Intervju

Intervju je najjača forma u novinarstvu

Aleksandar Stanković, novinar i urednik

Aleksandar Stanković dobro nam je znan kao urednik i voditelj emisije Nedjeljom u dva, koju emitira prvi program Hrvatske radiotelevizije. Ta kultna emisija jedna je od najdugovječnijih i najgledanijih na HRT-u. Navikli smo gledati Stankovića kako postavlja pitanja svojim gostima, ali prilikom našeg razgovora za Hrvatsku riječ Stanković je bio taj koji je odgovarao na pitanja.

Aleksandar Stanković (Bačka Topola, 1970.) dobitnik je više novinarskih nagrada: 1999. godišnja nagrada HRT-a za radijsku emisiju Poligraf, 2001. nagrada Hrvatskog novinarskog društva na najbolji talk-show, 2010. nagrada HND-a Novinar godine u izboru 450 novinara iz svih hrvatskih novinskih redakcija, a 18. sezona emitiranja emisije Nedjeljom u dva koja je nerijetko rušila svoje rekorde gledanosti, bio je dovoljan je povod za ovaj razgovor.

Što je to što novinar treba biti danas u društvu?

Kako danas tako i uvijek: novinar treba biti častan čovjek. Onaj koji se bori za istinu i pravdu. Onaj koji je za potlačene i stigmatizirane. To je dovoljno.

Diplomirali ste na zagrebačkom Pravnom fakultetu, ali počinjete raditi kao novinar na Hrvatskom radiju 1995. godine. Zbog čega ste odabrali novinarski posao?

Na radiju sam radio sve poslove koje rade mladi novinari. Dakle, od izvještavanja s ulice, praćenja Sabora, reportaža iz cijele Hrvatske do vođenja informativnih emisija. Novinarski posao oduvijek me zanimao. Jesam studirao pravo, ali sam već negdje na pola studija shvatio da mi to vjerojatno neće biti zanimanje. Naime, htio sam nakon prava krenuti u diplomatske vode međutim shvatio sam da ratno i poratno vrijeme ne idu baš u prilog tome da se netko poput mene bavi diplomacijom.

Zbog čega ste se opredijelili raditi kao novinar na elektroničkom mediju, a ne u novinama?

Inače, oduvijek sam slušao radio, pokušavao sam još početkom devedesetih kao spiker na Radio Zagrebu, ali nisam prošao na audiciji. Zatim sam se javio na audiciju za novinare i tu sam prošao. Volio sam i još uvijek volim radio, neki od mojih novinarskih idola bili su ljudi s radija i normalno je bilo da se odlučim za taj medij. Posao na radiju radio sam do 2000. kada su me pozvali na TV i eto tu sam do danas.

Koje su prednosti elektroničkih medija spram pisanih i obrnuto?

Prednosti elektroničkih medija u odnosu na pisane jest što su brži. S druge strane, pisani mediji me privlače zbog jakih kolumnističkih imena, zbog pisaca koji svoje tekstove i eseje objavljuju u novinama. Što se tiče radija, izgubio je ulogu koju je nekada imao, a to je da je uz tv bio najjači medij. Međutim, i danas radio ima svoju ulogu i neće nestati s medijske scene.

Je li se radio pretvorio u džuboks koji uglavnom emitira glazbu uz kratke vijesti i hrpetine reklama? Kakve radijske programe slušate?

Ne smetaju me ljudi kojima radio služi kao medij za opuštanje, ali ja nisam taj. Tražim autorske sadržaje, bilo da su to emisije koje prate društvenu problematiku, bilo emisije o umjetnosti, znanosti i slično. Dosta slušam prvi program i treći program Hrvatskoga radija. Emisije poput onih koje sam nekada i sam vodio kao što je Poligraf ili U mreži prvog, od znanosti Andromedu...

Kako je nastala emisija Nedjeljom u dva?

Emisija Nedjeljom u dva nastala je 2000. godine, ne mojom zaslugom, već su je pokrenuli tadašnji šef informativnog programa HTV-a Dubravko Merlić i direktor Mirko Galić. Odlučili su se na nedjeljni politički talk-show, nešto što do tada nije postojalo u našem medijskom prostoru. Nisam im bio prvi izbor, već sam došao kao zamjena kolegi koji nije htio raditi svake nedjelje uživo. Došao sam i ostao 18 godina. Naravno da je Nedjeljom u dva timski rad, ali je nažalost taj tim iz godine u godinu sve manji. Jako mi pomaže moja kolegica Maja Sever koja radi uvodne priloge za emisiju i daje odlične sugestije.

Je li intervju zahtjevan kao novinarski žanr?

Intervju je meni osobno najjača forma u novinarstvu, ne kažem da je i najteža – istraživačko novinarstvo u svakom slučaju je zahtjevnija forma. Pripreme za intervju obično zahtijevaju dobro proučavanje internetske i novinske dokumentacije o gostu, razgovor s njegovim prijateljima i neprijateljima, čitanje njegovih knjiga, ako ih ima, gledanje kazališnih predstava, filmova i slično, ovisno o tome tko je gost. Sve u svemu, krasan posao.

Kada radite razgovore, intervjue s Vašim gostima ne idete niz dlaku. Postoji li kod Vas autocenzura kada radite intervjue?

Autocenzura postoji u situacijama kada trebam postaviti neko pitanje iz privatnog života. U tom slučaju najčešće pitam, ali samo ako se gost prethodno složi s tim. Pitanja nikad ne dajem unaprijed, ali ako ću ga pitati nešto delikatno iz privatnog života, onda mu to najavim.

Dovodite li radije u emisiju političare ili možda umjetnike i rock glazbenike?

Više volim razgovarati s ljudima koji nisu iz politike. Takvi razgovori su trajniji i sadržajniji.

Kakav je danas ugled novinara i novinarstva?

Ugled novinara ovisi o tome kako rade svoj posao. Oni koji odgovaraju onome opisu koji sam uvodno naznačio su cijenjeni. Možda ne od većine, jer većina ne mora biti uvijek u pravu, ali od pravih profesionalaca i slobodnomisleće javnosti u svakom slučaju da. Neki novinari naravno da služe kao megafon vladajućih struktura, ali toga je uvijek bilo i bit će.

Prilikom gostovanja Predraga Mišića u Vašoj emisiji, Srbina koji je branio Vukovar, rat koji se vodio devedestih godina u Hrvatskoj ste nazvali i građanskim ratom. Službeni Beograd i danas smatra da rata u Hrvatskoj, u međunarodnom smislu, kao rata između država, nije bilo. Srbijanski politički stav je da se vodio građanski rat u kojemu Srbija i Crna Gora nisu sudjelovale. Je li to tako, prema Vašem mišljenju?

Ja sam u studiju imao gosta koji je ratovao sa svojim bratom. Što je to nego građanski i u krajnjoj liniji bratoubilački rat? Stvari nisu crno-bijele i u Hrvatskoj je bilo i elemenata građanskog rata, ali i većim dijelom agresije na Hrvatsku. Što službena Srbija o tome misli ne zanima me pretjerano, kao ni što me službeno stajalište hrvatskih političara ne obvezuje na bilo što.

Izgledali ste uznemireno kada ste radili emisiju s Damirom Martinovićem i Zoranom Prodanovićem, članovima rock sastava iz Rijeke Let 3. Tako niste nikada izgledali kada ste radili mnoge  emisije koje su politički bile škakljive. Pa je li Let 3 opasniji od onih političara koji lete ispod radara?

Što se tiče benda Let 3 odat ću vam jednu tajnu. To nikad nisam govorio, ali prošlo je deset godina i mislim da mogu skinuti embargo na istinu. Emisija s Letom-3 od prve do posljednje minute je pripremljena i dogovorena. Koliko vidim i vas smo zavarali. Dakle, ne vjerujte svemu što vidite na tv ekranima.

Vladin Savjet za suočavanje s prošlošću dostavio je premijeru Plenkoviću zaključke i preporuke za korištenje simbola totalitarnih režima, u kojima se kaže da je poklič »Za dom spremni« neustavan, ali u izuzetnim situacijama ipak dopustiv, dok zvijezda petokraka nije sporna. Je li za takvo razlučivanje bio potreban vladin Savjet?

Ja mislim da komisija o tom pitanju nije bila potrebna. Dovoljno je ono što smo učili u osnovnoj školi, ali očigledno neki na tim satovima nisu bili.

Objavili ste tri knjige poezije. Poznatiji ste kao mas-medijska zvijezda, a ne kao pjesnik. Na kojoj je strani Aleksandar Stanković? Hoće li Vas ljudi pamiti kao novinara ili kao pjesnika?

Ljudi će me na žalost pamtiti kao novinara. 

Intervju vodio: Zvonko Sarić