Tema

Svjedočanstvo primjerom

Upis djece u prve razrede osnovnih škola započeo je još 1. travnja i traje do 31. svibnja. Roditelji, odnosno staratelji djece imaju pravo na teritoriju Subotice upisati djecu i u hrvatske odjele, točnije da djeca nastavu pohađaju na hrvatskom nastavnom jeziku.

Svjedoci smo da je uopćeno mali broj djece, a osobito su malobrojni hrvatski odjeli. Što je to što muči roditelje hrvatske nacionalnosti? Zašto se tako teško odlučiti i biti svoj? Oni koji ne žele upisati dijete u nastavu na hrvatskom jeziku uglavnom o tome ne žele niti govoriti. Stoga smo razgovarali s obitelji koja po mnogo čemu može biti primjer u našoj zajednici.

Obitelj Šarčević čine: tata Miroslav, mama Mirjana i Marija (6. razred), David (5. razred), Kristina (3. razred), Filip (predškolac) i Valentina (3 godine). Kada bi samo stala na ovoj rečenici, opravdala bih onu prijašnju da mogu biti primjer. Ali ima tu još puno toga, što zapravo nećemo u pravoj mjeri niti zapisati.

Četvrti puta u prvi razred

U današnje vrijeme imati petero djece je možda pojedincima nezamislivo. Možete zamisliti njihova jutra, kada svi kreću u školu, vrtić, posao, razvoženje djece, obveze, spremanje užine za školu... dalje neću... Organizacija je, rekla bih, presudna.

I u ovome upisnom roku posjetili su osnovnu školu Matko Vuković kako bi upisali svoje četvrto dijete u školu. Filip je još kratko predškolac, a od jeseni ga čekaju neke druge brige, koje će dijeliti s još dvije sestre, Marijom i Kristinom i bratom Davidom. Također od jeseni i Valentina će nastaviti stopama starijih, te će krenuti u vrtić Marija Petković Sunčica, koji također radi na hrvatskom jeziku.

U razgovoru s njima doznali smo da su se oko upisa prvoga djeteta dvojili gdje je upisati iz razloga što im je škola od kuće udaljena 100 metara, no tu nema nastave na hrvatskom jeziku. Tada su donijeli odluku zbog koje se danas ne kaju.

»Bilo nam je bitno da ostane u društvu s prijateljima iz vrtića i da bude u ovome pozitivnom ozračju, među svojima. Kada smo prvo dijete upisali, sad više o tome niti ne razmišljamo, sada znamo da smo postupili ispravno i nije nam žao zbog toga«, kaže mama Mirjana.

Po njihovim riječima drago im je da je svako dijete išlo kod druge učiteljice i da su imali priliku uvidjeti raznolikost u načinu rada, među učiteljicama, te je svaka od njih imala nešto posebno što je uspjela u njihovoj djeci otkriti. Inače, svo troje, koliko ih je do sada školskog uzrasta su odlični učenici, koji su već sada osvojili zapažene rezultate na raznim natjecanjima u školi iz matematike, engleskog, tehničkog...

Mirjana je naglasila kako je u hrvatskim odjelima izgrađeno posebno zajedništvo, koje nema u drugim odjelima.

»Mislim da roditelji iz drugih odjela to ne vide, ali nama je to jako bitno i važno. Oni su svi skupa, svi idu zajedno i na katolički vjeronauk, ali i na razne izvannastavne aktivnosti poput folklora, Muzičke škole, vjeronauka na župama... Djeca ono što žive u obitelji, nadograđuju i u školi i na drugim aktivnostima. To su, rekla bih, temelji za cijeli život«.

»Izdvajanje« i brojnost

Puno je roditelja koji, iako su hrvatske nacionalnosti, imaju stav da ne žele djecu »izdvajati« iz društva. Po tome pitanju Miroslav Šarčević, otac obitelji, je rekao kako on misli da djeca nisu izdvojena, te da se oni igraju i s djecom iz srpskih odjela i da njima to ne predstavlja nikakav problem. Po njegovim riječima djeca dok idu u prvi ili drugi razred, dok još ne upoznaju sredinu, su možda zatvoreniji i više su s djecom iz odjela, ali kasnije se oni na odmorima svi skupa igraju. Pozitivan primjer imaju i sa susjedima, jer im djeca skupa idu u školu iako su oni u srpskim odjelima.

Mnogi roditelji koji ne žele upisati svoje dijete u hrvatske odjele navode kao razlog to da su ovi razredi malobrojni, na što je obitelj Šarčević odgovorila:

»Kod nas se pokazalo da su malobrojni razredi kompaktniji. Možda je slučaj s generacijom, ali slogu koji oni imaju u odjelu, to je nešto posebno. Imamo i primjer brojnih odjela gdje ih ima 14 ili 20 djece, pa bih rekla da već u ovim razredima nije takva sloga. Ne vidimo problem u tome, mislim da im se učiteljica može više posvetiti i raditi puno više s njima. Isto je kada dođu i u više razrede«.

Pomoć i podrška

Obitelji Šarčević, kao i svima drugima, znači i financijska pomoć Hrvatskog nacionalnog vijeća glede udžbenika. Zapravo, kako su rekli, donedavno nisu o tome niti razmišljali, jer nisu do sada nikada platili pozamašnu sumu koliko iznosi komplet udžbenika za jedan razred.

»Primjerice, ako vi morate platiti komplet knjiga za 6. razred oko 15 tisuća, a mi ćemo od jeseni imati četiri školarca, onda to nije mala financijska pomoć. Nismo ni svjesni te prednosti« kazali su.

Još jedna velika stvar koju su istaknuli su razna izvannastavna putovanja koja se organiziraju, a kojima se vesele i djeca i roditelji. Po riječima Mirjane, djeci je bitno da putuju, druže se i imaju priliku vidjeti nešto novo, a roditeljima je bitno da znaju gdje su im i s kim djeca, da su pristuni u našoj zajednici i da osjete da zajednica brine o njima. Također su naglasili da je program na svim putovanjima izuzetno kvalitetan i ono što je bitno da su cijene pristupačne, pa i roditelji koji nemaju mogućnosti za obiteljska putovanja mogu djecu poslati na ljetovanje.

Također su pohvalili i nastavni kadar koji radi u hrvatskim odjelima, za koji misle da je izuzetno jak i kvalitetan, što se na kraju vidi i po rezultatima s raznih natjecanja.

Kako ne bi bilo da su u hrvatskm odjelima samo med i mlijeko, pitali smo ih i ima li nešto negativno, nešto što im smeta, na što su oni rekli da je u njihovom slučaju udaljenost od škole problem broj jedan. Prijevoz koji ima organiziran njima ne odgovara. Iako je od prošle godine u školi bio ponuđen produženi boravak, od ove godine za treće razrede već nije osiguran, pa im to također predstavlja problem.

»Što rasporedi nisu usklađeni je također problem, jer netko uvijek mora čekati, ali to je razumljivo jer nemaju svi isti fond sati. Djeca su u različitim smjenama i tu je onda stalno vozanje. Istina da oni stariji idu sami u školu, ali uvijek imamo i mlađe. Tu se uzdamo u budući školski centar kojim bi se naši problemi riješili«, kazala je Mirjana

Za kraj smo ih pitali što bi poručili roditeljima koji se dvoume oko upisa u hrvatske odjele, na što su odgovorili kako nisu nikada nikoga nagovarali na taj korak i da smatraju da je to odluka pojedinca, No, ako njihov pozitivan primjer nekoga učvrsti u toj odluci da upiše svoje dijete u hrvatske odjele, bit će im drago. Priznat ćete da svjedočanstvo nekada vrijedi više od tisuću riječi.

Željka Vukov