Sport i zabava Sport i zabava

Zaboravljeni svjetski prvak

Ove godine navršava se 100 godina od smrti čovjeka koji je ostavio svom gradu u amanet puno rekorda i velikih rezultata kao što su mnoge pobjede u zemlji i Europi pa i naziv svjetskog prvaka te nositelja olimpijskog odličja osvojenog na proslavi 10 godina od osnivanja modernih Olimpijskih igara. Danas se za njegova dostignuća i rezultate malo tko interesira, a postignuti su u danas nepojmljivim uvjetima na kraju XIX. i početkom XX stoljeća.

Približava se dan njegove smrti, 10. srpnja, kada je 1918. godine preminuo na radnom mjestu u Gradskoj kući. Veliko je pitanje pred nama hoće li konačno dobiti spomen obilježje ovaj prvi, izvanredni svjetski prvak u hodanju iz 1901. i nositelj prvog zlatnog odličja – zlatnog pokala iz 1906. s ove »međuolimpijade« i vjerovatno zato nije dobio zasluženo mjestu na Olimpijskoj česmi na Aleji maršala Tita.

Entuzijast u čizmama

Poznata je činjenica da se jednom jedan entuzijast u čizmama 1896. godine na Paliću na atletskim natjecanjima prijavio sucima da sudjeluje u natjtecanju u hodanju. Nije bio prijavljen i nije mogao sudjelovati, jer nije imao poznat i priznat rezultat. Bio je u čizmama, bričes-pantalonama i košulji. Tadašnji »aktivni« sportisti i suci su ga ismijali – jer što on hoće. Tvrdoglav, kakav je bio, iz inata i siguran u sebe nije sagnio glavu niti se sklonio sa staze. Stao je na travu s vanjske strane staze i kada je dan znak za početak utrke i on je krenuo zajedno s »aktivnim« sportašima. Otpješačio je zajedno s njima ali dužu stazu, s vanjske – duže strane i na cilj stigao uvjerljivo prije svih. Najvjerovatnije je na tom natjecanju bio i Nikola Matković, prvi subotički profesor tjelovježbe, koji je uočio sposobnost, tvrdoglavost i upornost ovog mladića u čizmama, koji je i pored podsmjeha, kako »aktivnih« sportaša tako i gledatelja pokazao svima svoje mogućnosti, odlučnost i srčanost.

Nikola Matković, legendarni sportaš i sudionik mnogih natjecanja u gimnastici, atletici, biciklizmu i hrvanju, imao je izvanrednu moć zapažanja i odmah je prepoznao u ovom mladiću u čizmama veliki potencijal. Pozvao ga je da se učlani u Szabadkai Sport Egylet (Subotičko sportsko udruženje) i započeo kao trener s njegovom izobrazbom.

Treninzi su se nizali kao i pobjede na natjecanjimana kojima je sudjelovao. Poslije pobjeda u Subotici, sljedećih godina sudjelovao je na više natjecanja u Novom Sadu, Beču, Pragu, Beogradu, Budimpešti i drugim gradovima. U Berlinu je sudjelovao 8. rujna 1901. na međunarodnom natjecanju u utrci brzog hodanja na 75 km. Pobjedom na ovom natjecanju postao je svjetski prvak u ovoj disciplini. Pobijedio je u vremenu 8 sati 45 minuta i 24 sekunde i 8 desetinki, popravivši dotadašnji rekord za više od 9 minuta.

Pobjede se nižu

Upornost ovog mladića i ogroman trud njegovog trenera Nikole Matkovića urodio je plodom. Pobjede se nižu i ima ih sve više, što se vidi po odličjima na njegovim grudima. Treninzi su oštri i naporni i on je dnevno prelazio tridesetak kilometara, ujutro rano ustajući i od 5 do 9 sati trenirao bez zaustavljanja prevaljujući kilometre kako bi stigao na vrijeme na radno mjesto.

Početkom 1906. objavljeno je da će se održati u Ateni od 22. travnja do 2. svibnja 1906. natjecanje u povodu 10 godina od početka održavanja modernih olimpijskih igara i Subotičani su bili izuzetno zainteresirani hoće li njihov uspješni natjecatelj Đuro Stantić sudjelovati. Naravno, on je odmah započeo s intenzivnim pripremama, jer je iz Budimpešte ubrzo stiglo obavještenje da je Đuro Stantić uzet za člana olimpijske ekspedicije Mađarske na ovom natjecanju.

Na put je ekspedicija krenula iz Budimpešte preko Rijeke, brodom za Pirej i Atenu. Bio je velika nada za disciplinu 1500 m u hodanju. U svojoj utrci stigao stigao je sedmi. Đuro Stantić, razočaran i neutješan, opredijelio se za ubijanje svog neuspjeha u noćnoj »šetnji« po Ateni. Poslije raznih peripetija, trčanja i diskvalifikacija određena je nova disciplina od 3000 m, za koju se uključio grčki prijestolanasljednik Konstantin kao sudac. I ovoga puta je došlo do guranja i trčanja u žaru borbe; i prvi i drugi natjecatelj Robert Vilkinson i Austrijanac Eugen Schuster su bili diskvalificirani ali su htjeli stići prije Đure Stantića u cilj i morali su trčati da bi ga prestigli u samom cilju. Đuiro Stantić je proglašen pobjednikom kada je osvojio prvi zlatni pokal u povijesti sporta Subotice, a koji mu je uručio osobno grčki prijestolonasljednik Konstantin. Ovakav pokal su na ovom jubilarnom natjecanju dobili svega tri sportaša: Englez za trčanje, Amerikanac za postignute sportske rezultate a Đuro Stantić za hodanje.

Prvo olimpijsko odličje

Đuro Stantić spada sigurno zbog svojih pobjeda, pored Lajosa Vermesa i Ivana Sarića, u najznačajnije sportaše Subotice s početka XX. stoljeća, pogotovo jer je postao prvi svjetski prvak i prvi donio olimpijsko odličje u Subotici.

Interesantno je da su Lajos Vermes i Ivan Sarić dobili primjerene spomenike za svoja sportska dostignuća. Đuro Stantić do danas nije dobio NIKAKVO obilježje iako je svojim osvajanjem prve titule svjetskog prvaka kao i prvog nositelja olimpijskog odličja kao i svim ostalim rezultatima to obilno zaslužio. Na Olimpijskoj česmi izgleda nije »zaslužio« svoje mjesto, jer je svoj olimpijski pokal osvojio na međuolimpijadi i proslavi jubilarnih 10 godina od osnivanja modernih Olimpijskih igara.

Povratak iz Atene je bio veličanstven – dočekalo ga je više tisuća sugrađana. Nastavio je sljedećih godina i dalje se natjecati i pobjeđivati. Smrt nije uspio pobijediti. Umro je od srčanog udara u svojoj kancelariji – na radnom mjestu. Živio je svega 40 godina.

Sahranjem je na Bajskom groblju, a na spomeniku pored njegove slike, uklesano je:

Sztantics György,

počasni član Subotičkog sportskog udruženja i

1906. olimpijski pobjednik i svjetski prvak u hodanju.

»U zdravom tijelu, zdrav duh«

Osim Đure Stantića, naziv svjetskog prvaka osvajajali su još nekoliko Subotičana: Vilmos Harangozó, Zoran Kalinić (stolni tenis), Refik Memišević, Sreten Damjanović (hrvanje), Marija Vuković-Miličević (padobranstvo), Laslo Magyar (ribolov – bacanje vještačke mušice). Nitko od njih nema nikakvo sportsko obilježje u Subotici i bilo bi veoma pošteno da i oni dobiju odgovarajuće obilježje za svoje postignute rezultate.

Komisija Skupštine grada donijela je odluku da mu se podigne spomenik kod »vatrogasaca« na ćošku »Kod Ćure« i smatram da bi Grad Subotica trebala iskoristiti priliku da u povodu 100 godina od njegove smrti i 140 godina od rođenja nađe toliko sluha da ovom zaslužnom sportašu konačno podigne odgovarajući spomenik kao što je to učinjeno dvojici zaslužnih sportaša Subotice – Lajosu Vermesu i Ivanu Sariću

Ljudevit Vujković Lamić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay