Intervju Intervju

Stijene su učiteljice povijesti prirode

Dr. sc. Ivan A. Dulić rođen je u Bajmaku, a djetinjstvo je proveo u Đurđinu. Studirao je u Sarajevu i Beogradu. Kao sarajevski student, planinarski vodič i speleolog, boravio je na mnogim planinama, obišao i istraživao špilje od Makedonije do Slovenije. Tako je otkrio geologiju, svoju današnju profesiju, koju je izučavao na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu. Kao geolog, znanstvenik koji izučava stijene, istraživao je geološke profile Alpa, Dinarida, Karpato-balkanida, na tisuće bušotina koje su bušene u Panonskom basenu, ali posebno su mu drage znanstveno-istraživačke ekspedicije po dalekom Sibiru, od 2002. do 2010. godine, na kojima je s kolegama iz Novokuznjecka, Tomska i Irkutska proveo više od dvjesto dana. Najveći dio vremena profesionalnog bavljenja geologijom proveo je kao regionalni geolog u istraživanjima nafte i plina na prostorima Panonskog basena, Balkana i Sibira. Slobodno vrijeme provodi na Fruškoj gori.

Čitatelji našeg tjednika bili su pozvani na njegovu nedavno organiziranu izložbu stijena i fosila Fruške gore u Novom Sadu. U prostoru u kojem je ona otvorena, u Pokrajinskom zavodu za zaštitu prirode, dr. Dulić već godinama uspješno izlaže dijelove svoje osobne zbirke fosila i stijena, pozivajući posjetitelje da uče čitati daleku prošlost i nastanak krajeva u kojima živimo iz njih. Pozvali smo ga da nam otkrije barem neke tajne iz prošlosti našeg planeta, one koje je on sam do sada uspio iščitati iz skrivene knjige zemljine prošlosti koja se krije duboko ispod površine na kojoj se mičemo i koju mislimo da poznajemo.

U kolokvijalnim razgovorima često, uz skoro nikakvo znanje, a u različitim kontekstima, pominjemo Panonsko more. Koje osnovne činjenice trebamo znati o njegovu nastanku i nestanku?

Imam dojam da smo u tim, kako kažete, kolokvijalnim razgovorima, Panonsko more stavili u kontekst nevjerojatne, manje-više, izmišljene i zlonamjerne priče, ili mu, vjerujući u njegovo postojanje, dajemo značaj svjetskog čuda. U geološkom smislu, Panonsko more je samo jedna od faza neprestane borbe kopna i mora, a to najbolje vidimo iz činjenice da se ispod sedimenata koji su se taložili u tom moru nalaze sedimenti koji su stvarani u Tetiskom oceanu (prije oko 250-30 milijuna godina). Prvi tragovi Panonskog mora stari su oko 16 milijuna godina. Kao i današnja topla suptropska i tropska mora, i Panonsko more je imalo svoje prostrane pješčane i kamenite plaže, u čijim zaleđima je bujala vegetacija palmi i cikasa. Tirkizno plave vode bile su prošarane prostranim koraljnim sprudovima i onima koje su gradile crvene alge, litotamnioni. Sprudovi su bili utočište školjkama, puževima, morskim ježevima, a iznad i oko njih, lebdjeli su oblaci sitnog fitoplanktona i zooplanktona. No, na nemirnoj Zemlji ništa ne traje vječito. Fosilni ostaci biljaka i životinja, koji su pronađeni u sedimentima starim oko 12 milijuna godina, ukazuju na blago opadanje saliniteta morske vode, odnosno na početak postupnog umiranja Panonskog mora. Prije desetak milijuna godina, uslijed tektonskih pokreta i promjena u razvitku paleoklime, povremeno je potpuno prekidana veza sa svjetskim morima, a to je izazvalo još intenzivnije oslađivanje Panonskog mora. Već tokom ponta (prije oko 8-7 milijuna godina), Panonsko more se pretvorilo u jezero, a potom u sustav manjih jezera, u kojima su se taložili šljunkovi, pijeskovi i gline. Posljednjih milijun godina, zamočvarena Panonska nizina je u nekoliko navrata bila izložena veoma hladnoj klimi – antropogenim ledenim dobima.

Što znamo o zaostavštini Panonskog mora, na kojoj se nalaze naša naselja i svo bogatstvo prirodnih staništa?

Zaostavštinu Panonskog mora možemo promatrati s više aspekata. Aspekt s kojim smo gotovo svakodnevno u kontaktu vezan je za mineralne sirovine koje su ostale iza života Panonskog mora. Primjerice, osnovna sirovina za proizvodnju cementa su vapnene stijene koje su stvorene na sprudovima Panonskog mora, a osnovni graditelji sprudova bile su jednostanične crvene alge. Zahvaljujući crvenim algama pri ruci nam je i vapno, a zaostavština plitkih laguna su debele naslage soli. Od štetnih tvari kojima smo svakodnevno izloženi branimo se zeolitima, mineralima koje su nam podarili podmorski vulkani Panonskog mora. Više od milijarde tona nafte i milijardu kubičnih metara plina vode podrijetlo od jednostaničnnog fitoplanktona i algi koje su živjele u Panonskom moru. Nije ovo konačan popis darova, a pomenut ću još jedan veoma važan detalj. Ako se vratimo stotinjak tisuća godina unatrag, vidjet ćemo da je vapnenac taložen u Panonskom moru koristio još naš predak, neandertalac, koji je, u to nemamo sumnje, nekoliko desetaka tisuća godina živio po pobrđima i dolinama Fruške gore. Na platou Petrovaradinske tvrđave, na ulazu u Gradski muzej, pronađeno je na tisuće kamenih alatki i odbijaka starih oko 100.000 godina, a geološkim analizama smo ustvrdili da kamen koji je koristio naš daleki predak potječe s današnjeg Erdelj brda, nedaleko Beočina. Kamen Fruške gore je, dakle, u rukama čovjeka veoma dugo i utjecao je na razvitak ne samo ljudske povijesti i duhovnosti, nego i na njegovo odvajanje i uspravljanje, našu ovisnost od kamena prepoznali su još naši najstariji preci prije gotovo dva milijuna godina. Vašim pitanjem ste djelomice dotakli i kompleksnije aspekte zaostavštine Panonskog mora, koji nisu tako lako dokučivi. Između ostalog, ostavštinu Panonskog mora treba tumačiti i kao veoma lako čitljiv zapis iz geološke povijesti, koji nas neumoljivo uči da je naš svijet promjenjiv, da u prirodi nema mjesta za antropocentrizam, da je naše udaljavanje od prirode i njena neplanska i sve intenzivnija eksploatacija stranputica koja će, ako ništa ne promijenimo, čovječanstvo isključiti iz daljeg razvitka prirodnih sustava na Zemlji. Da je obrazovnim sustavom omogućeno da se djeca od malih nogu upoznaju sa poviješću prirode, siguran sam da bi naša svijest o neophodnosti njezinog očuvanja bila na daleko višoj razini.

Zbog čega Vas privlače fosili? Čini se da je velika privilegija razumjeti njihov značaj i poruku. Što osjećate kada ste u dodiru s njima?

U njima su sačuvani glasovi davno minulih vremena. Kada se na popularan način priča o fosilima, uglavnom se spominjemo dinosaura i drugih velikih gmazova, zatim sisavaca, riba, naravno školjaka, puževa, amonita, morskih ježeva itd. Tu su i ostaci kopnenih biljaka – najčešće fosilizirani ostaci listova, a rjeđe i okamenjene ili pougljenirane grane, stabla i panjevi. Veoma je interesantna i značajna skupina mikrofosila, fosilni ostaci jednostaničnog zooplanktona i fitoplanktona, spore i polenova zrna kopnenih biljaka, sitni račići i brojne druge skupine živog svijeta. Naravno, razne vrste sedimentnih stijena sadrže u sebi i različite skupine pomenutih fosila, ali svi skupa nam pomažu pronići u daleku prošlost Zemlje i rekonstruirati razvitak prirode na njoj. Kao prirodnjak, geolog i paleontolog, fosile i stijene u kojima se nalaze doživljavam kao svojevrsne arhivske zapise prirode, koji svjedoče o njezinom razvitku na Zemlji, dugom preko četiri milijarde godina. Ove zapise treba pročitati, a tu nam, svojim brojnim znanstvenim disciplinama, pomaže geologija. U svom profesionalnom radu sam se nebrojeno puta susreo s fosilima različite starosti i podrijetla, ali bez obzira na nakupljene godine iskustva i danas mi je blizak gotovo svaki fosil ili mikroskopski preparat koji sam držao u rukama. Ipak, ponovno ću se osvrnuti na geološke ekspedicije po Sibiru i na susret s ogromnim stromatolitima koje su izgradile cijanobakterije prije oko milijardu i osamsto milijuna godina. Zamislite, kanjoni rijeka i okolna brda izgrađeni su od vapnenca kojeg su prije gotovo dvije milijarde godina producirale cijanobakterije, tada jedino živući organizmi na planetu. Bio je to susret s ogromnim fosilnim sprudom u kojem nema drugih tragova života osim vapnene strukture koje su iza sebe ostavile cijanobakterije.

Fascinirani ste nastankom Fruške gore i toj temi posvetili ste izložbu koja je postavljena prije nekoliko mjeseci u Pokrajinskom zavodu za zaštitu prirode u Novom Sadu. Kako se rodila Gora?

U kamenu Fruške gore su zabiljeleženi životi oceana, sudari kontinenata, erupcije vulkana, a sačuvan je i jasan otisak nedavno nestalog Panonskog mora – njegovo rađanje, obale i plaže, sprudovi, morske dubine i vulkani, njegovo umiranje. U izložbi koju ste spomenuli, geologiju Fruške gore sam prikazao u četiri osnovna segmenta: tragovi Tetiskog oceana na Fruškoj gori, rađanje novog kopna Paleoeurope, život Panonskog mora i ledena doba. U tom smislu, Fruška gora je jedinstvena – po svojoj površini i visini spada u niske planine, podrijetlom je veoma mlada, a u njoj su zabilježena globalna geološka događanja. To je razlog zašto je na Fruškoj gori prisutan tako veliki broj raznovrsnih stijena, minerala i fosila i zašto privlači geologe već gotovo 300 godina. Ono što ne vidimo dok šetamo Fruškom gorom je njezina, tako da kažem, podzemna struktura, koju geolozi izučavaju uz pomoć seizmičkih profila prilikom istraživanja nafte. Na njima se vidi da je Fruška gora široka oko 50 kilometara i da se njezini korijeni nalaze na dubini od gotovo 3000 metara. Na toj dubini se nalaze sedimenti donjeg miocena, stari oko 20 milijuna godina, a isti su prisutni i na površini Fruške gore, što će reći da su tada počeli tektonski procesi koji uvjetuju formiranje Fruške gore. Ipak, današnja Fruška gora, po mojem mišljenju, nije starija od nekoliko stotina tisuća godina.

Koje su najkrupnije životinje koje su živjele na prostoru današnje Vojvodine u prošlosti, a čiji fosili su pronađeni?

Uvijek se prvo pomisli na ogromne dinosaure, koju su izumrli prije nekih 65 milijuna godina. Dosadašnjim istraživanjima njihovi ostaci, ili tragovi kretanja, nisu pronađeni na prostoru Vojvodine. Nama najbliži tragovi dinosaura su pronađeni na planini Mecsek u Mađarskoj i radi se o otiscima kretanja koji su sačuvani u sedimentima donje jure, prije oko 200 milijuna godina. Poznavajući geologiju Vojvodine, mislim da su veoma male šanse da se pronađu ostaci dinosaura, iz razloga što su na ovom prostoru iz tog razdoblja geološke povijesti uglavnom prisutne stijene koje su taložene u dubljim dijelovima Tetiskog oceana. Kada govorimo o najkrupnijim životinjama koje su živjele na prostoru Vojvodine, ostaju nam fosilni ostaci mamuta iz ledenih doba, koji se često nalaze u laporastim i aluvijalnim sedimentima. Najpoznatija je Kika, kompletan skelet mamuta Mammuthus trogontherii, koji je pronađen u okolici Kikinde 1996. godine. Na Fruškoj gori su pronađeni ostaci gigantskog jelena, divljeg konja, bizona, pećinskog lava, pećinske hijene, medvjeda, vuka itd. Ovaj popis fosilnih ostataka krupnijih sisavaca ne znači i faktičko stanje, jer tko zna što će se pronaći u budućim istraživanjima.

Kolika je opasnost da se, prilikom najavljenog bušenja tunela za put Novi Sad – Ruma kroz masiv Fruške gore unište ili oštete peleontološki objekti? Koje mjere se poduzimaju prilikom tako velikih građevinskih pothvata da bi se to izbjeglo?

Kao geolog, na Fruškoj gori boravim već nekoliko desetljeća. Dobro mi je poznata trasa budućeg tunela, tako da znam da u zoni budućih građevinskih radova neće biti narušen ni jedan značajniji geološki lokalitet. Potpuno suprotno, mi geolozi puno očekujemo od prolaska tunela kroz Frušku goru, jer će nam ti radovi na kratko otvoriti nov i sigurno najdulji geološki profil, koji će doprinijeti boljem poznavanju geologije ove planine, ali i šire regije. Fruška gora pokrivena je veoma bujnom vegetacijom tako da je za izučavanje njene geološke povijesti geolozima dostupno veoma malo otvorenih geoloških profila. To su uglavnom duboki usjeci potoka, dublje jaruge i geološki profili koji se nalaze u aktivnim i napuštenim kamenolomima. Prolaz kroz jezgru Fruške gore će sigurno ostaviti duboki trag u poznavanju geologije i tektonike ove planine. Nažalost, ovaj profil će geolozima biti veoma kratko dostupan, pa je neophodno da se tijekom izgradnje tunela izvrše sva neophodna mjerenja i da se uzme potreban broj uzoraka za višegodišnja detaljna istraživanja.

Koliko je realno, i u kojim situacijama, da pri običnim aktivnostima iskopavanja, odnosno lomljenja stijena, pronađemo fosile, i što s njima da radimo? Je li ih dozvoljeno sakupljati i držati?

U zbirci fosila Fruške gore imamo primjere koji su pronađeni u gomili šuta, nakon izvođenja građevinskih radova, i nije rijedak slušaj da se tijekom šetnje po obroncima sretne novi raskop za vikendicu ili stambeni objekt. U uređenim državama ovakve zahvate nije moguće izvoditi bez nadzora geologa, koji se najčešće upućuje iz državne geološke ustanove. Slična pravila su ustanovljena i kod bušenja bunara, jer su to zahvati koji pružaju mogućnost da se dođe do novog geološkog podatka ili da se obogati već postojeća zbirka fosila ili stijena. Kod nas ovo pitanje nije regulirano na taj način, tako da je svakom izvođaču radova ili slučajnom pronalazaču interesantnog fosila, minerala ili stijene, ostavljeno da postupi po svojoj savjesti. Na širem području Fruške gore fosilni ostaci, naročito puževa i školjaka, nisu rijetkost, tako da vjerujem da se brojni fosili nalaze kod slučajnih pronalazača. Njih nekoliko dobro poznajem, povremeno se i viđamo, pa ako imaju nešto interesantno najčešće mi iziđu ususret. Kada se udaljimo od Fruške gore, šanse da se na prostoru Vojvodine pronađe interesantan fosil ili mineral postaju veoma male – uglavnom su takvi slučajevi vezani za transportirani kamen (najčešće šljunak ili lomljeni kamen) iz udaljenijih prostora.

Kako se kod nas, a kako u svijetu štiti geološka i paleontološka baština? Ima li šanse da se ona, kao resurs za zajednicu, trajno i održivo koristi (prije svega u turističke svrhe), i koji su preduvjeti za to?

U svijetu, naročito u razvijenim državama, sve je više parkova prirode i izdvojenih prostora »geoparkova«, na kojima je otkriven interesantan i za znanost značajan geološki ili geomorfološki lokalitet. Ima ih nekoliko i u Srbiji. Bilo je nekoliko pokušaja da se i Fruška gora, bez obzira što veći dio njene površine potpada pod kategoriju nacionalnog parka, bude izdvojena i kao poseban »park prirode«. Vjerujem da će se to i dogoditi u dogledno vrijeme, jer Fruška gora to i zaslužuje, ne samo zbog geologije, nego zbog ukupnog prirodnog ambijenta i ogromnog biodiverziteta koji, između ostalog, u sebi sadrži preko 1.500 biljnih vrsta od kojih je veliki broj pod zaštitom, preko 200 vrsta ptica, 60 vrsta sisavaca itd. Prije desetak godina na Fruškoj gori smo počeli sa izdvajanjem značajnijih geoloških lokaliteta i kolege iz Nacionalnog parka su nekoliko lokaliteta uredili i osigurali prostor, tiskali su i postavljeni veliki panoi s osnovnim informacijama, ali tu se i stalo. Nemam informaciju da je kasnije izdvojen neki novi lokalitet i pripremljen za posjetitelje. Moram priznati da u posljednje vrijeme nisam u mogućnosti ispratiti u punoj mjeri razvitak geoparkova koji su otvoreni u Srbiji – znam da su na područiju Đerdapske klisure, Tare, Zlatibora i vjerojatno na još nekim mjestima, otvoreni geoparkovi, ali nije mi poznata njihova sudbina. Ono što nedostaje svim geoparkovima u Srbiji jest realizacija programa rada geoparkova gdje bi oni služili za edukaciju, ne samo mladih, nego svih kategorija domaćeg stanovništva i turista.

Koji je primijenjeni značaj poznavanja stijena i fosila? Kao studentima prirodoslovnih znanosti, profesori su nam pričali o velikom značaju poznavanja geoloških slojeva u istraživanjima potencijalnih nalazišta podzemnih energenata. Je li unutar kompanije u kojoj radite Vaša struka prepoznata i gdje sve geolozi rade? Koja je veza između rudarstva i geologije?

Već sam u ovom razgovoru spomenuo neandertalca. Tada nije bilo geologa, ali je netko iz plemena morao znati razlikovati kamenje i birati onaj koji je najlakši za obradu i najbolji za uporabu. Vaši profesori bili su u pravu. Jedna od osnovnih djelatnosti geologije kao znanosti je potraga za mineralnim sirovinama, i u nekoj gruboj podjeli posla, geologija je ta koja otkriva, a rudarstvo priprema i provodi eksploataciju. Tako je to i u kompaniji za koju radim. Nekoliko desetaka geologa realizira projekte koji usmjeravaju istraživanja, a njihov uspjeh donosi rudarima zadatak da bušenjem razradnih bušotina eksploatiraju naftu i plin. Ali geologiju kao znanost ne treba promatrati samo kroz prizmu otkrivanja ležišta minerala i sirovina. Intenzivan razvitak prirodnih znanosti je podrazumijevao i razvoj brojnih geoloških i paleontoloških disciplina, tako da sve one više od četiri stoljeća doprinose našem boljem razumijevanju svijeta u kojem živimo. Navest ću nekoliko primjera koji će najbolje pokazati koliko je danas misija geologije stavljena na marginu prirodnih znanosti. Spomenut ću se Andreja Volnog, Slovaka, koji je kao profesor i ravnatelj Karlovačke gimnazije (1794. – 1810.) sakupio impozantnu geološku zbirku fosila i stijena širom Europe i svojim đacima držao tečajeve geologije i paleontologije. Ima li danas takav pristup ijedna gimanzija u Srbiji? Međutim, nismo morali ići tako daleko da bismo ukazali na problem i njegovo rješenje. Mojem ocu, koji ovih dana slavi 97. rođendan, pojmovi kao što su trijas, jura, kreda ili miocen, uopće nisu strani i u potpunosti razumije njihovu funkciju, jer je u gimnaziji, imeđu ostalog imao udžbenik s naslovom »Osnovi učenja o evoluciji«, veoma moderan za to vrijeme. Njegovim unucima, mada su završili više i modernije škole, ovi pojmovi su gotovo potpuno strani. Mislim da je izbacivanjem geologije iz svih nastavnih oblasti učinjen pogrešan korak i to je osnovni razlog zašto se na geologiju, ako se uopće zna nešto o ovoj veoma kompleksnoj disciplini, gleda samo kroz prizmu pronalaženja osnovnih mineralnih sirovina.

Razgovor vodio: Marko Tucakov

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika