Potkazivanje, bilo ono motivirano »razvojnim karakterom« koristoljublja u školskim klupama ili čvorovićevskom samozatajnošću zarad nacionalne sigurnosti (ako ga se sete, sete...), samo je po sebi odvratan čin. Ali, uživanje u tome do razine javnog blaćenja i etiketiranja je doživljaj koji se ne može dovoljno dobro opisati čak ni medicinskim rječnikom, područje psihopatologije.
Posljednji jači primjer za to svakako je nastup hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, odnosno pitanje tko sve navija za nju u Srbiji i definicija, ako takvi već i postoje, kakvi su to ljudi. Prvi na udaru u ovoj kampanji javnog čerečenja našao se komentator RTS-a Miloš Krivokapić kog je Informer odmah nakon utakmice s Argentinom prvi prokazao kao navijača Hrvatske. Možda je maliciozno ustvrditi da je ispadanje Srbije već u skupini i prolaz Hrvatske sa sve tri pobjede i svaki njen daljnji uspjeh uzrok jačanja bijesa Informera, ali naslovi u njemu daju povoda za povezivanje uzroka i posljedice.
»I ova kurva je navijala za Hrvatsku«, »Ustaše ga proterale, a on navija za Hrvate«, »Srbija tuguje zajedno sa Rusijom«... Odmjerenim, gotovo diplomatskim rječnikom Informer je posljednjih dana objelodanjivao imena »šake kretena«, poput Milojka Pantića, Novaka Đokovića, Drage Kovačevića, te ostalih »iz kruga Dvojke«..., koji su javno podržali hrvatsku reprezentaciju, dajući odmah – kako i dolikuje tako profesionalnoj sanitarnoj hartiji – i »drugu stranu« u vidu komentara uglednih nogometnih stručnjaka poput Miodraga Linte, Vladimira Đukanovića, Vjerice Radete ili pak i samog Aleksandra Vučića, koji su se u zanosu sportske analize malo prebacivali i na druge terene, posebno one iz dalje i bliže prošlosti.
I što se – osim ogoljenog šovinizma i neskrivene mržnje – da zaključiti nakon serijala tekstova na ovu temu u Informeru i njemu sličnih? Iza ovoga serijala dalo bi se, recimo, zaključiti kako se na temelju jednog emocijama jako nabijenog događaja pravi lista imena i prezimena koja će dugoročno utvrditi tko je »u stroju«, a tko izvan njega i koja će, poput nekadašnjih stupova srama, služiti za javno objelodanjivanje u svakoj prigodnoj situaciji. Pogodnost u ovom slučaju za njih svakako je činjenica da se glavni test patriotizma, kada već Srbije nema, odigrao u meču protiv njene »zamjenske varijante« – majčice Rusije.
Pa ipak, i za Informer i njemu slične u ovoj priči potencijalno se može pojaviti velika poteškoća: kako, naime, utvrditi tko je sve u Srbiji navijao za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu? Kako sastaviti precizni popis državnih neprijatelja i domaćih izdajnika na temelju uzor(a)ka poput Đokovića, Pantića, Kovačevića ili ni krivog ni dužnog Krivokapića? Kako, recimo, otkriti tko se sve krije iza »nicknameova« brojnih blogera koji su se također radovali pobjedi Hrvatske i protiv Argentine i protiv Danske i protiv Rusije? Ili: kako ući u psihu ljudi koji su se kladili na Hrvatsku na istim utakmicama? Jesu li oni navijali za Rusiju ili da ne padnu na tiketu, odnosno što im je u tim trenutcima bilo jače: srce ili razum? I što s onima kojima je jedino načelo simpatija »neka pobijedi bolji« ili ih se sve ovo jednostavno ne tiče?
Ali... to su svakako slatke muke kojima će se Informer i njemu slični zacijelo još dugo, dugo baviti (tko zna, možda se netko i naknadno »otkrije«).
Muka koju doljepotpisani muči nakon primitivnih političkih poruka Domagoja Vide i Ognjena Vukojevića, te pjevanja Thompsonovog šund-domoljublja u svlačionici hrvatske reprezentacije sastoji se pak u pitanju: dok daje naslove »Odvratne ustaše« ili »Fašisti se zagrlili« stoji li glavni urednik Informera Dragan J. Vučićević pred ogledalom?
