Tema Tema

Paralelni život bunjevačke ikavice

Jezik, bar kada su ovi prostori u pitanju, nikada nije bio samo pitanje struke. Još i prije njegove standardizacije, a što je dobro poznato, i s hrvatske i sa srpske strane bilo je mnogo protivnika nametanja istočnohercegovačkog govora kao temelja današnjeg književnog jezika. No, kako tema ovog rada nije Bečki književni dogovor iz 1850. niti koliko su zbog njega izgubili kajkavci i čakavci, a što su njime dobili štokavci – i to ne svi – pozabavimo se mi osnovnom temom, a to je »Paralelni život bunjevačke ikavice«. Danas.

Pitanje nacionalnog identiteta Bunjevaca, kao što je također poznato, nije aktualno od jučer. Oko ove subetničke skupine bačkih Hrvata izjašnjavale su se i mađarske i srpske (jugoslavenske) vlasti, i jedni i drugi s istim ciljem: razbijanje, usitnjavanje i asimilacija ovog nacionalnog korpusa, izmještenog od svoje matice na sjever i istok. Rezultati takve politike Austro-Ugarske, a zatim i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te jugoslavija u različitim oblicima do današnje Srbije bili su u popriličnoj mjeri uspješno provedena mađarizacija, odnosno srbizacija ovog dijela hrvatskog naroda. Ali, to je također poznata stvar o kojoj je često pisano i koja i danas predstavlja predmet mnogobrojnih rasprava.

Osnovno pitanje, kada je o ovoj temi riječ, svakako je: gdje i na koji način živi bunjevačka ikavica?

»Zahvaljujući« tome što ju potpisnici Bečkog književnog dogovora nisu prihvatili kao standard budućeg zajedničkog jezika, bunjevačka ikavica (i ne samo ona) već gotovo dva stoljeća službeno obitava kao dijalekt hrvatskoga jezika kojim se ponajviše govori u bačkom dijelu Mađarske i Srbije. Uspoređujući današnju bunjevačku ikavicu s pisanim djelima od prije stoljeća i pol (kalendari, novine, publicistika, beletristika...) ili onom kako su ju govorili naši »májke i dide«, lako se da ustanoviti kako je ona pretrpjela brojne promjene, kako od samog broja govornika tako i od leksike do sintakse. Bunjevačkom ikavicom danas se – bar kada je o Subotici riječ, a vjerujem da slika nije ništa drugačija niti kada je riječ o Somboru (o Baji da i ne govorimo) – najviše govori po selima, a njezini najbolji »predstavnici« svakako su stariji i manje obrazovani ljudi. Međutim, čak i u međusobnoj komunikaciji – unutar obitelji ili s poznatim sugovornicima, u trgovini recimo – čest je slučaj zamjena »riječi«, odnosno izraza, srpskim namjesto bunjevačkim. Tako ćete u Tavankutu, Žedniku, Đurđinu, Maloj Bosni ili na Bikovu, recimo, nerijetko čuti da netko »jede hleb« ili pak »ide da spava«. Srbizacija i upliv standardnoga (srpskoga) jezika općenito u bunjevačku ikavicu, naravno, nije pojava novijega datuma, ali se zato danas vide njezine gotovo pa konačne posljedice. Uzroci su tome mnogobrojni, od maloprije spomenutog izbacivanja štokavsko-ikavskog narječja iz standardnog jezika, preko odvojenosti od matične domovine, nacionalno-političkih pritisaka, sustava obrazovanja, pa do stečevina suvremene tehnologije, ranije novina, radija i televizije, a danas interneta. Bunjevačka ikavica, naravno, može se čuti i u njenom »glavnom gradu«– Subotici, ali se njeno gubljenje događa znatno brže čak i u odnosu na brzi gubitak bunjevačkih Hrvata u ovom gradu. O »kvaliteti« te »urbane ikavice« samo toliko da je mnogo gora i od današnje »ruralne«, što često kao rezultat ima neku vrstu mješavine standardnog jezika s jedva primjetnim natruhama dijalekta, prije svega kada je riječ o naglasku i donekle leksici.

Izvan svakodnevnoga govora u obitelji, na ulici, trgovini i slično bunjevačka ikavica prisutna je i u književnosti, a odnedavno i u medijima i obrazovnim institucijama. I dok prva karakter očituje ponajviše na temelju znanja, obrazovanja, (jezičnog) osjećaja i inspiracije svojih autora, drugoj se na to dodaju i elementi koji ju žele normirati i staviti u okvire kakve nikad prije nije imala. Najbolji primjer za to svakako je Klupče, »moja prva bunjevačka gramatika od I. do IV. razreda osnovne škule« koja obrađuje »bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture«, a čije su autorice Suzana Kujundžić-Ostojić, Ruža Josić i Jadranka Tikvicki. Već prvi kontakt s ovim udžbenikom, a to je onaj vizualni, odaje njegovu neprimjerenost namjeni: naslovnica Klupčeta pisana je ćirilicom, pismom kojim se Bunjevci u ovim krajevima nikada nisu služili, a autorice ga sada u formi »govora sa elementima nacionalne kulture« predstavljaju kao udžbenik »bunjevačke gramatike«. Tako djeca u prvom razredu osnovne škole temelje gramatike svoga govora uče na pismu koje u bunjevačkoj pisanoj tradiciji nema nikakvog uporišta.

Ostavimo li po strani pismo koje se djeci primarno nudi tijekom prva četiri razreda osnovne škole i zadubimo li se u sam sadržaj ovog udžbenika vrlo brzo otkrit ćemo brojne prijeporne stvari. Primjerice, autorice dosljedno koriste terminologiju »vižbajmo«, »izvištaj«, »slideći«, »viverica« (ali, zanimljivo, za rečenicu ne kažu »ričenica«)..., što ne samo da odudara od bilo kakve govorne tradicije današnjih, ali i ranijih pokoljenja Bunjevaca nego je i rogobatno do boli. Takvo inzistiranje na dosljednoj zamjeni »jata« glasom »i« ne samo da je ravno »riki« i »siveru« nego je i elementarno neznanje autorica da ekavizmi u govoru bačkih Bunjevaca nisu strana niti pojava od jučer baš kao što su i ikavizmi prisutni u standardnom, bivšem srpskohrvatskom, a danas srpskom jeziku, poput glagola »volim« ili »nisam«, primjerice. Na taj način od djece u obrazovnom sustavu prave jezične mutante koja to svoje »znanje«, iskreno se nadamo, neće prenositi nigdje izvan učionice. Također, u ovu kategoriju, iako nema veze s ikavicom, svakako spada i imenica »elefant« sa značenjem slona. I pored najbolje volje, ne mogu se sjetiti da je itko od Bunjevaca s ove strane granice slona nazivao imenom koje je izravno preuzeto iz mađarskog, što inače nije rijedak slučaj u leksici bunjevačkih Hrvata u Bajskom trokutu.

Iako ih nema puno, u udžbeniku se mogu naći primjeri zamjene infinitiva konstrukcijom »da plus prezent« poput »Nastavi da povezivaš«, kao i za Bunjevce (i ne samo njih) atipična uporaba glasa»h« poput glagola »zahtivaje« namjesto »legitimne« zamjene glasom »k«, odnosno u bunjevačkom govoru i danas postojećih dubletnih oblika »zaktivaju/zaktivaje«.

Ovakvih i sličnih primjera u Klupčetu je mnogo više, ali kako tema nije samo ovaj udžbenik, prijeđimo i na druge oblasti u kojima je bunjevački govor »živ«. Najbolji primjer za to svakako su Bunjevačke novine. Već i površnim prelistavanjem ovog »informativno-političkog glasila«, koje izlazi jednom mjesečno, odmah se uočava koliko jezik kojim se piše odudara od stvarnosti i zdravog razuma. Naslovi poput »Raspodila sridstava mimo pridloga Savita«, »Usmiravanje ka profesionalizmu« ili »Dobra energija mladi umitnika« sami za sebe govore koliko je tu zapravo riječ o doslovnoj »ikavizaciji ekavice« koja nema nikakvoga uporišta u svakodnevnom govoru. Iza ovako nakaradnih naslova stoje, naravno, još nakaradniji tekstovi koji svojim narativom odaju jednu birokratsku svijest, svijest kojoj je strano sve što je logično. Koji bi Bunjevac, recimo, naravno osim onog koji ne zna bunjevački a pod svaku cijenu to nastoji biti, u svakodnevnom govoru rekao ovako nešto: »Taki princip ne obizbiđuje potribu da izabran kandidat bude i legitimni politički pridstavnik manjine« (Mirko Bajić, predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca)? Ili (predsjednica Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine Suzana Kujundžić-Ostojić): »Pridstavnici nacionalni saveta su mogli čut kaka su najnovija stremljenja iz Ministarstva prosvete...«, odnosno: »Nike od manjina u Srbiji imaje priliku da cilokupnu nastavu pohađaje na maternjem jeziku, dok je u našem slučaju...«. Pogodite što.

Ništa bolji jezik – jer upravo rade na njegovoj standardizaciji! – ne može se čuti niti na Televiziji Vojvodine u okviru polusatne emisije na »bunjevačkom jeziku« pod nazivom Spektar. Najveći dio vremena u toj je emisiji, naravno, posvećen čelnicima bunjevačke zajednice, te »pridstavnicima« raznoraznih »kudova« od kojih, kao da im je to zabranjeno, malo tko uopće progovori bunjevački, a i kad progovori bolje da to više ne čini, jer ga govori kao da ga je učio iz Klupčeta, a usavršavao čitajući Bunjevačke novine. Kako se Spektar može gledati na internetu i odgođeno, suvišno je nabrajati bilo koji primjer, jer je svaki od njih, oprostite na ponavljanju, zoran primjer »tiške griške« kao metastaze usiljene ikavice.

Kako sam već i rekao, bunjevačka ikavica živi svoj život i u području književnosti, poeziji prije svega. Ako zanemarimo Balinta Vujkova i njegovo nesagledivo usmeno blago što je objavljeno u formi »pripovidaka« i bajki, te Matiju Poljakovića koji ju je i umjetnički oplemenio u svojim dramama, možemo reći da nema puno suvremenih autora koji se odlučuju pisati na ovom govoru, čak i ako im je on imanentan. Svakako najreprezentativniji suvremenici koji pišu (ili su donedavno pisali) na bunjevačkoj ikavici su Milovan Miković, Vojislav Sekelj, Tomislav Žigmanov i Mirko Kopunović. Neopterećeni njezinim normiranjem, u svojim djelima pišu je onako kako ju znaju i osjećaju (treba reći na zavidno dobroj razini). Uporaba dubleta poput »zardelija/zerdelija« ili »mestalundžija/nastalundžija« posve (im) je uobičajena, te čak i služi ka očuvanju njihovih paralelnih oblika. »Iskakanja« iz poznatih okvira su i više nego li rijetka i mogu se tumačiti ili neznanjem ili uspjelim vlastitim neologizmima kakve, primjerice, rabe Vojislav Sekelj u zbirci Rič fali kroz imenicu »šinšok«(namjesto uobičajenog hungarizma »šikšo«) ili pak Tomislav Žigmanov, koji u Bunjevačkom bluesu za onog koji nije ohol rabi riječ »neol«. Ako u ovu grupu uvrstimo i pjesnike iz takozvane lire naive, pa i kolumniste koji na bunjevačkoj ikavici pišu u Hrvatskoj riječi, poput Branislava Ivkovića ili pak one koji su to činili u Subotičkim novinama, pokojni Ladislav Kovačić ili donedavno Tomislav Mačković, s manje ili više preciznosti možemo reći kako nikome od njih ni na kraj pameti nije (bilo) od govora stvarati jezik.

S druge strane, i na temelju navedenih primjera iz Klupčeta, Bunjevačkih novina i Spektra lako se da zaključiti kako priznatom statusu nacionalne manjine u Srbiji Bunjevci žele dodati i nešto mnogo apsurdnije, a to je standardizacija ovoga govora. Da stvar s »bunjevačkim jezikom« bude tužnija, inicijatori ovog pitanja potporu dobijaju od najutjecajnijih institucija u državi, što se vidi ne samo u javnim nastupima čelnika Srbije (bivši predsjednik Tomislav Nikolić, recimo, osobno je donirao udžbenike na bunjevačkom) nego i po potpisima recenzenata Klupčeta: umirovljenog profesora dr. Dragoljuba Petrovića i dr. Pavla Ilića s Filozofskof fakulteta u Novom Sadu. Prvi je, kao što je poznato, bio i mentor Marku Peiću i Grgi Bačliji na izradi Rečnika bačkih Bunjevaca, a sada sličnu ulogu igra i u započetom procesu standardizacije »bunjevačkog jezika«. Dođe li do toga, a nije nemoguće da dođe (događale su se ovdje i mnogo luđe stvari), ostat će otvoreno pitanje jesu li Petrović, Ilić i Filozoski fakultet u Novom Sadu – uz svesrdnu pomoć države – svjesno radili na potkopavanju temelja Bečkog književnog dogovora ili je riječ o običnoj demenciji osobnog tipa s općim posljedicama?

Zlatko Romić

(Rad sa skupa »Šokačka i bunjevačka tradicijska kultura u suvremenoj književnosti i kulturi«, održanom 4. i 5. svibnja u Osijeku i Mohaču)

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay