Intervju Intervju

Potreba za pobunom izraženija više nego ikada

Nastupa era »tehnokratizacije« politike * Stanje postdemokracije pruža sve više moći elitama * Prisustvujemo odustajanju građana i političara od političkog i predstavničkog procesa* Građani danas nemaju kome vjerovati, posebno ne političkim liderima * Političke stranke u Srbiji i dalje opstaju na obrascu pljačke političkog plijena, kada su na vlasti, odnosno radikalne negacije istog koncepta kad su u oporbi * Siluje se kulturno-povijesno naslijeđe Vojvodine, poništava se njena lijevo-antifašistička tradicija

Navršava se pedeset godina od studentskih demonstracija u Jugoslaviji u svibnju i lipnju 1968. godine. Prosvjedne akcije na sveučilištima u tadašnjoj Jugoslaviji predstavljale su dio vala globalnih studentskih prosvjeda, inspirirane demonstracijama u Parizu. Parole na studentskim demonstracijama bile su slobodumne, duhovite i utopističke. Najpoznatije među njima bila je ova: »Budite realni, tražite nemoguće.«

Nakon pet desetljeća od tih događaja, o sadašnjem stanju politike, odnosu građana prema participaciji, ekspertizaciji politike i konceptu postdemokracije razgovarali smo s politologom, predsjednikom Vojvođanske politološke asocijacije i Saveza antifašista Vojvodine prof. dr. Duškom Radosavljevićem, »Srijemcem i Vojvođaninom, po geografskom podrijetlu i političkoj pripadnosti«, kako to Radosavljević zna reći na okupljanjima građana koji imaju neki zajednički interes.

Jesmo li svjedoci trenda svojevrsne »politike u povlačenju« u Europi, trenda koji karakterizira trenutno stanje politike, uslijed odustajanja političke klase da mijenja politiku, prihvaćajući ili čak potencirajući odustajanje od suštine i funkcije politike? Odvija li se upravo sada fenomen radikalnog preobražaja demokracije pred našim očima?

Apsolutno sam uvjeren da je došlo do tog fenomena, kojeg sam nazvao »politika u povlačenju«. Isti se ogleda u nekoliko oblika: prvi se odnosi na političke stranke, koje su se okrenule poistovjećivanju s državom. Izostaje ili slabi njihova medijatorska uloga između građana i politike, što je posebno vidljivo kod mainstream-stranaka! Takve stranke se sve više okreću obavljanju zadataka iz oblasti administriranja, a ne određenim javnim politikama. Prisustvujemo odustajanju građana i političara od političkog i predstavničkog procesa. Drugi oblik ispoljavanja se ogleda u stavu političkih profesionalaca, koji se, više nego ikada, sakrivaju iza mišljenja eksperata! »Zaplašeni« odgovornošću, opterećeni mnoštvom odluka koje je potrebno donijeti u rapidno rastućem prostoru političkog djelovanja, predstavnici političkog establišmenta se sve više sakrivaju iza sveznajućih i svemogućih eksperata – tehnokrata. Nastupa era »tehnokratizacije« politike. Treći moment jest porast neizabranih institucija, pritom i prilično nelegitimnih. Zbog brzine promjena, globalizacije i zahtjeva Europske unije, nacionalne vlade su mnogo ranjivije i moraju donositi mnoge odluke pod svojevrsnim »diktatom«. I, tu imamo naše prvo pitanje za brigu – raspravu: postaje li »neizabrani EU-birokrata« moderni kralj-filozof? Ovdje se podsjećamo na čuveni Platonov Traktat o upravljačima, potrebu da upravljači budu filozofi ili da filozofi budu upravljači.

Određuju li danas političke sadržaje građani?

Ne! Građani danas nemaju kome vjerovati, posebno ne političkim liderima. Ovdje se postavlja nekoliko suštinskih pitanja o trenutnom stanju demokracije, pita se za budućnost demokracije, jer, imamo situaciju da ljudi jednostavno – ne vjeruju! Građani se bune na ulicama i trgovima, ne samo da bi zahtijevali prostu zamjenu vlada »već drugačiji način upravljanja«. Izbori, kao izraz demokratskog procesa, se odvijaju, mijenjaju se vlade. Međutim, nema promjena javnih politika, ništa se kvalitetno ne mijenja. Nema novih političkih, ideoloških, generacijskih ili drugih ideja, niti, u havelovskom smislu, izražavanja »moći nemoćnih«. Ima golemog razočaranja masa, kojima je moć oduzeta! Zbog nesposobnosti političke klase da mijenja politiku, da upravlja na kvalitetan način, mase izlaze na ulice i trgove, gdje ostaju dugo, predugo, jer nema te ideje, i tih vođa, koji će ih ponovo primiriti, uvjeriti u određene demokratske kanone, stvoriti klimu povjerenja, vratiti ih u poziciju aktivnog, a ne nepovjerljivog građanina. Iz toga slijedi centralno pitanje – ako građani ne vjeruju nikome, onda je situacija gotovo beznadežna, jer, građanstvo je stvoreno i opstaje, kao politički fenomen, na povjerenju. Bez njega nema institucija građanskog društva. Ako se nikome ne vjeruje, ništa se ne može ni promijeniti.

Pobornici neoliberalnog koncepta – a on je danas vladajući u EU i pod imenom strukturne reforme služi kao model zemljama koje čekaju na članstvo – tvrde da je socijalna sigurnost neproduktivna, pa je zato treba ignorirati. Kako je moguće da to ne izaziva prosvjede i otpor građana?

U Srbiji su elementi socijalne države, iako izgrađeni na siromašnoj poluperiferiji Europe, razoreni zajedničkom akcijom novih menadžera, političke klase i birokracije, antikomunističkih intelektualaca i emigracije, nekritičkim prihvaćanjem preživjelih oblika kapitalističkog sustava i onoga što on nosi. Tvrdokorno zagovaranje izabranog kapitalističkog puta, u situaciji kada nitko više ne vjeruje u ovaj koji trenutno postoji, otkriva problem nepostojanja, odnosno, isuviše slabog artikuliranja alternativnih politika. Srbija je u proces socijalne transformacije ušla nepripremljena, bez jasnog plana, misleći da je dobitna formula za uspjeh: nacionalizam – ispoljen kroz ratnu opciju, plus kapitalizam, plus ulazak u EU. Naravno, ulazak u EU se smatrao kao svojevrsni kraj transformacijskih muka i bogata nadoknada za »naše žrtve«. A prosvjeda nema, jer ih još uvijek nema tko povesti, odistinski, uslijed okoštalosti političke klase u Srbiji posljednjih 30 godina.

Ima li utjecaja financijskih institucija na donositelje političkih odluka na nacionalnoj razini u Srbiji i Hrvatskoj? Ako takvog utjecaja ima, znači li to da je prošlo zlatno vrijeme demokracije?

Sve je vidljiviji transfer vlasti na nadnacionalne nivoe, gdje se na primjerima Grčke, više puta, Italije i Irske, vidjelo da su pod pritiskom međunarodnih tehnokratskih institucija uspostavljane tehnokratske vlade, bez i mimo demokratske podrške građana tih zemalja! Posebno je značajno iskustvo Grčke, gdje se prvi put nakon okončanja »Hladnog rata« pokušalo utjecati na izbornu volju grčkih birača, od strane međunarodne zajednice, ponajviše iz redova EU, da bi pobjednik izbora, politička grupacija Siriza, bila proglašena za »neodgovornu vladu«! Očigledan je stav određenih međunarodnih faktora da je nad određenim zemljama potrebno uvesti određenu vrstu »starateljstva«, međunarodnih institucija, jer birači u tim zemljama nisu u stanju »pogoditi« dobitnu političku kombinaciju koja bi bila »sinkronizirana« sa zahtjevima i politikama te međunarodne zajednice, tehnokratske, nedemokratske i nelegitimne po svome karakteru. Srbija i Hrvatska su tu samo »sitne ribe pljuckavice«, naravno, uz veliku mjeru vlastite krivice, krivice njihovih političkih elita u dužem razdoblju. Uostalom, sve zemlje bivše Jugoslavije su u manjoj ili većoj mjeri »banana-republike« u međunarodnim odnosima, bez uvrede, molim.

Pruža li post-demokracija sve više moći elitama i jesu li one situirane izvan demokratskih institucija? Kakve su danas šanse za demokratsku kontrolu raspodjele blagostanja?

Pobornici elitizma imaju stajalište da »obični ljudi« nemaju intelektualne, obrazovne i druge kvalitete, posebno materijalnu nezavisnost, neophodnu za kvalitetno donošenje odluka od važnosti za opće dobro građana, naroda. Naravno da stanje postdemokracije pruža sve više moći elitama; iste se već određeno vrijeme situiraju izvan demokratskih institucija, dezavuiraju iste, tako da su šanse za demokratsku kontrolu raspodjele blagostanja minimalne. Iz ovoga se postavlja i najvažnije pitanje: je li demokracija samo formalni proces izbora šefova vlada ili i kultura rasprave, kritika, građanskih prava, tolerancije, briga o neravnopravnima, multikulturalnost, uvažavenje »drugosti«...? Posebno, što se događa s uvažavanjem organizacija civilnog društva, s kulturom dijaloga, itd.

U Srbiji, malo-malo, pa izbori. No, donose li ti izbori promjene javnih politika i nove političke, ideološke, generacijske ili druge ideje?

Ovdje uočavam dva bitna fenomena: Prvi, frustracija ogromnog broja građana je velika, bez intelektualne, ideološke, kulturološke, političke ili bilo kakve smislene artikulacije. U ovaj se prostor ubacuju populističke stranke, s ozbiljnim pretenzijama i šansama da ugroze ionako krhku demokratsku strukturu Srbije. U određenim trenutcima možemo vidjeti i brutalne tendencije korištenja parlamentarne demokratske vladavine za uspostavljanje autoritarne, zatim i totalitarne vlasti. Druga, predominacija stranaka desnice u Srbiji ne doprinosi spuštanju tenzija iz prošlosti, ne vodi međusobnom pomirenju i suradnji država bivše Jugoslavije. Inzistirajući na partikularnosti vlastitih istina, koristeći iste za legitimiranje unutar svojih granica, ove političke stranke doprinose tome da se društva bivše Jugoslavije sve manje razumiju, bez istinske želje za suradnjom u raznim oblicima života.

Srbijanske oporbene stranke imale su katastrofalne rezultate na nedavnim beogradskim izborima, dok je kakav-takav rezultat ostvarila tek oporbena lista Dragana Đilasa, a na izborima je sudjelovala i Inicijativa Ne davimo Beograd. Otkud taj izmak glasača od aktualnih oporbenih stranaka, dok vladajuća SNS ima stabilne rezultate?

U Srbiji ne postoje organizirane političke opcije, stranke ili pokreti, koje bi prevladavajuće stanje »nedovršene države« dokinule i predložile odgovarajuće politike zbiljskog transformiranja države i društva usuglašenih s potrebama građana koji u njoj žive. Političke stranke u Srbiji i dalje opstaju na obrascu pljačke političkog plijena, kada su na vlasti, odnosno radikalne negacije istog koncepta kad su u oporbi. Istovjetan je slučaj stranaka nacionalnih zajednica, koje politički sustav Srbije preslikavaju na javni i svaki drugi angažman u okviru »svoje« nacionalne zajednice.

Treba li biti uloga političkih stranaka da motiviraju i pokreću društvo? Vidite li Vi stranke na ovdašnjoj političkoj sceni koje to čine i postoji li danas na srbijanskoj političkoj sceni autentičana ljevica, nepatvorena desnica i liberalni centar?

Odgovorit ću kratko – na prvo pitanje odgovor je da, drugo i treće – ne i ne!

Je li na djelu, otkada je naprednjačka vlast u Vojvodini, »posrbijančavanje« vojvođanskog identiteta?

To je očigledno! Pa cijela fertutma s obilježavanjem tzv. 100-godišnjice prisajedinjenja Vojvodine Srbiji, inicijativa za promjenu imena grada Zrenjanina u Petrovgrad, kulturni natječaji na kojima se sredstva dodjeljuju za igre »kamena s' ramena«, obilježavanje zavičajno-plemenskih tradicija, vode ka tome. Siluje se kulturno-povijesno naslijeđe Vojvodine, poništava se njena lijevo-antifašistička tradicija, polako ali sigurno se stvara atmosfera nacionalne kulturne isključivosti, jasno se obznanjuje: Vojvodina je srpska, svi ostali su nebitni! Naravno, sve na bazi falsifikata, koje proizvode drugorazredni znanstveni, kulturni i politički izvođači radova, ljuti na Vojvodinu, koja ih je primila domaćinski, otvorena srca i duha, kako je i sve nas kroz historiju primala. Zato je sve to velika tragedija vojvođanskih prostora. No, »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.«

Izjava raznih srbijanskih političara o Kosovu ne manjka. Predsjednik Vučić kaže: Hvala, doviđenja –  što se tiče priznanja Kosova. I u redu. To je valjda stav. Ali kako to da onda niti Vučić niti srbijanski političari kada govore o Kosovu nikada ne pričaju i o građanima albanske nacionalnosti na Kosovu, nego samo o Srbima?

Problem srpske politike od Miloševića do današnjih dana je u svojevrsnom kontinuitetu, gdje se na Kosovo gleda samo kao na teritorij, ne kao i političku zajednicu. Na tom Kosovu živi oko dva milijuna Albanaca i oko sto tisuća Srba. Kako riješiti pitanje Albanaca, a da Kosovo ponovo bude srpsko? Otjerati Albance, doseliti-premjestiti dva milijuna Srba, na primjer? Kako to uraditi? Naravno, imajući u vidu da smo već duboko zašli u XXI. stoljeće, kada nisu dozvoljena sredstva iz recimo, XIV., XV. ili XVI. stoljeća, kada su, recimo Arapi i Židovi protjerivani iz Europe. Još su nam svježa sjećanja na etnička protjerivanja u ratovima na teritoriju bivše Jugoslavije. Ako se to uzme u obzir, ostaje suštinski dogovor albanskog i srpskog naroda, prvenstveno njihovih predstavnika na Kosovu. Samo, jesu li politički vladari Srbije svjesni da moraju izvući optimum iz minimalnih ponuda, prvenstveno zbog preostalih Srba, i ostalih nealbanaca, kojih još ima na Kosovu, u cilju njihovog mirnog života i zaštite pripadajućih ljudskih i kolektivnih prava?

Ostaje li godina 1968. velikom temom, obilježava se pedesetogodišniica?

Tema je velika, značajna, globalna... Potreba za pobunom je izraženija više nego ikada. »Biti realan, zahtijevati nemoguće« jedan je od najsnažnijih utopijskih pokliča u ljudskoj historiji, zahtjev, ne samo mladog čovjeka, za život posvećen promjenama i revoluciji. Ako to imamo u vidu, tko bi to u ovoj našoj nesretnoj zajednici obilježavao '68, i vjerojatno se igrao vatrom: predstavnici vlasti ili nacionalno razbarušena oporba? Studenti BU su proglasili »Crveni univerzitet Karl Marx«, što bi današnja studentarija, ili aktualna vlast, proglasila – »Univerzitet Draže Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića«.

Kako promišljate o pojavama antisemitizma, primjerice, sada snažno izraženih u Mađarskoj?

U Mađarskoj, ali ne samo tamo, na djelu je vladavina populističkog karaktera. Jedna od zabluda u društvenom životu je da populisti na vlasti ne mogu biti i dalje populisti, jer ih mora uozbiljiti odgovornost vlasti, te mnogobrojni interesi koji istu okružuju. To je pogrešno, jer su mogućnosti populista kad su na vlasti neiscrpne da se manipulacijama odgode izvršenja predizbornih obećanja. Što je obećanje bilo veće, utoliko je lakše objasniti zašto ga se ne može izvršiti: od Trumpovog zida prema Meksiku, znatnog povećanja plaća i životnog standarda u Srbiji, bezbolnog Brexita u Britaniji, sve se može objasniti. Dobrom propagandom, koristeći se državnim resursima, »narod« će prihvatiti novu istinu o postojanju čitavih grupa unutrašnjih neprijatelja: pripadnika bivših vlasti, civilno-društvenih aktivista, pripadnika strukovnih udruženja, medija, navijača... Popis je svakim danom duži, a registar neprijatelja nepresušan. Antisemitizam je također na listi onih političkih projekata koji uvijek mogu poslužiti za dobijanje političkih izbora. To što Židova skoro da više i nema u Srednjoj Europi, i to je dokaz ispravnosti učenja populista.

Je li završeno sa svijetom u kojem je bio i Jose Alberto Pepe Mujica, koji je obnašao dužnost predsjednika Urugvaja od 2010. do 2015., a u svijetu je postao poznat kao najskromniji i  najsiromašniji predsjednik na svijetu, jer je od mjesečne plaće od 12.500 dolara (72.500 kuna), Mujica za sebe zadržavao samo 1.250 dolara ili 7.250 kuna. Među ostalim, veliko imanje predsjedničke palače ponudio je na korištenje migrantima iz Sirije.

Mujica je hvale vrijedan politički pregalac. On politiku shvaća, posebno ulogu pojedinca, kao slugu javnoga interesa, tako je i obavljao svoju predsjedničku dužnost. S druge strane, osnova demokratske politike jest spremnost da se građanin aktivno uključi u javni život i mijenja stvarnost. U toj i takvoj aktivnosti učvršćuju se odnosi, solidarnost i zajedničko djelovanje za korist političke zajednice. Iz toga se javlja povjerenje u demokratske institucije, koje je trajni osnov opstanka svakog demokratskog društva. Naravno, to istinski omogućuje društvu da napreduje. A, zato je, opet, potrebno imati povjerenja. Ljudi kao Mujica su dokaz da ljudi mogu imati povjerenja, naravno u određene ljude koji se bave politikom.

Intervju vodio: Zvonko Sarić

 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay