Sport i zabava Sport i zabava

Ćudljivoj rijeci ni salašarke nisu odoljele

Priznajem, nisam bila u pravu. Pogrešno sam procijenila, a tu svoju procjenu podijelila sam i s čitateljima Hrvatske riječi. Priznajem, nisam vjerovala da ća pročelnik sportske sekcije HKUD-a Vladimir Nazor Pavle Matarić ostvariti svoju želju (a sanja o tome dvije godine) i uspjeti za Maraton lađa na Neretvi okupiti i žensku veslačku ekipu. Demantirao me je ovih dana. Ne riječima, već tako što me je pozvao ne prvi trening veslačica.

Prvi trening

Kasna predvečer, Tromeđa i neretvanska lađa. Sve je, osim jedne male iznimke, isto kao i monogo puta do tada. A ta mala iznimka znači da umjesto veslača somborskim kanalom u neretvanskoj lađi veslaju veslačice. Doduše, na tom prvom zajedničkom treningu, još ne u punom broju, ali kaže pročelnik definitivno ekipu za Neretvu imaju. A sastav ekipe mješovit somborsko-subotički, jer je dio veslačica iz Sombora, a dio iz Subotice. Uloge kapatena veslačke ekipe prihvatila se po rođenju Somborka, a po sadašnjoj adresi Subotičanka Marija Mandić.

»O ženskoj veslačkoj ekipi razmišljamo nekoliko godina i evo konačno ove godine sve kockice su se posložile. Okupio se jedan krug djevojaka i mladih žena vezanih za veslanje, malo smo se još raspitali i uspjeli okupiti deset veslačica spremnih da dio slobodnog vremena odvoje za treninge i spremnih da veslaju deset kilometara na Neretvi. Plan nam je da naredna dva mjeseca imamo po jedan trening tjedno. Nas tri-četiri ima nekog veslačkog iskustva, a ostalim curama ovo će biti prvi susret s veslom. To što nemamo nekog iskustva možda je i dobro, jer nemamo neki pretjerani strah od ove neretvanske lađe«, kaže Marija i pojašnjva da za žensku ekipu važe ista pravila kao i za mušku – u čamcu je 12 veslačica, deset vesla, jedna je parićar, a jedna zamjena.

Službeni naziv ekipe je Salašari somborski – ženska ekipa. A jedina prava snaša sa salaša u toj ekipi je Kristina Pekanović iz Nenadića, koja, htjela–ne htjela, »brani« to salašarsko ime somborskih veslačica.

»Nagovarao me suprug Ivica, koji je član veslačke ekipe od prve godine, nagovarao, uvjeravao, ali nisam popustila sve dok se nije okupio veći dio ekipe kojoj sam se eto i ja priključila. Iskreno, prvi puta držim veslo u rukama tako da će prvi trening biti moje vatreno krštenje«, kaže Kristina.

No, zbog toga se ne sekira mnogo. Uvijek je tu Ivica da joj održi, onako u kućnoj varijanti, još koju dodatnu obuku. A Kristina ne samo da do sada nije veslala, već će joj, usprkos tome što je njen Ivica godinama dio veslačkog spektakla u dolini Neretve, ovo biti prvi puta da bude dio maratonskog ugođaja na Neretvi.

»Nisam bila, ali kao da jesam. Toliko je priča, doživljaja, da mi svi u kući imamo dojam da smo i sami godinama dio neretvanskog maratona«, kaže Kristina.

Tatjana Antunović dio je one subotičke strane somborske veslačke ekipe, a kao i Kristinu maratonom su je »zarazili« oni koji su već bili na njemu.

»Jelena (Ademi) i Gorana (Koporan) su prošle godine pratile somborske veslače, a iz doline Neretve vratile su se s toliko priča da sam i sama poželjela ove godine biti dio toga. Poklopilo se eto da nećemo ići u turistički obilazak, već ćemo i veslati«, kaže Tatjana koja je na tom prvom treningu i prvi puta uzela veslo u ruke.

Izazovi

Oni upućeniji u ovu somborsko-neretvansku priču sjetit će se i da je dio članova muške veslačke ekipe pred neretvanski maraton, a ima tome devet godina, prvi puta uzeo veslo u ruke. I tu prestaje svaka sličnost s muškom ekipom. Iz najmanje dva razloga. Prvi je što veslačice imaju privilegij da se za prvi maraton spremaju na lađi na kakvoj će i veslati u dolini Neretve, a ne u gumenom čamcu na kome su momci odradili pripreme za svoj prvi maraton. Drugi je to što im ima tko pokazati sve finese i tajne veslanja u širokoj neretvanskoj lađi i još pride na ćudljivoj, vjetrovitoj Neretvi. Uzvodno.

»Mislim da će i njima, kao što je i nama, najteže biti uhvatiti neki ritam veslanja i prije toga naučiti veslati. Jest da je njihova dionica više nego dvostruko kraća od naše, ali veslaju uzvodno tako da to dođe nekako na isto«, kaže Ivica Pekanović, koji se curama našao kao pomoć na prvom treningu, naravno uz kapetana Salašara somborskih Gašpara Matarića.

»Na ovom prvom treningu važno je da nauče kako se sjedi u neretvanskoj lađi, kako se vesla i da se ne uspaniče kada se lađa počne drmati, da vidimo kome koja strana odgovara. Za prvi trening bit će dovoljno«, kaže Gašpar.

A na naš upit hoće li im dva mjeseca treninga biti dovoljno za Nertvu odgovara da cure neće biti u top formi, ali bit će dovoljno spremne da odveslaju maraton.

»Ženski maraton je dug 10 kilometara, a što je malo čudno veslamo uzvodno. E, tog veslanja uzvodno se više bojimo od ove neretvanske lađe. Momci su nam rekli da vodimo računa da istovremeno više nas ne prestane veslati, jer ako nas više od polovice stane piti vodu, Neretva će nas vratiti nizvodno. Tako da je, po mojoj procjeni, u tom veslanju uzvodno najteža stvar«, kaže Marija.

Ne miješa se u onaj tehnički dio, ali vidi se zadovoljan je. A tko drugi nego pročelnik Pavle Matarić. A kako i ne bi bio kada je cijela somborsko-neretvanska priča njegova ideja. I ne samo da istrajava već devetu godinu nego će uspjeti da u dolinu Neretve odvede i žensku ekipu.

»Jeste, imamo samo jednu pravu salašarku, ali ako ćemo nekoliko koljena unazad, sve ove cure vode podrijetlo sa salaša, tako da opravdavamo naziv ekipe. Promoviramo u dolini Neretve naše salaše, Sombor. Nas već znaju, ali mislim da će naše cure ove godine biti atrakcija, kao što smo i mi bili prije devet godina«, kaže Matarić.

A već prvi trening cure su odradile momački. Iskusile su i dio onoga što ih možda čeka na Nerevi – daleko od obale uhvatio ih je pravi ljetni pljusak.

Z. Vasiljević


 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika