Intervju Intervju

Trajna, pisana riječ

U Somboru je prije deset godina osnovana Udruga građana Urbani Šokci. Udrugu vodi Marija Šeremešić, koja je prije osnutka Urbanih Šokaca bila aktivna članica HKUD-a Vladimir Nazor. U godini u kojoj će biti obolježena 10. obljetnica ove udruge s Marijom Šeremešić razgovarali smo o do sada urađenom, o tome smatra li i danas da je bila dobra odluka otići iz Nazora i osnovati još jednu hrvatsku udrugu u Somboru i misli li i danas, kao i prije nekoliko mjeseci, da je vrijeme da privodi kraju rad udruge Urbani Šokci.

Kada ste odlazili iz Nazora i planirali osnivanje nove udruge, koji su to bili ciljevi i projekti koje ste htejli realizirati kroz novu udrugu i koliko ste od onoga planiranog prije deset godina i uspjeli uraditi?

Prije osnutka UG Urbani Šokci deset godina aktivno sam sudjelovala u radu HKUD-a Vladimir Nazor. Vodila sam dramsku sekciju i recitatore i kasnije postala i dopredsjednica. Međutim, imala sam neke ideje i projekte koji se nisu mogli realizirati u Nazoru, jer je rad Nazora bio uglavnom usmjeren na njegovanje tradicije Hrvata Bunjevaca, i to najviše s Nenadić salaša i Bezdanskog puta odakle je bio i najveći broj članova Nazora. Ja sam željela uključiti i ostale Hrvate koji žive u Somboru i okolici, tim prije što i sama pripadam šokačkoj skupini Hrvata. Tako su na Mladi Uskrs održavane Šokačke večeri. S Cecilijom Miler pripremala sam izložbu nošnji bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Bili su to pokušaji da se u Hrvatskom domu u Somboru radi i na očuvanju i prikazu tradicije i drugih hrvatskih skupina, ali potporu uprave nisam imala. Tako je nastala Udruga građana Urbani Šokci. Poticaj mi je bio i potpora koju sam imala od UG Šokačka grana iz Osijeka koji su imali razumijevanja za moju želju da radim na promicanju šokaštva. Imala sam tada i potporu iz Hrvatske matice iseljenika. Sve to doprinijelo je da nâs 16 osnuje Udrugu građana Urbani Šokci. Sâm naziv udruge potekao je iz suradnje sa Šokačkom granom, koja organizira okrugle stolove Urbani Šokci, a uz njihovu suglasnost ja sam posudila to ime. Nadala sam se da će udruga svoj rad moći organizirati unutar Hrvatskog doma, koji bi postao kulturni centar za Hrvate iz ove regije. Nažalost, tu smo održali samo osnivačku skupštinu i dvije književne večeri posvećene Anti Jakšiću i Stipanu Bešlinu, jer je prevladalo mišljenje da se to kosi s pravilima Nazora i nakon toga ja sam napustila ovu udrugu. U jednoj rečenici: naš fokus rada je njegovanje tradicije Hrvata Šokaca Podunavlja.

Većina udruga organizirana je kao kulturno-umjetničko društvo s akcentom na očuvanje folklorne tradicije. Vi ste se okrenuli pisanoj riječi. Je li to ono što je nedostajalo?

S obzirom na to da smo mi jedna mala udruga koja postoji samo deset godina, mogu reći da je to bilo uspješnih deset godina. Mi nismo kulturno-umjetničko društvo, jer sve udruge oko nas imaju folklor i njeguju svoju lokalnu tradiciju. Glazba jeste lijepa, ali ako nešto nije zapisano, trajno sačuvano, onda se i polako gubi. Fotografije, nosači zvuka, pisana riječ... načini su da se za budućnost sačuva naše naslijeđe. Tu smo mi našli prostor za rad naše udruge. I meni osobno to više leži. Polako sam počela istraživati našu povijest kroz priče ljudi iz moje generacije, starijih ljudi koji su živjeli povijest vremena koje je nama najbliže za pamćenje. I moja istraživanja obuhvaćaju razdoblje od 30-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća. Nisu to tako daleke godine, ali se način života toliko razlikuje od današnjeg. Nakon tih 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća počele su velike promjene. Naša šokačka mjesta polako su se otvarala, ljudi su krenuli na školovanje, mijenjao se način gradnje kuća, odnosno cjelokupan život doživio je jedan veliki progres. S druge strane, bilo je to razdoblje kada se bježalo od onog starog načina života. Nikoga više nisu interesirale stare fotografije, neki stari zapisi, stari alati... Jednostavno, ljudi nisu shvaćali vrijednost toga. To je mene zaintrigiralo i na tim dokumentima, znači kazivanju, sjećanju i pisanim tragovima koji su ostali zasnivam svoje istraživanje.

Što biste pobrojali od najznačajnijih postignuća Vaše udruge u ovih deset godina?

Književna večer o Anti Jakšiću i Stipanu Bešlinu, na kojoj je govorila dr. sc. Sanja Vulić. Književno-glazbenu večer Od gajdi do tambure, na kojoj je govorio muzikolog Julije Njikoš, zatim međunarodni okrugli stolovi Urbani Šokci koje smo organizirali sa Šokačkom granom iz Osijeka. Redovito smo sudjelovali u zajedničkoj manifestaciji šokačkih udruga Šokci i baština, a u okviru tog programa 2010. godine priredili smo Međunarodnu izložbu vjenčanog šokačkog tradicijskog ruha Šokaca Bačke, Slavonije i bačke regije u Mađarskoj u Gradskom muzeju Sombor. U somborskom muzeju također smo priredili Međunarodnu izložbu starih vjenčanih fotografija Šokaca Lipi ko slika, i to 2014. u okviru Dana hrvatske kulture. Pasionska baština održana je u Somboru. Bili smo prošle godine, rekla bih uspješan, domaćin manifestacije Šokci i baština. Svake godine održavamo Dane hrvatske kulture u Somboru…

Također ste suautorica ili autorica nekoliko knjiga.

U suradnji s Antonijom Čota autorica sam knjige Dukat ravnice. U suradnji sa Sanjom Vulić priredila sam zbirku poezije Stipana Bešlina Tajanstvenosti trag. Samostalno sam napisala knjige Tragovi sjećanja, brošuru u povodu 70. obljetnice HKUD-a Vladimir NazorStopama naslijeđa i rječnik govora Monoštora Bile riči. Sa suprugom Martinom Šeremešićem autorica sam knjige Monoštor u povijesti. Objavljeno je desetak mojih radova u zbornicima kao i petnaestak pjesama. Trenutačno radim na drugoj knjizi o Monoštoru, a u planu je i treća. Svoje radove ne potpisujem kao znanstvene, jednostavno to je ispisana priča koju kada se iščita može shvatiti svaki čitatelj. Možda je to i zbog mog učiteljskog poziva koji me je naučio kako naći put do svakog čovjeka. Ponosita sam što se moje knjige nalaze u narodu o kome pišu i za koji su pisane. Drago mi je kada netko dođe i traži neku moju knjigu da bi ju poklonio svojim prijateljima, članovima obitelji koji žive daleko od naših šokačkih mjesta negdje u Australiji, Kanadi... Ovdje bih istaknula pomoć koju sam imala od magistre Vere Erl, dugodišnje predsjednice UG Šokačka grana, prof. dr. sc. Sanje Vulić, kao i prof. dr. sc Ljiljane Kolenić i prof. dr. sc. Milice Lukić i njihovih mlađih suradnica. Učila sam od njih, kako pišu, osmišljavaju predavanja. Pohađala sam i seminare za pučki teatar u Hrvatskoj, a rezultat toga su pučki komadi i dječje predstave koje smo postavili na scenu. Znanja koja mi je pružila hrvatska zajednica i hrvatska država mislim da sam dijelila nesebično s drugima. Kako je koja skupina ili udruga počinjala svoj rad pomogla sam oko programa, postavljanja običaja... Istaknula bih da je suradnja uvijek bila dobra. Sada ipak dolaze neki mladi ljudi s novim idejama, svojim viđenjima, ali ako traže neki savjet, ako pitaju, ja ću uvijek rado pomoći. No, s obzirom na godine polako se povlačim i sada sam usredotočena na pisanje i programe naše udruge.

Kada smo početkom godine razgovarali od radu udruga u 2017. i planovima za ovu godinu, najavili ste gašenje udruge. Stojite li i dalje iza toga?

Stojim. Ali hoće li to biti u 10-oj ili 11-oj godini, sve ovisi od toga kako ćemo realizirati ono što smo još planirali. Planovi iz prošle i ove godine nisu u potpunosti realizirani, a razlog su financijska sredstva, ili preciznije vrijeme njihove isplate. To, i obiteljski zdravstveni problemi malo su pomjerili neke planove. Tako nas tek očekuje obilježavanje 10. obljetnice udruge, objavljivanje dvije knjige o Monoštoru, knjige Šokci i bećarci...

Među pobrojanim nema etnomuzikologa Vinka Žganca i rukopisa Narodne popijevke iz Sombora i okolice. Na tome ste se angažirali posljednjih godina, pa hoće li ovaj vrijedan rukopis biti tiskan?

Cijela priča oko izgubljenog rukopisa Vinka Žganca počela je zahvaljujući etnomuzikologinji Miroslavi Hadžihusejnović koja je pri našem susretu na Pasionskoj baštini spomenula kako hrvatski etnomuzikolozi desetljećima tragaju za rukopisom Vinka Žganca Narodne popijevke iz Sombora i okolice. Konačno, doznali smo da je rukopis u Gradskom muzeju u Somboru, ali ono što me boli je to što nitko nije zainteresiran za ovo vrijedno djelo. Rekla bih, to je zbirka koja bi pomogla svim našim udrugama da izađu iz onog okvira – »pivamo tri naše stare pisme s pet strofa«. Ova zbirka ima 174 pjesme, s riječima i notnim zapisima bunjevačkih i šokačkih pjesama koje je Žganec sakupio u Somboru u okolici između 1927. i 1941. godine u vrijeme njegovog boravka u Somboru. Ja nisam odustala, ali mi kao udruga nemamo sredstava da tiskamo taj rukopis. A ostali nisu zainteresirani za njega.

Razgovor vodila: Zlata Vasiljević

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay