Intervju Intervju

Kreativne boje slobode

Načini na koje slike i grafička djela nastaju vremenom se mijenjaju, ali povećana produktivnost novih, elektroničkih kistova ne može biti temeljnim motivom likovne kreacije, bila ona poručena ili spontana. Diktiranje trendova namjesto njihova praćenja teže je, ali nosi puno kreativnog zadovoljstva i ne manje rezultata. Izvanredni profesor na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu mr. sc. Darko Vuković podijelio je za Hrvatsku riječ misli na temu stvaranja grafike i kreativnosti.

Koliko je uopće važno stvarati likovna djela i na taj način komunicirati s publikom? Zašto crtamo, da tako kažem?

Komunikacija, u ovom smislu slikovna, je neminovna i sasvim prirodna. Mi smo civilizacijski usmjereni snalaziti se u prostoru okruženi raznim vizualnim simbolima (prometni znaci, pješački prijelaz, piktogramska oznaka za toalet ili nazivi ulica...). Likovnost sama po sebi dio je naše osobnosti, ona je u DNK svakog dobrog dizajnera i kao takva ona je potreba. Čak i više od toga, obogaćeni talentom spoznajemo dublje sebe i oslobađamo se frustracija, kompleksa ili problema. Da bi određena dizajnerska poruka uopće stigla do krajnjeg korisnika – publike, mora biti odobrena od naručitelja posla. Taj trokut nije zatvorenog tipa, ali u mnogome ovisi kako od naručitelja i njegovih »uplitanja« u posao dizajnera tako i od samog dizajnera koji mora prezentirati svoje djelo na najbolji i najučinkovitiji način. Pitanje potrebe za stvaranjem likovnosti oko sebe jest pitanje svih nas. Biti kreativan znači biti slobodan.

S obzirom na to da su likovna rješenja koja radite segmentarna, kako nastaje prvi segment veće cjeline, je li kao dio već osmišljene šire slike ili se pojedini dijelovi kasnije uklapaju i čine cjelinu? Ili je ta šira slika dio nekoga arhetipa koji postupno izlazi na svjetlost dana?

Uvijek, pristupajući nečemu novom, namjeravam uraditi suprotno u odnosu na prethodno. Odlazim do nivoa osobnog zadovoljstva strogo vodeći računa o tome za koga i što radim, te što bi rezultat kreativnosti trebao postići. S druge strane, često radim više radova paralelno te, zbog takvoga tempa i nemam priliku previše se analizirati. Iz tog razloga i koriste izložbe poput «Što smo vam ovo napravili?» u povodu deset godina postojanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na kojoj se može sagledati dosljednost u likovnom izričaju. S druge strane, svakom radu pristupam krajnje rasterećeno, tretirajući podjednako sliku, boje, tipografiju... Nakon 20 godina profesionalnog bavljenja ovim načinom života (namjerno nisam želio reći »poslom«), mogu reći da sam se puno transformirao u pozitivnom smislu, da volim istraživati.

Kako nastaje grafički izraz? Nastaje li odjednom kao gotova vizija koja se prenosi na površinu, ili postupno raste i razvija se? Općenito, što je motivacija? Primjerice, izvorište inspiracije bi mogao biti neki od tekstova, misao, glazba, emocija, boja, priroda, osoba ili osobe...

Ili trčanje, na primjer. Umjetnik uradi najbolju stvar ne radeći ništa osim da se prepusti vremenu i procesu. Stvaram vozeći bicikl ili spavajući, kreiram i tijekom zanimljivog dijaloga... Sve su to segmenti jednog kreativnog procesa tijekom promišljanja nakon čega sjedam za računalo. Motivacija nije biti najbolji, već dati ono najbolje iz sebe, osjetiti radost a ne ponos, biti u miru sa samim sobom. I kao što se trudimo biti konkretni u životu isto tako i grafička forma traži konkretnost.

Koliko riječi zapravo govori slika, tj. likovni izraz?

Osjetilo vida je prvo od osjetila koje rabimo stupajući u neki novi prostor, ono nam stvara predodžbu osjećamo li se ugodno ili ne. Isto je i s likovnosti. Dočarati glazbu ili ozračje kazališnog komada zahtijeva intuitivnost, umjetnost iz jedne prenijeti u sasvim drugu dimenziju. U svakom slučaju, više od riječi mi govori sreća stvaranja. Picasso je rekao »Tri sam godine utrošio da bih slikao kao Rembrandt, a cijeli život da bih slikao kao dijete«. Tu je negdje i potvrda kako smo mi umjetnici vječna djeca, igrajući se dok stvaramo.

Dopire li grafika, grafički izraz ili uradak do svih kojima je namijenjena, ili općenito to razumiju samo oni s određenim stupnjem obrazovanja? To je, pretpostavljam, pitanje odgovarajućeg pristupa temi...

Apsolutno. Grafički dizajneri jesu ljudi koji bi trebali misliti vizionarski, mnogo više nego od očekivanog. Stupanj obrazovanja vizualnog stvaraoca, njegova širina i otvorenost u mnogome ga određuju dajući mu veliku dozu odgovornosti za ono što radi. Ukoliko se radi o snažnom konceptu, odličnoj ideji ili dobro osmišljenom sloganu onda je i za očekivati kako će krajnji konzument reagirati na nešto novo i drugačije. Šireći vlastite, širimo vidike i ljudi oko nas. Mainstream me ne zanima niti se služim povlađivanjem – biti siguran i nedvojben je vrst utemeljene istine. Duhovitost kojom se često koristim u svojim radovima siguran je put do publike. Njom se služim čak i ukoliko objašnjavam određeni ozbiljan društveni problem. Pojam »duhovito« ne smatram uvijek samo kao smiješno, već nezaboravno. To moje »duhovito« može biti obojeno u šokantno, čak i nevjerojatno. Jer je u umjetnosti sve dozvoljeno, osobito u grafičkom dizajnu. Budući da dizajner nije samo umjetnik – on se bavi raznim sociološkim, psihološkim pa i znanstvenim temama, na njemu (dizajneru) je velika odgovornost. Ljude ne treba potcjenjivati već ih je potrebno konstantno navikavati da je život ljepši ako ga promatraš s kreativne strane.

U dosadašnjim Vašim radovima većinom za Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i za Hrvatsko nacionalno vijeće zamijeti se vješto i zanimljivo uklopljen simbol nacionalnog identiteta, koji nije nametljiv, s obzirom na povijest agresivnog nacionalizma i nametanja nacionalnih simbola na ovim prostorima. Zanima me vaše viđenje.

Manipulacija određenim nacionalnim simbolom je vrlo opasna ukoliko se ne shvati pravi kontekst. U svom sam slučaju koristio »kockicu« samo i isključivo kao dio likovne cjeline kao što, uostalom tretiram i tipografiju. Ništa manje i ništa više od toga. Naglašavam kako sam osobno nacionalno vrlo svjestan i ponosan član hrvatske zajednice, što mi kao takvom ne daje za pravo da svoj nacionalni ponos iskazujem u krivom smjeru. S druge strane, ako bih kao profesionalac previše emotivno pristupao izradi određenog vizualnog identiteta ili kampanji onda od profesionalizma ne ostaje puno. Ili da pojasnim na drugi način: zamislite liječnika prve pomoći koji emotivno reagira spašavajući nečiji život. Ne reagirajući po načelima profesionalne etike dotični liječnik pacijenta gubi. Isto tako je i u dizajnu.

Znajući da je plakat glavno područje Vašega bavljenja, a koji je u pravilu većih dimenzija, zanima me Vaš odnos spram fizičke veličine slike. Je li svejedno na kolikoj površini će biti prikazan rad, strana knjige spram bilborda npr.?

Plakat nije plakat ukoliko je tiskan primjerice na formatu A3, jer je tada riječ u uvećanom letku. Smisao plakata jest privući vas, očekivati vašu reakciju i djelanje, a to može samo ukoliko ga primijetite na vrijeme i iz daljine. Iz tog razloga on mora dominirati svojom veličinom ali isto tako i sugestivnom porukom. Osobno mi bilbordi u posljednje vrijeme prilično smetaju jer njihova fizička veličina nije razmjerna kvaliteti poruke koju nose. Na taj se način kompenzira nekreativnost i forsira sveprisutnost. To se možda najbolje da vidjeti tijekom političkih kampanja – osmjesi i puno obećanja s bilborda kao vašar neiskrenosti. Kada govorimo o pravom plakatu, pričamo o umjetničkom djelu, o izvanvremenskom. Na bijenalu u Veneciji 80-ih godina Jugoslaviju su zastupali plakati Borisa Bućana dimenzija 4x4 metra. Odnos prema plakatu danas nije dobar jer ga uglavnom naručuju oni koji o tome nisu educirani ali i stoga što ih izrađuju dizajneri amateri. Rad na vizualnom rješenju knjige ili monografskog izdanja tretiram drugačije, ovisno o formatu. Ali bit je ista – pamtljivost, privlačenje pozornosti i naslućivanje sadržaja publikacije.

Govoreći o suvremenim načinima stvaranja grafike, pridonose li suvremene tehnologije boljem načinu grafičkog izražavanja i stvaranja ili se talent i netalent jednako mogu očitovati? Ukazujem da kompjutorskoga miša svatko zna držati, ali kist i drugu vrstu takvoga alata ipak ne, što može utjecati na motivaciju...

Dizajnirati znači misliti, promišljati. Naravno da miša svatko može koristiti ali ne može svatko osmišljavati. Svaku svoju ideju prvo skiciram na papiru. Kompjutor je povodljiv ali ne koristim njegova ponuđena rješenja već mu zadajem vlastita. U današnje vrijeme puno je osoba koje sebi dodjeljuju titulu dizajnera samo jer posjeduju kompjutor, a da to nisu. Dobrih dizajnera kod nas je zapravo vrlo malo, mogu se nabrojati na prste obje ruke. Današnjicu nazivam »Identitet bez identiteta« upravo jer je na tržištu i previše već viđenih rješenja koja se malom intervencijom ponude kao novo. Dizajn je ozbiljna struka i bilo da je riječ o umjetničkom djelu ili produktu umjetnosti, kakvoća rješenja posjeduje svoju autonomiju tako da npr. dobar plakat često nadživi kazališnu predstavu za koju je rađen te nastavlja živjeti na izložbama.

U smislu umjetničkoga autorskog stvaranja, kako možemo gledati, ili kako Vi gledate na radove nastale putem porudžbina, primjerice za naslovne strane, stanovita reklamna rješenja, pa na koncu i na plakate u tom svjetlu? Spram onih koji nastaju spontano, bez usmjerenoga cilja, sami za sebe. Stvarate li tako?

Da. Ali bih se vratio na pitanje onoga tko naručuje rad i tko mora znati što time želi postići. Dizajner treba posjedovati retoričke sposobnosti te moć uvjerljivosti kako bi se izborio da baš to rješenje bude i odabrano. Sugestije prihvaćam ali ne i kompromise gdje bi moje djelo postalo samo ukras. Dizajner ne bi trebao biti dekorater već osoba kojoj se s puno povjerenja povjerava posao. Ono što radim za sebe jesu angažirani plakati kojima iskazujem vlastiti stav o određenom društvenom problemu na globalnom nivou. Umjetnik bez stava nije umjetnik, baš kao što problem prestaje to biti ako se na vrijeme reagira. Izravnost i nedvojbenost je ono čemu uvijek težim, kako u životu tako i kroz umjetnost. Ne pratim trendove već ih želim diktirati.

Riječ-dvije o suradnji s hrvatskim manjinskim institucijama, ustanovama i udrugama u Srbiji. Je li potrebno pojačati kakvoću njihova likovno-grafičkog identiteta, ili smo dovoljno »lijepi« i dopiremo li do ciljne skupine?

Koliko mi je poznato, hrvatska zajednica mnogo ulaže u grafičku prepoznatljivost i postala je uzor drugim manjinskim institucijama na što sam vrlo ponosan. Bilo da je riječ o naslovnicama knjiga, plakatima ili kampanjama jasno je da je bez kvalitetnog vizualnog rješenja nemoguće biti vidljiv i prepoznatljiv. Trudim se da ta djela budu prepoznatljiva, a opet drugačija. Puno mi znači što ta rješenja izazivaju pozitivne komentare i izvan Srbije. Umberto Eco je napisao da ljepota ne bi postojala bez svoje suprotnosti – ružnoće. Na sreću (ili nesreću), u moru neuspjelih grafičkih rješenja oko nas do izražaja dolaze ona koja su hrvatske institucije u nas prepoznale kao dobar put.

Razgovor vodio: Siniša Jurić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay