Neopisivo! Srce vatreno! Igraj, moja Hrvatska! Vjerujem da svima onima koji su pratili Svjetsko nogometno prvenstvo i veličanstveni doček koji je u Zagrebu priređen hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koja je postala vicešampion svijeta ove pjesme još uvijek odjekuju u ušima i srcu. Kako onim pasioniranim nogometnim navijačima koji i inače prate utakmice, tako i onima koji, kao na primjer ja, inače ne vole sjediti pred televizorom kada su utakmice na programu. Ovoga puta sjedila sam i ja pred ekranom i čak sam ponešto i naučila o pravilima ove igre i shvatila zašto ovaj sport tako mnogo znači ljudima širom svijeta. I zašto o nogometu govore kako je to »više od igre«.

I mada su tekstovi gore pomenutih navijačkih pjesama Zaprešić boysa možda nekima plitki a glazba suviše jednostavnih melodija, upravo oni najbolje opisuju što je to što je ujedinilo cijelu Hrvatsku i cijeli hrvatski narod u svijetu. Jednostavno – zahvalnost ekipi koja je učinila da Hrvatska i njene boje postanu vidljive i prepoznatljive u cijelom svijetu i da se ljubav prema domovini i svom narodu i ako hoćete nacionalni ponos izrazi na tako veličanstven i iskren način. Neopisivo! O tome dovoljno govori činjenica da na svečanom dočeku koji je okupio pola milijuna ljudi, i koji je zbog toga trajao satima, nije bilo niti jednog incidenta. O tome govori tekst u New York Timesu koji je Hrvatsku nazvao pobjednikom ovoga prvenstva i kaže »čudno je nazvati tim koji je upravo izgubio najveću utakmicu u svojoj povijesti pobjednikom, ali Hrvatska je učinila sve, osim podizanja pokala u mjesecu za pamćenje. Šest čistih pobjeda nad Nigerijom, Argentinom, Islandom, Danskom, domaćinom Rusijom i Engleskom su bili među najimpresivnijim ikada na Svjetskom prvenstvu koje su postigle bilo koje nacije a pogotovo nacija koja broji četiri milijuna stanovnika«. O tome govori podatak da je prema Googleovim statistikama, nakon utakmice s Engleskom zabilježen povijesni interes za pojam Hrvatska na svim svjetskim jezicima. Gotovo da ne postoji medij u svijetu koji posljednjih dana nije pozitivno pisao ili pričao o Hrvatskoj, navodi se. No, dok se cijeli svijet divio sportskim uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije i žaru navijača, navijati za Hrvatsku bio je problem jedino za neke u Srbiji. Ne za sve. Lomila su se koplja oko toga je li se osjetio makar i prizvuk navijanja kod novinara koji su prenosili utakmice na državnoj televiziji, a bilo je i otvorenih napada na sportaše (kao što je na primjer aktualni pobjednik Wimbledona Novak Đoković) i sportske novinare (kao što je Milojko Pantić) koji su se »usudili« javno reći kako navijaju za hrvatsku reprezentaciju. A skoro pa jedina vijest za tabloidne pisane i elektroničke medije u Srbiji je to što je i pjevač Marko Perković sudjelovao u slavlju i da je navodno pjevao »ustaške pjesme«. O tome više neki drugi put.

Ostalo je jedino pitanje u samoj Hrvatskoj, i možda i za sve Hrvate na svijetu, kako »iskoristiti« ovakav skok vidljivosti i popularnosti Hrvatske u turističkoj, odnosno ekonomskoj sferi. Pa iako to jest dobro i važno pitanje možda se jedan od odgovora može naći i u naslovu pjesme omiljene ovoj hrvatskoj nogometnoj generaciji – Nije u šoldima sve.

J. D.