Nogomet odavno više nije »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, nego je odavno biznis. Nekada davno su siromašni i talentirani dečki svojim nogometnim umijećem pružali zabavu dobrostojećoj publici, prvo šutirajući kožne lopte napravljene od koža krava, a danas se to s loptama rješava proizvodima od sintetike, koje na radost nogometaša ne upijaju vodu. Za nas klince, početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, kožne lopte su bile nedostupne, igrali smo nogomet s nekakvim gumenim loptama na dva mala gola – a tri kornera penal. Igrali smo se na povećim travnatim površinama koje su tada postojale ispred kuća, sa strana putova u ulici koji su bili zemljani, gdje u to vrijeme rijetki automobili nisu mogli proći kada zakiši. Pa bi se na kraju loptanja, žedni i oznojeni zatrčali do arterskog bunara. A kad bi nas netko od roditelja počastio iz kuće flavor aidom, sokom u prahu koji se razmuti u vodi, a koji je proizvodila Droga-Portorož, e to je već bio doživljaj.

U to vrijeme, otac mi je bio zagriženi dinamovac, a moji drugari iz škole i petog kvarta su navijali za različite timove. Zlatko za Hajduk, Nikola i Zoltán za Partizan, a ja sam navijao za Crvenu zvezdu. Nadam se da netko, poput Zlatka Hasanbegovića, poznatog po domoljubnim kapacitetetima i sklonostima radikalnoj desnici, neće pročitati da sam navijao za Zvezdu.

Kada je bilo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974., svi smo iz kvarta navijali za Marića, Šurjaka, Džajića, Pižona, Katalinskog, Oblaka, Buljana, Mužinića, Karasija, Aćimovića, Bajevića... To je činjenica. U drugoj fazi natjecanja plavi su izgubili sve tri utakmice, a govorilo se da je to zbog obećanih, a ne i isplaćenih premija od par stotina maraka. A nije tada još bilo Vučića da obeća, kao sada, deset milijuna eura za nemoguće osvajanje turnira, dobro, u takvoj situaciji malo promijenjenog konteksta, ali sigurno bi obećao da je bio u prilici, mada možda ne baš svim igračima.

Eto, kao klinci preživjeli smo i tu kemiju flavor aida, a nogomet je tih sedamdesetih u svijetu preuzela televizija. Romantično vrijeme nogometa se završilo ekspanzijom televizije, kada nogomet postaje industrijska grana. Profesionalizam u nogometu počinje donosti veliki novac igračima, trenerima, sportskim kladionicama, ali prije svega vlasnicima klubova i brojnim trgovačkim posrednicima u globalnoj tvornici stvaranja profita. Tako u ovoj priči o nogometu stižemo i do činjenice da je nogometaš Ronaldo uspio postići dogovor s poreznom upravom u Španjolskoj oko svoje kazne za utaju poreza. Pazite – dogovor! Tako će napadač protugalske repke platiti 18,8 milijuna eura kazne zbog utaje poreza. Možete li zamisliti koliko Ronaldo »zarađuje«? A Modrić se malkice iznervirao kada ga je na presici u Rusiji novinar britanskog Guardiana upitao utječu li sudski procesi, misleći u svezi Mamića, Lovrena i Modrića, na raspoloženje u reprezentaciji? Modrić je odmah postavio mudra kontrapitanja: »Nemate ništa pametnije pitati? Koliko dugo ste pripremali to pitanje?« Nije da sad sumnjam u Modrićevu inteligenciju nakon njegovog kontrapitanja o potrebnoj dužini priprema za to pitanje novinara Guradiana, ali sumnjam da bi »vatrenog« Modrića tako štrecnulo, kada bi mu netko došapnuo podatak kako je u posljednjih pet godina najmanje 250.000 hrvatskih građana odselilo u inozemstvo, dakle, gotovo 6 posto stanovništva mahom onog u radnosposobnoj dobi, jer su zarade po satu u Hrvatskoj i dalje neusporedivo niže u odnosu na one u zapadnoeuropskim državama. A sumnjam i da je Vučića, koji obećava nogometašima deset milijuna eura za osvajanje svjetskog kupa, iznervirala izjava Aleksandra Vlahovića, predsjednika Saveza ekonomista Srbije, koji je u tako »teškim trenutcima«, sve zbog odsustva ministra financija Srbije Siniše Malog na Samitu ministara financija regije održanom u Bečićima, izjavio kako će ova regija dostići prosječan standard europskih zemlja najvjerojatnije tek za 60 godina, a u pesimističkom scenariju, čak za nevjerojatnih 200 godina. Ta projekcija Vlahovića nije zasnovana na nevjerojatnim pretpostavkama, nego na prostom nastavku dosadašnjih postignuća. Ali nema brige, Mali je nedavno izjavio kako mu funkcije nikada nisu bile važne, jer je mnogo bitnije njegovo saznanje da može uraditi nešto korisno i pozitivno za narod. Blago narodu.

Stojim neki dan u redu ispred mesnice »na peci«, prilazi susjed i sav radostan kaže: »Pobedili smo Kostariku«, pa me pita: »Pošto ovde pašteta«? Kažem mu da je jeftinije preko puta. I ode susjed tamo kupiti paštetu. Sretan zbog pobjede nad Kostarikom.