Intervju Intervju

Četiri desetljeća na dobrobit Društvu

Miroljub, list HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora, ove godine slavi jubilej – 20 godina od tiskanja prvog broja. Zanimljivo je da je njegov urednik Alojzije Firanj bio na čelu Nazora kada je donijeta odluka o pokretanju ovog lista.. Bio je i na čelu Nazora u vrijeme kada je izmijenjen Statut Društva i Nazoru vraćen hrvatski predznak. Alojzije Firanj zaslužan je i za pokretanje nastave na hrvatskom u okviru Nazora. Uskoro će iz tiska izaći knjiga o salašima Nenadić, čiji je Alojzije Firanj urednik. Dovoljni su to razlozi za intervju na stranicama Hrvatske riječi.

HR: Redakcija Miroljuba obilježila je jubilej – 20 godina od tiskanja prvog broja. Vi ste na čelu uredništva osam godina. Kako planirate i koncipirate Miroljub? I, s obzirom na to da Miroljub izlazi četiri puta na godinu, mogu li se zadovoljiti sve želje, ispratiti sva događanja u Nazoru?

U vrijeme kada se rodila ideja da Nazor pokrene svoje glasilo bio sam na dužnosti predsjednika Društva, tako da sam u redakciju Miroljuba bio uključen od prvog broja. Prvi urednik bio je Josip Zvonko Pekanović, iza njega je došao Matija Đanić, a kada se on povukao, ja sam preuzeo dužnost urednika. Nije to bila ni moja ideja ni želja, već me je za tu dužnost predložio dotadašnji urednik Đanić. Nisam prihvatio od prve, ali na sugestiju tadašnjeg (i sadašnjeg) predsjednika Mate Matarića da preuzmem tu dužnost jer nema tko drugi prihvatio sam. Poklopio se taj moj početak s brojnim poteškoćama, prije svega razlaz s tiskarom i drugi problemi, tako da smo poslije dva-tri broja imali i novu tiskaru, tehničkog urednika, novog lektora i korektora. Miroljub je koncipiran tako da novinu otvara tekst o našoj najznačajnijoj manifestacija koja se održala između dva broja. Slijede zatim ostale manifestacije, ukoliko ih je bilo između dva broja, zatim tekstovi o radu sekcija. Donosimo i izvješće predsjednika o aktivnostima Društva, zatim slijede stranice na kojima donosimo tekstove o aktivnostima hrvatskih udruga iz okolice. Miroljub ima i duhovnu stranu, stranicu na kojoj donosimo praktične i aktualne tekstove iz medicine, dječju stranu, šarenu stranicu i na koncu pregled aktivnosti sportske sekcije. Tekstove pišu članovi naših sekcija, što znači da pišu o događajima u kojima su sudjelovali. Imamo sekcija čiji su članovi ažurniji u tome, ali i sekcija gdje je teško nekoga animirati da nešto napiše. O nekim promjenama u samoj koncepciji lista za sada ne razmišljamo.

HR: Kada ste kretali u tu priču, jeste li vjerovali da će Miroljub bez prestanka izlaziti evo 20 godina?

Iskreno, tada o tome nisam ni razmišljao. Da smo razmišljali bili bismo mnogo nesigurniji u sebe i ideju koju smo htjeli realizirati. Moram kazati da smo na tim početcima veliku potporu imali od župnika Franje Ivankovića. Podržao je našu ideju, i ne samo to: prihvatio se zadaće tehničkog urednika. Osim župnika Ivankovića, za život Miroljuba ključni ljudi bili su Katarina i Ervin Čeliković.

HR: Sombor usprkos broju Hrvata koji na teritoriju cijelog Grada, uključujući tu i okolna sela, premašuje 7.000, osim poslije jednog razdoblja kada je pri Osnovnoj školi Bratstvo-jedinstvo bila organizirana nastava hrvatskog, nema ni u jednoj školi izborni predmet hravtski jezik s elementima nacionalne kulture. Vi ste se založili da se takva nastava organizira u Hrvatskom domu. Je li bilo teško okupiti toliko djece da ima smisla organiziranje takve nastave i angažiranje nastavnika koji dolaze iz Subotice?

Ideja o pokretanju ovakvog oblika nastave potekla je od Marine Balažev, koja je ispred hrvatskog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta bila koordinatorica nastave na hrvatskom u Srbiji. Bila je optimist i uspjeli smo osigurati dovoljno djece za tu nastavu. Ovu školsku godinu fakultativnu nastavu hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture pratilo je osmero djece. Dvije godine evo istrajavamo, jer Sombor jest sredina u kojoj bi se trebalo podrazumijevati postojanje nastave na hrvatskom.

HR: Nekoliko godina okupirani ste jednim obimnim poslom kog ste se prihvatili i Vi i Društvo. To je priprema i tiskanje knjige o Nenadiću. Uprava brine o novcima, a Vama je dodijeljena zadaća da budete urednik te knjige. Lak posao, jer ste i sami sa tih salaša, ili težak rad jer priprema se jedna knjiga koja će obuhvatiti nekoliko područja vezanih za život bunjevačkih Hrvata na Nenadiću?

Autori tekstova u ovoj knjizi su sami mještani Nenadića koji pišu o onome što je bio dio njihovog života. Bilo da je to gospodarstvo, politika, građevina, poljoprivreda. Vratile su im se emocije iz djetinjstva, mladosti ili nekih za njih najboljih i najuspješnijih godina. Povijest salaša Nenadić, prikaz samih salaša s rodoslovom obitelji koje žive ili su živjele na tim salašima, društveni i vjerski život, školovanje… I na koncu, dio u kome se autori prisjećaju svog nekadašnjeg života na salašu. Knjiga je gotova, predana je u tisak. Od prvog sastanka redakcije do predaje rukopisa prošlo je pet godina. Mislim da sam time rekao koliko to jest bio jedan težak posao.

HR: Ova knjiga jest projekt HKUD-a Vladimir Nazor, ali Nenadić nisu jedini salaši u kojima žive bunjevački Hrvati. Razmišlja li se da neki naredni projekti iza kojih će stati Nazor budu knjige o drugim salašima kao što su Gradina, Bezdanski put?

Svakako da se to pitanje nekako nameće, ali za sada ne razmišljamo o tome. Knjiga o Gradini, u nešto drugačijem obliku od ove o Nenadiću bi se mogla uraditi. S Bezdanskim putem već bi bilo teže, jer su ti salaši danas bitno drugačiji.

HR: Već smo spomenuli da ste koncem 90-tih i na samom početku2000-tih vodili Nazor, točnije na čelu Društva bili ste od 1996. do 2002. godine. Koliko dugo ste aktivni u Nazoru?

Više od 40 godina. U moje vrijeme nisi bio momak ako nisi kada odeš u varoš bio u Hrvatskom domu. Krenuo sam kao član foklorne sekcije, nisam dugo igrao, ali sam uvijek bio tu. Poslije ženidbe postao sam član uprave. Moja prva rasprava bila je o potrebi rekonstrukcije dijela naše zgrade. Odmah su me zadužili da nađem majstore za to, odredim koliko materijala treba. Ja sam se tako uključio u rad Nazora. Nikada nisam bio od onih koji dijele zadaće drugima, već sam se sam prihvaćao posla.

HR: U vrijeme dok ste bili na čelu Nazora politička situacija još uvijek je bila nestabilna. Kada uspoređujete te godine i današnje vrijeme koliko je sada drugačije kako za samu hrvatsku zajednicu tako i za vođenje Nazora?

Za potpredsjednika Nazora izabran sam 1991. godine. U to vrijeme naš predsjednik bio je Antun Tunča Matarić. Godinu dana u vrijeme bolesti našeg predsjednika praktički sam obavljao dužnost predsjednika, a 1996. godine izabran sam za predsjednika Nazora. Bile su toj još uvijek godine opterećene ratom, raspadom države, političkim prilikama koje nisu bile naklonjene hrvatskoj zajednici. Nas su mučile i dodatne poteškoće, jer zakupac dijela prostora Hrvatskog doma nije plaćao zakup i režijske troškove, a pravio je i problem oko iseljenja. U vrijeme kada sam preuzeo mandat Duštvo je nosilo naziv Kulturno-umjetničko društvo Vladimir Nazor. Procjena je bila da je došlo vrijeme da se Društvu vrati hrvatski predznak, a odluku o tome donio je Sabor, koji je zapravo donio odluku da se mijenja Statut Nazora u kome se brišu odredbe ostale iz socijalističkog vremena i dodaje odredba da društvo njeguje kulturu Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Značilo je to da se Nazoru vraća hrvatski predznak. Ta priča oko Statuta je zanimljiva, jer je trebalo osam mjeseci da somborska policija da suglasnost na taj statut. Istog poslijepodneva kada je održan Sabor, naš folklor nastupao je u Tavankutu i otišli su na taj nastup, koji je bio festival hrvatskih udruga. Već sutra došli su u Nazor revoltirani, riječima kako oni neće igrati u hrvatskom društvu i napustili su Nazor. Mislim da to nije bila njihova spontana reakcija, jer onda ne bi ni otišli u Tavankut, već jedna planirana akcija. Pripremljen scenarij. Tako da, rekao bih, svako vrijeme nosi svoje teškoće. Tih godina kada sam ja bio predsjednik pratila se svaka naša aktivnost i morali smo raditi vrlo oprezno, mudro, kako ne bismo izazvali bilo kakvu reakciju. Nije ni sada lako, jer Nazor ima veliki broj sekcija, zgradu koju treba održavati i sve to tako što se najveći dio aktivnosti i radova na rekonstrukciji financira iz projekata.

HR: U Somboru prema popisu ima 7.070 Hrvata. No, aktivnih članova u Nazoru je malo, malo je ljudi na književnim večerima, kazališnim predstavama, koncertima. Po Vašem sudu zašto je to tako?

To nije problem Nazora već cijelog društva. Apatija, prezasićenost obiljem informacija, besparica... sve je to nekako pridonijelo da ljudi jednostavno nisu ni za što zainteresirani. Gledaju sebe i svoj posao. Ne bih nikoga kritizirao, jer mi koji smo ovdje hoćemo raditi i radimo za ovo Društvo.

HR: Ima li još nešto što biste Vi osobno željeli uraditi u Nazoru? Što niste uspjeli realizirati za ovih 40 godina Vašeg aktivnog rada u Nazoru?

Želja mi je da tiskamo knjigu u kojoj bismo kroz tekstove sjećanja na djetinjstvo, odrastanje na salašima i prikaze nekadašnjih običaja sačuvali naš divan, našu somborsku, bunjevačku ikavicu.

Razgovor vodila: Zlata Vasiljević


 


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay