Tema

Skupštinska rasprava o manjinskom zakonodavstvu

Nakon nešto više od dvije godine od kada je Vlada Srbije usvojila Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina i donošenja konačne verzije Akcijskog plana za pregovaračko poglavlje 23, Narodna skupština Republike Srbije posljednjeg je dana sedmog izvanrednog zasjedanja, 20. lipnja 2018., usvojila izmjene i dopune dva manjinska zakona – Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina (sa 135 glasa »za«, 3 »protiv« i 4 »nisu glasala«) i Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (sa 136 glasova »za«, 3 »protiv« i 3 »nije glasalo«), čija su neka rješenja odmah inkorporirana i u najnovije izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma i Zakona o matičnim knjigama.

Zajednički i jedinstveni pretres s drugim zakonima

Usvajanju izmjena manjinskih zakona prethodila je skupštinska rasprava. Međutim, ono što je pri tome neobično, ili bi barem trebalo biti, jest da se nije pojedinačno raspravljalo o svakom od zakonskih prijedloga koji su bili na dnevnom redu skupštinskog zasjedanja, već je bio zajednički načelni i jedinstveni pretres, osim o dva manjinska zakona, još i o izmjenama 7 drugih zakona, od kojih mnogi nisu imali nikakve međusobne veze (Zakon o lokalnoj samoupravi, Zakon o državnoj upravi, Zakon o matičnim knjigama, Zakon o javnim agencijama, Zakon o plaćama zaposlenih u javnim agencijama, Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma, Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srbije). U takvim okolnostima, manjinskim zakonima je posvećeno malo pozornosti. Pri tome, kako je to već običaj, zastupnici vladajuće koalicije uglavnom su hvalili zakonska rješenja, dok su zastupnici oporbenih stranaka bili kritični. Ministar Branko Ružić je apologetski nekoliko puta odgovarao na zastupničke primjedbe, no kako su njegovi argumenti već ranije javno isticani od strane vlasti, oni ovom prigodom ne zaslužuju osvrt, premda bi odgovori na njegovu argumentaciju mogli biti predmetom jednog malog polemičkog traktata, koji bi ogolio bît zakonskih izmjena.

Vladajuća koalicija

Od strane vladajućih stranaka najprije je Veroljub Arsić (SNS) iz Požarevca upitao kako bi »voleo da mu neko kaže u ovom parlamentu da li negde u Evropi, a možda i ostatku sveta, postoji bolja zakonska regulativa o pravima nacionalnih manjina nego što je to u Srbiji?«, a poslije njega je govorio Muarem Zukorlić iz Novog Pazara (Stranka pravde i pomirenja), koji je odmah rekao da će njegova stranka podržati predložene izmjene, ali se osvrnuo i na nekoliko stvari. Najprije je upitao »ko je uopšte došao na ideju da se reducira pravo kandidovanja za važne funkcije u nacionalnim savjetima, kao što su izvršni odbori i samo predsjedništvo nacionalnih savjeta« i obrazložio da je »sâm pojam politizacije veoma sporan. Najčešće se koristi demagoški, jer radi se o političkim tijelima, o tijelima u kojima su stranke ključni nosioci i ne znam koje političko tijelo je moguće zaštititi od politizacije. I, što je problem, na kraju krajeva, ukoliko imamo politizaciju i zašto bismo to tijelo, koje nije ni organ, niti ima tako važnu funkciju izvršne vlasti, zaštitili od politizacija, a ne štitimo najviše državne funkcije?«. Glede upisa u poseban popis birača nacionalnih manjina smatra »spornim sâm princip upisa, jer se na taj način oni glasači koji su zainteresovani za te izbore stavljaju u položaj izvjesne procedure, a kada imamo iskustva na lokalu, gdje lokalne vlasti kontrolišu opet političke partije to ne možemo da zaštitimo od politizacije«. Nadalje je govorio o zaštiti izbornog postupka, naglasivši da je »iskustvo da su brojne manipulacije bile prisutne kod samog biračkog postupka, jer birački postupak sprovode lokalne uprave koje su, opet, pod kontrolom pojedinih političkih partija«. Također je predložio glasanje pripadnicima nacionalnih zajednica u dijaspori. Ljibuška Lakatoš iz Stare Pazove (SNS) pohvalila je rad Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave i rekla kako je »jako pozitivno da je Ministarstvo prihvatilo mnoge predloge i sugestije predstavnika nacionalnih saveta i nacionalnih manjina«, a zanimljivo je da je nabrajajući manjinske zajednice u Vojvodini navela »Mađare, Slovake, Bunjevce i Rusine«.

Najdulje izlaganje imao je Vlado Babić iz Sombora (SNS), ali je prije toga iz nejasnih razloga replicirao na izlaganje Tomislava Žigmanova navodeći da »u Srbiji nema diskriminacije« (iako Žigmanov nije spominjao nikakvu diskriminaciju) te »da SNS kao vodeća stranka u svojim redovima ima većinu nacionalnih manjina. Ja sam Bunjevac i ponosan sam što sam član SNS« i istaknuo kako smatra da je »činjenica da u Srbiji postoji asimilacija jedne nacionalne manjine nad drugom. Tu se misli na bunjevačku nacionalnu manjinu, koja je asimilirana od strane druge nacionalne manjine, zato što druga nacionalna manjina pokušava da naše običaje, našu muziku, kulturu preinači i stavi da su to njihovi običaji«. U kasnijem izlaganju o samim izmjenama zakona najprije je pohvalno govorio o sustavu manjinskih prava u Srbiji, a onda opširno govorio o bunjevačkom pitanju, među ostalim rekavši kako je »čitavih 15 godina bilo potrebno da se proglasi standard bunjevačkog jezika. Priručnik za gramatiku, pravopis i rečnik trebalo bi da izađe iz štampe do kraja ove godine«, da su »Bunjevci na ovaj prostor došli pre 330 godina, pismeni, a prva knjiga na bunjevačkom je štampana u Rimu početkom 17. veka« i da »smatra kako je dugi niz godina vršena asimilacija i osporavanje Bunjevaca kao nacionalne manjine. Vrhunac te asimilacije i osporavanja dogodio se 1945. godine, kada je dekretom Bunjevcima zabranjeno da se izjašnjavaju kao Bunjevci«. Glede zakonskih izmjena najviše je govorio o odredbama o sukobu interesa, najprije kritizirajući rješenje da članovi nacionalnih vijeća ne mogu biti dužnosnici u državnim, pokrajinskim i lokalnim tijelima vlasti, smatrajući da »to što se određena lica bave profesionalno politikom, ne sme da isključuje ove ljude iz rada nacionalnih saveta. Naprotiv, mislimo da je poželjno da se iskusni ljudi u politici uključe u rad istih«, a onda iskazao uvjerenje da se pravilo o sukobu interesa koje se odnosi na članstvo u nacionalnim vijećima i ustanovama čiji su osnivači vijeća, mora odnositi i na članove obitelji članova vijeća, ilustrirajući to na sljedeći način: »Svedoci smo da su članovi Nacionalnog saveta u isto vreme i poslanici u institucijama i ustanovama čiji su suosnivači upravo nacionalni saveti. Tako u poslednjem sazivu Bunjevačkog nacionalnog saveta imamo situaciju da su članovi Nacionalnog saveta, pa i članovi izvršnog odbora, istovremeno i direktori ustanova koje se finansiraju direktno iz sredstava Nacionalnog saveta, da su pojedina pravna lica čiji su osnivači članovi Nacionalnog saveta postali u međuvremenu odlukom Nacionalnog saveta institucije od značaja za nacionalne manjine, a njihovi vlasnici su istovremeno članovi saveta, pa su se tako stvorili uslovi da ista lica odlučuju da sami sebi opredeljuju sredstva namenjena nacionalnim manjinama… Čitave porodice su uposlenici u ovakvim institucijama, pa je i nacionalna pripadnost po rođenju postala vrlo unosna profesija koja vremenom postaje sama sebi cilj«. Još je govorio o »raspodeli sredstava dodeljenih nacionalnim savetima za rad ustanova, udruženja i fondacija« prigovarajući da je »Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine 2017. godine, a i ranijih godina, za ove svrhe potrošio više od 80% sredstava opredeljenih budžetom, pa se osnovano može postaviti pitanje svrhe postojanja Nacionalnog saveta u ovakvim uslovima. Ispada da Nacionalni savet postoji sam zbog sebe«.

Sljedeći je bio Milimir Vujadinović iz Subotice (SNS) rekavši kako je »srpsko društvo tradicionalno tolerantno i otvoreno. Dokaz toga je, baš sam nedavno video i Dušanov zakonik u kome čak i tada nalazimo tragove uređenja odnosa većinskih zajednica sa manjinskom«, a poslije njega je Miletić Mihajlović iz Petrovca na Mlavi (SPS) istaknuo da su izmjene dva manjinska zakona »još jedan momenat o tome da naša država Srbija zaista zdušno radi na unapređivanju prava nacionalnih manjina i po tome možemo i da se pohvalimo i da smo na značajnom mestu u Evropi«, ali je i istaknuo da »ima dosta samovolje i paušalnog odnosa pojedinih lokalnih samouprava u odnosu na obavezu finansiranja nacionalnih saveta«.

Oporbene stranke

S druge strane, iz oporbenih stranaka prvi je kritički diskutirao Tomislav Žigmanov iz Subotice (DSHV). On je najprije pohvalio napore Vlade Srbije da unaprijedi pravni okvir manjinskih prava i riješe određeni problemi, ali je ukazao na mali broj diskutanata, koji su uglavnom pripadnici nacionalnih manjina. Dalje je iznio dva načelna stajališta: s jedne strane, da je prije pristupanju zakonodavnim izmjenama trebalo utvrditi platformu integracije nacionalnih manjina u društvo, tj. »je li to politika segregacijskog multikulturalizma, hoće li pripadnici nacionalnih manjina biti integrativni dijelovi svih procesa donošenja odluka, svih segmenata društva ili nešto treće«, a s druge strane da je prethodno trebalo riješiti pitanje izmjene Ustava, tj. definicije Srbije kao »države srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive«. Dalje je ukazao na načelne deficite u pripremi zakonodavnih izmjena, i to najprije nedostatak inkluzivnosti, jer su jedino predstavnici manjinskih nacionalnih vijeća bili izravno uključeni ovaj proces, dok manjinske stranke nisu pozivane, osim putem javnog poziva s internetskih stranica na javne rasprave, a s druge strane na nedostatak transparentnosti, jer je sudbina neusvojenih primjedbi i prijedloga koje su slali zainteresirani subjekti ostala nepoznata. Govoreći o konkretnim odredbama, izrazio je nezadovoljstvo što određenim međunarodnim standardima manjinskih prava, prije svega »načelu demokratske participacije, tj. sudjelovanju predstavnika manjina u procesima donošenja odluka« nije pokazana odgovarajuća pozornost. Dalje je ukazao na »do sada neviđenu zabranu političkim subjektima da obnašaju određene dužnosti« jer u Srbiji ne postoji »ni jedna javna pozicija«, osim sudbene vlasti, u kojoj se eksplicitno zabranjuje sudjelovanje najvišim dužnosnicima političkih partija da sudjeluju u njihovom radu, naglasivši »da su političke stranke nacionalnih manjina osnovane da se bore za zaštitu interesa i prava i pripadnika manjina, a zbog ovakvih zakonskih rešenja najjači kredo njihovoga postojanja im se na neki način uskraćuje«.

Dalje je ukazao na problematiku derogiranja stečenih prava: najprije, do sada su nacionalna vijeća sama proglašavala ustanove u kulturi i obrazovanju od posebnog značaja za pojedinu manjinu, a sada im je to pravo uskraćeno i svedeno na predlaganje osnivaču, a osim toga su nacionalna vijeća sada isključena iz postupka odlučivanja o raspodjeli sredstava iz Proračunskog fonda za nacionalne manjine, što »je poruka koja nije dobra jer princip demokratske participacije nacionalnih manjina po sebi podrazumijeva da ste uključeni u svaku priliku koja se vas neposredno tiče, da možete donositi odluke. Iskustva u drugim zemljama ukazuju da su u najvećem broju slučajeva u ovaj proces uključeni predstavnici manjina«. Ukazao je također na problem ograničenja prava na samoupravu nacionalnih vijeća u čl. 122. Zakona o nacionalnim vijećima, prema kojem Ministarstvo može svaki pojedinačni akt nacionalnih vijeća ukinuti ili poništiti, a da za protiv ovakvog postupka nije osigurana sudska zaštita, tj. mogućnost vođenja upravnoga spora, što je nazvao »nekom vrstom etatizacije«. Za odredbu iz članka 113. Zakona o nacionalnim vijećima rekao je da je »paušalna procjena da 50% sredstava dodijeljenih iz državnog proračuna treba da budu tzv. institucionalni troškovi, a 50% sredstava namijenjena određenim projektima«, jer ona ne može vrijediti za svaku nacionalnu zajednicu, koje se razlikuju po broju, teritorijalnoj disperziranosti, institucionalnoj razvijenosti itd. Na kraju je podvrgnuo kritici kaznene odredbe koje se nedovoljno odnose na »tijela koja su dužna osiguravati pretpostavke za ostvarivanje prava nacionalnih manjina«, navodeći slučajeve kada lokalne samouprave nisu tražile mišljenja od nacionalnih vijeća za raspodjelu sredstava po natječajima, iako im je to bila zakonska obveza, a za što i dalje nije predviđena nikakva sankcija. Zbog svega toga je rekao da će uskratiti podršku predloženim zakonskim rješenjima.

Ljupka Mihajlovska iz Beograda (DJB) rekla je da je pokušaj da se smanji politizacija nacionalnih vijeća nemoguć, jer i u Narodnoj skupštini »imamo predstavnike određenih manjinskih zajednica čiji se glas čuje, za razliku od nekih drugih predstavnika manjinskih zajednica u Srbiji čiji glas ne možemo čuti u parlamentu spletom različitih okolnosti. Takođe, u svakoj Vladi Republike Srbije imamo bar jednu manjinsku zajednicu koja učestvuje u radu Vlade i samim tim za neverovati je da ta manjinska zajednica koja učestvuje u radu Vlade neće na neki način se zalagati da manjinskoj grupacija kojoj pripadaju ima bolji položaj u odnosu na druge manjinske zajednice« i da će se ovo najviše manifestirati u Proračunskom fondu za nacionalne manjine, jer bliže kriterije za raspodjelu sredstava uređuje Vlada, u kojoj »učestvuju određeni predstavnici određenih manjinskih zajednica«. Dalje je rekla kako smatra da će »odredba koja se odnosi na stalne troškove nacionalnih saveta, a koja ne sme biti veća od 50% ukupnog budžeta biti sporna za nacionalne savete koji imaju manji budžet« navodeći primjer da vijeća koja imaju godišnje proračune od oko 70.000 eura, što je oko 6.000 eura mjesečno, ne mogu imati profesionalno zaposlene pravnike, održavati internetsku stranicu, plaćati knjigovođu itd. Što se tiče Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma, rekla je da bi odredba po kojoj se manjine kojih ima 2% ukupnoj populaciji Srbije mogu obratiti na jeziku manjine u parlamentu bila korisnija na razini lokalnih samouprava, odnosno gradskih i općinskih skupština, pa bi primjerice u Pančevu pripadnici makedonske nacionalne zajednice mogli govoriti na svom jeziku. Slično je glede uporabe manjinskih jezika na razini lokalnih samouprava stajalište iznijela i Tatjana Macura (DJB) iz Beograda. Ružica Nikolić iz Beograda (SRS) rekla je da »najdiskriminisanija i najugroženija nacionalna manjina Srbije jeste svakako romska« te da se u općinama u Beogradu formiraju razne komisije i radna tijela koja se bave pitanjima iz područja kulture, informiranja, privrede, rodne ravnopravnosti, ali nije čula da je formirano bilo kakvo radno tijelo koje se bavi pitanjima nacionalnih manjina i zaštitom njihovih prava i sloboda. Fatmir Hasani iz Bujanovca (Partija za demokratsko djelovanje) smatrao je da je trebalo donijeti potpuno nov Zakon o nacionalnim vijećima te da je »kršenje fundamentalnog ljudskog prava svakog čoveka, prava da bira i bude biran« to što zakon »pokušava sprečiti legitimne predstavnike nacionalnih manjina, koji su na rukovodećim pozicijama u političkim partijama, da se kandiduju i budu birani u nacionalne savete«. Naglasio je da ustavno pravo nacionalnih manjina na samoupravu u određenim područjima ni ovim zakonom nije definirano kao ni pravni status nacionalnih vijeća. Izrazio je i nezadovoljstvo što nije prihvaćen prijedlog da se za financiranje redovitog rada nacionalnih vijeća predvidi 0,05% od poreznih prihoda proračuna Republike Srbije i 0,5% od poreznih prihoda proračuna lokalnih samouprava, te da u području obrazovanja teme koje se odnose na povijest, umjetnost, kulturu i tradiciju nacionalnih manjina budu zastupljene najmanje 50% u programima za pojedine školske predmete. Ukazao je i da se u praksi osobne iskaznice i putovnice ne izdaju dvojezično, tj. i na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Zbog nedovoljne zastupljenosti nacionalnih manjina u pravosuđu, policiji, predstavničkim tijelima, drugim državnim tijelima i javnim službama, smatra da je manjinskim zakonima trebalo propisati mjere kojima bi se osigurala politička participacija u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti, osobito u pogledu kandidiranja izbornih lista nacionalnih manjina u postupku izbora narodnih zastupnika i odbornika, te osigurati zastupljenost nacionalnih manjina u pravosudnim tijelima i u državnim tijelima. Na koncu je izrazio nezadovoljstvo da i dalje nije dano pravo nacionalnim manjinama da svoje nacionalne simbole ističu na zgradama državnih tijela i drugih ustanova.

Summa summarum, šestodnevno zasjedanje Narodne skupštine Republike Srbije, koja je za predmet imalo i noveliranje manjinskoga zakonodavstva, pokazalo je da je ova tema malo koga zanimala: narodne zastupnike (mali broj nazočnih na sjednici, mali broj diskutanata, malo vremena posvećenog raspravi, nedostatak stručnih kritika spram ključnih odredbi), vlasti su se izravno ili preko svojih epigona lagodno apologetski odnosili spram zakonskih izmjena, javni medijski prostor ostao je gluh na mnoga problematična rješenja, poput ključnih aktera međunarodne zajednice, koji su primarno okrenuti geostrateškim ciljevima u regiji, u što, kako se čini, nije uključeno i stvarno poboljšanje položaja nacionalnih manjina.

Slaven Bačić