Aktualno Aktualno

Priče protjeranih ima tko čuti

Premijera filma Nepodobni građani, kojeg je producirao Vojvođanski građanski centar, održana je u Medija centru Vojvodine u Novom Sadu 24. svibnja. Film, bez prikaza lica, uz dominanto ozračje pomiješane sumornosti i tuge koje se jasno može čuti u glasovima intervjuiranih svjedoka protjerivanja Hrvata iz Srijema devedesetih godina prošlog stoljeća, govori o njihovom životu u momentima napuštanja Srijema. Stjepan (Oskomić), Jelena (Dodig), Milan (Cindrić) i Marko (Kljajić) kazuju svoje osobne pripovijesti koje se protežu i do sadašnjeg vremena. One nisu lišene reminiscencije na Srijem prije devedesetih. Ipak, iza uspješne kombinacije filmskih elemenata (glazba, glas i slika), čak i onome tko nije znao (ili se pretvarao da ne zna, nije želio znati...) što se u srijemskim selima u kojima su živjeli Hrvati događalo od 1990. do 1995., postaju bjelodane razmjere, oblici i metode motivatora i izvršitelja njihova protjerivanja.

Osobne priče i svjedočenja

Osobne priče, svjedočenja i osjećaji su kroz filmsku priču jasnije progovorili o onome što, kako autori kažu, veliki broj stanovnika Srbije još uvijek ne zna. Nema maskiranja, svjedočenja se ne krate niti uljepšavaju. Na čuđenje nekih sudionika projekcije čak ni sudbina Hrtkovčana nije u središtu priče. Autorima se učinilo da je hrvatsku srijemsku tragediju potrebno ispričati kroz sudbine Hrvata iz drugih srijemskih mjesta, pa su tako gledatelji saznali što se s jeseni 1991. godine događalo u Petrovaradinu i u Kukujevcima. Usprkos, kako je navedeno, matrici po kojoj se protjerivanje Hrvata provodilo, osobne, teškom mukom donošene odluke, skrivane misli, postupci, velika zatečenost i pojedine izgovorene riječi brilijantno oslikavaju motive Stjepanovih, Jeleninih, Milanovih i Markovih postupaka u tom teškom vremenu iz koga je netragom i u hipu nestala devedesetih godina prošlog stoljeća velika količina kolektivnoga zdravog razuma.Nakon premijere, koju je pogledalo sedamdesetak gledatelja, razgovor s njima i sudionicima projekta moderirao je Dinko Gruhonjić, programski urednik Neovisnog društva novinara Vojvodine, a sudjelovali su Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo, Jelena Dodig, podrijetlom iz Kukujevaca, aktivistica Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Banata i Bačke, preč. Marko Kljajić, tada petrovaradinski, a sada župnik u Surčinu, Golubincima i Staroj Pazovi, Jelena Dukarić iz Vojvođanskog građanskog centra, kao i Željko Stanetić, autor filma.

Kako se danas odnositi prema jasno specificiranim događajima, o kojima se precizno znaju mnogi detalji, i kada se zna da tadašnje vlasti ili nisu reagirale ili su reagirale pogrešno i nevješto? Kako se danas prema tim događajima odnose naši sugrađani koji nisu Hrvati, a koji su živjeli, pa čak i javno djelovali u Vojvodini devedesetih godina?

»Pa tada sam bio samo tinejdžer«

Jelena Stamenković, sada u mirovini, a tada djelatnica Televizije Novi Sad, posvjedočila je na koje sve načine je ta medijska kuća, proračunato i svakodnevno, dehumanizirala jednu ratnu stranu, te kako su njoj bliske osobe, ne bez utjecaja takvog medijskog »galopa« gotovo ravnodušno pratile iseljavanje Hrvata iz Srijemskih Karlovaca. Ona nije krila kajanje što prepoznavanje i razlučivanje bitnih elemenata događaja o kojima je izvješćivala nije tada bilo njezin prioritet. Novinarka Marina Fratucan, koja je među prvima bila na licu mjesta u to vrijeme, posvjedočila je da su Hrvatima u Srijemu »bacane bombe u kućna dvorišta, da im je uništavana imovina, da je prijećeno djeci na putu ka i iz škole, nakon čega su ljudi morali noću, s dvije najlonske vreće u rukama, napuštati svoje domove«. Nabrojivši prominentne političke aktere koji su bili na vlasti nakon listopadskih promjena 2000., ona je kazala da ni oni nisu imali političku volju procesuirati odgovorne za te zločine.

»Čedomir Jovanović, tadašnji potpredsjednik Vlade, kazao je da je u to vrijeme bio tinejdžer, dok je Vladan Batić, tadašnji ministar pravde, rekao da će to pitanje tretirati u roku od godinu dana, što se nikad nije dogodilo«, rekla je Fratucan.

Nemanja Stjepanović je kazao da je »zbog protjerivanja etnička slika Vojvodine drastično izmijenjena i dodao da u Srbiji nikome nije suđeno za ta zlodjela, jer bi se u tom slučaju neminovno postavilo pitanje kakva je bila uloga države u svemu tome«. Prema njegovim riječima, »ne bi bilo ni presude Šešelju za Hrtkovce da nije bilo Haškog tribunala«. Podsjetio je da su pojedine skupine građana i intelektualaca, u vrijeme kada se događalo protjerivanje Hrvata iz Vojvodine tražili od države da reagira i zaustavi ta zlodjela, ali je izostala bilo kakva reakcija.

Obećanje

Razložni gledatelji sigurno će se, utopljeni u more informacija u kojem plivamo, pitati što i kako dalje nakon gledanja ovog filma? Film Nepodobni građani obvezuje. On ne služi da bi gledatelja zabavio, niti se može gledati u cilju kraćenja vremena. Broj tragičnih hrvatskosrijemskih sudbina je velik. Druga generacija njihovih nositelja polako napušta ovaj svijet, a treća, po riječima Jelene Dodik, sa sobom ne nosi gotovo ništa od vezanosti za događaje devedesetih niti vezanost za Srijem. Dalje svakako preostaje neizbježan – život. Onima koji su morali otići on protječe uz ne manju gorčinu nego prije dva i pol desetljeća. Nama koji ostajemo, a radi onih koji su morali otići, on neka protekne uz obećanje da naš odnos prema njima neće obilježiti patetika. Film je nastavak istoimenog projekta Vojvođanskog građanskog centra, a mnogo veći broj priča i dokumenata o događajima o kojima govori može se vidjeti na internetskoj stranici projekta Neispričane priče.

Marko Tucakov

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay