost proveo na asfaltu i svog tog načina života neće promašiti taj odlučujući penal za razliku od ovih drugih, jer oni stalno u sebi imaju onu dozu nesigurnosti koja se provlačila od početka života, odrastanja, dok nisu postali slavni. Dakle, Modrić će ponekad promašiti, Rakitić nikada, on je iz bogate obitelji, odrastao na asfaltu i on posljednji puca.

Kako komentirate afere u hrvatskom nogometu sa sudskim epilozima?

U pitanju je više nego ogroman novac, jer ako netko dovede malog Kovačića iz nekog malog kluba u Linzu za 100.000 eura i poslije škole nogometa u Dinamu proda igrača za 8 ili 10 milijuna eura razlika je velika, a nije u pitanju samo jedan igrač, nego mnogi. Znači, obrće se ogromni novac, a što se tiče samog Zdravka Mamića ne ulazeći u taj financijski dio, čitava postavka je bila namještena odlično, nitko na selekciji kod Mamića u Dinamu nije mogao proći ako nije bio kvalitetan. Mamić je imao mnogo prijatelja, neki političari su ga tapšali po ramenu, ali tko nije zaslužio taj nije mogao igrati. U ono vrijeme kada je Kovačić doveden šef Dinamove škole je bio Mirko Jozić po struci odličan trener; tamo nije mogao netko proći ako nije imao kvalitetu, ali ako jest to je financijski pokrivao Dinamo, tj. Mamić. Kasnije je dugo vrijeme šef struke bio Romeo Jozak koji sada trenira vodeći klub u Poljskoj, koji je također nastavio tu tradiciju da su samo vrlo, vrlo kvalitetni igrači mogli ući u Dinamo i što se toga tiče tu nije bilo popuštanja. A što se tiče financijskog dijela, sigurno je, s obzirom na sve ove informacije iz medija, bilo nepravilnosti i to se treba raščistiti. Zahvaljujući takvom centraliziranom načinu vođenja hrvatskog nogometa čiji je vrh bio nogometna škola Dinama, pa tek onda Hajduka i svih ostalih klubova, hrvatska reprezentacija ima znatne uspjehe na svim natjecanjima.

Izbornik Dalić bio je nepoznanica kao trener za mnoge ljubitelje nogometa. Otkud odluka da se postavi za šefa izbornog stožera nakon smjene Ante Čačića?

U čitavoj enigmi odakle taj Dalić na kormilu reprezentacije i tko je taj Dalić ništa nije slučajno. U jednom biznisu gdje se okreće veliki novac Dalić nije slučajno doveden na čelo tima, jer u tom sustavu praćenja postoji nekoliko desetaka vrhunskih trenera u Hrvatskoj koji bi se u svakom momentu mogli »izvući« i staviti za izbornika. U tom momentu predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker je smatrao kako je Dalić najbolje rješenje, jer je bio i slobodan, a smjena dotadašnjeg izbornika Čačića je bila momentalna i istog momenta je Dalić mogao prihvatiti dužnost izbornika reprezentacije. Dalić jest nepoznanica za većinu navijača. Ali za dobre poznavatelje sporta on je jedan nadareni, vrlo pošten i odan trener, kome su se karte složile da postane najbolji trener s najvećim uspjehom u povijesti hrvatskog nogometa.

Kako Vas se dojmilo bodrenje nogometne reprezentacije?

To je bilo nevjerojatno. Kad uključiš bilo koji od pet kanala HRT-a, govori se o krizi, kako ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem, kako mnogi odlaze na rad u inozemstvo, a onda kada nastupa reprezentacija bilo gdje, nekoliko desetaka tisuća navijača bodri igrače, ljudi i posljednju svoju kunu daju raznim agencijama da bi navijali za svoju reprezentaciju. Navijanje je bilo na razini svih ostalih navijačkih grupa, fer i korektno, a posebno me dojmilo što su u Rusiji stali na kraj huliganima. Nisam vidio nijednu dimnu bombu, raketu, dakle to je iskontrolirano. Veličanstveno se navijalo i u Hrvatskoj, skupa na trgovima. I Hrvati u Srbiji su i na javno organiziranim gledanjima dviju utakmica u Subotici bodrili vatrene.

Usred euforije bodrenja reprezentacije, čini se da je saborska rasprava o izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju ostala na rubu vidnog polja građana u Hrvatskoj, pa tako i teme o niskim plaćama i nezaposlenosti. Je li za vlast odgovaralo malo predaha od tih tema, bar dok traje Mundijal?

Nisu u pitanju samo promjene u mirovinskom sustavu i produljenje radnog vijeka na 67 godina, tu je i konačno rješenje Agrokora, tu je nastavak odljeva mladih ljudi u inozemstvo, sve je to stavljeno u neki drugi plan. U fokusu je bila reprezentacija koja je ujedinila čitavu državu, ne samo unutar političkih stranaka već i domovinsku i izvandomovinsku Hrvatsku. Mislim da rasprava o reformi mirovinskog sustava u vrijeme Svjetskog prvenstva nije za neočekivati, jer to bi svaka vlast iskoristila da bez pompe neki ključni zakoni prođu u Saboru, ali mislim da se to nije zataškavalo. O mirovinskom sustavu se govorilio dugo, o rješenjima Agrokora isto dugo, kao i o problemu iseljavanja koji traje dugo. Sve te teme će vrlo brzo ponovno biti na prvim mjestima u javnosti.

Nije malo onih građana u Hrvatskoj koji misle da je nastup pjevača Marka Perkovića na dočeku vatrenih u Zagrebu bacio sjenu na uspjeh sportaša. Je li to bilo potrebno?

Marko Perković Thompson je isplivao na scenu u ono vrijeme kada je jedan veliki dio hrvatskog teritorija bio izvan kontrole službenog Zagreba i kada je veliki dio hrvatskog pučanstva bio istjeran iz svojih kuća, gradova i on je u to vrijeme ulijevao nadu ljudima, poticaj da će doći dan kada će se vratiti u svoje kuće i na imanja i tada je stekao popularnost. Međutim, ta popularnost je ostala i nakon Domovinskog rata i mirne reintegracije. S našeg aspekta odavde gledano, on svakako nije prihvatljiva osoba s obzirom na to da je označen kao netko tko je usko povezan s ideologijom, pod navodnicima, ustaškog pokreta. To je zato što i javnost ovdje u Srbiji više potencira taj dio nego što je realno. Nesporno je protivljenje jednog dijela građana Hrvatske što je Thompson nastupio prilikom dočeka nogometaša, pogotovo da u tom velikom slavlju on jedini nastupi tamo pred publikom, ali to treba pitati one koji su to organizirali. U svakom slučaju, moje mišljenje je da imajući u vidu ogromnu pozitivnu energiju koju je reprezentacija poslala u čitav svijet, jednu divnu svjetlost koju je poslala i pokazala kako je to jedna druga država od one kako je možda neki zamišljaju, da je s ovim nastupom Thompsona napravljen autogol. Znamo da su njegovi koncerti zabranjivani i time se odmah devalvira čitava priča o nogometnom uspjehu. Imao sam prigodu razgovarati s jednim poznanikom koji Perkovića poznaje dobro, zna da je vrlo vjerski orijentiran i da je od onoga kako pjeva sasvim druga osoba, međutim mi njega znamo po njegovim pjesama. No, ako ga nogometaši vole, trebali su ga pozvati na neku njihovu žurku, a na ovako javnom mjestu nisu nikoga trebali zvati ili bar nekoga od poznatih pjevača koji ne bi zasjenio taj ogroman uspjeh koji su oni postigli.

Aktualna generacija i ona Ćirina – ima li smisla porediti?

Mislim da je Ćirina generacija bila ono za što se mi vezujemo kao jedan od velikih uspjeha, nismo još ni svjesni da je vrijednost Modrića i Rakitića i ostalih sigurno na istoj, možda i na višoj razini od vrijednosti Prosinečkog, Šukera, Bilića i igrača iz te generacije. Sigurno će se mnogi složiti da je Ćiro i dalje najpopularniji trener u Hrvatskoj, ali za dvadeset godina to će biti Dalić, jer ćemo tek tada biti svjesni kakav je ovo veliki uspjeh bio. Dakle, ne mogu se usporediti, kao što se ne može usporediti generacija Brazila s Peleom 70- tih s današnjom timom, niti Argentine s Maradonom 90- tih s timom Argentine s Messijem. Sadašnji prvaci svijeta bi s nekoliko golova deklasirali prvake svijeta iz 70-tih i 80-tih godina, jer se igra totalni nogomet s dva dodira i tu za improvizaciju, ljepotu nema mjesta. Onda se igrao puno ljepši nogomet, sada kad se pogriješi odmah se prima zgoditak.

Kako komentirate ispadanje velikih reprezentacija?

Nogometna reprezentacija Hrvata iz Vojvodine je sudjelovala kod Lužičkih Srba u Njemačkoj na europskom prvenstvu za sve manjine i tada je igrala u Bautzenu. Njihov lokalni tim se natječe u trećoj ligi, a imaju stadion kakav ne postoji u Hrvatskoj. Onda možete zamisliti kakvi su stadioni u njihovoj prvoj ligi i uvjeti za treninge. A Njemačka je ispala na ovom prvenstvu već na kraju grupne faze turnira. U određenom momentu izostalo je i malo sreće, ali i sportskog žara, jer su Nijemci mislili da su Bogom dani da se svaki put prošetaju do finala. Jedan od odgovora zašto su velike svjetske nogometne sile ispale je što se u njihovom klupskom natjecanju obrće veliki novac i veliki je publicitet, i zbog toga se forma tempira i u Njemačkoj i u Španjolskoj i u Argentini i Engleskoj za finiš domaćeg prvenstva, a ne za reprezentaciju. Finiš domaćih prvenstva se završava mjesec i pol ranije od razigravanja reprezentacija i praktično svi ti vrhunski igrači su bili na zalasku forme. I u tome je bila suština. Reprezentativci Njemačke nisu zaboravili igrati nogomet, već jednostavno nije im išlo, jer su bili tako pripremljeni da im vrhunac forme bude u finišu domaćeg prvenstva kada oni nastupaju u vrhunskim klubovima kada se odlučuje hoće li se natjecati u Ligi prvaka.

Je li sve u šoldima?

Dobro poznati stih iz pjesme koja i sama daje odgovor – nije u šoldima sve. No, šoldi su jedna velika temeljna osnova da se postigne neki veliki uspjeh, ali može se i bez šolda kao jedinog motiva, ako postoji srce junačko, ako postoji zajedništvo u ekipi, pozitivna energija i naboj. Ako se na natjecanju ostvari slogan »svi za jednog, jedan za sve«, onda se može učiniti čudo, što je dokazala hrvatska reprezentacija u Rusiji. Nogomet je čudo.

Intervju vodio: Zvonko Sarić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay