Tema Tema

Sporost, dostižnost i apsurdnost

Iako se u odluci o otkazu navodi da je Ištvančić radio tri filma mimo odobrenja glavnog ravnatelja HRT-a, ova je kuća iste filmove emitirala, sklapajući pritom ugovore s njim * »Kada bi se primjenjivali isti kriteriji, onda bi pola ljudi na Televiziji trebalo dobiti otkaz. Svi nešto rade mimo kuće u kojoj su zaposleni, ne samo redatelji. Neki pišu, neki objavljuju, neki rade reklame...« , tvrdi Ištvančić * Rukovodstvo HRT-a odbilo razgovor na ovu temu

»A to su ti vražja posla, kafkijanska točnije.«

Ovim je riječima – istina u drugom kontekstu (o kom ćemo na kraju) – jedan od zaposlenika Hrvatske radiotelevizije (HRT) možda najpreciznije opisao Proces što ga je ova kuća povela protiv redatelja Branka Ištvančića, a koji je, kao što je poznato (Hrvatska riječ o tome je pisala), 20. veljače ove godine rezultirao njegovim otkazom.

A sve je započelo 13. prosinca prošle godine kada je Ištvančić od glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića dobio poziv da u roku od dva dana (!) iznese obranu »prije namjeravanog redovitog otkazivanja ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika«. Naime, u pozivu za iznošenje obrane stoji da je poslodavac (vjerojatno Bačić) u razdoblju od 16. studenog do 12. prosinca prošle godine »došao do saznanja« da je Ištvančić 2010., 2011. i 2014. izvan HRT-a (u kom je bio zaposlen) i bez odobrenja glavnog ravnatelja radio dokumentarne filmove Draga Gospa Ilačka (produkcija udruge Dr. Ante Starčević iz Tovarnika), Album (Factum) i Škverski kipar (Artizana). Ištvančić je odmah nakon toga angažirao odvjetnika Ivana Delića iz Odvjetničkog društva SDM (Strukan, Delić, Mandac), koji je u svom očitovanju ukazao na nekoliko nedostataka u pozivu: nenavođenje povrede koju je Ištvančić učinio (koji članak u kom pravilniku); kakvu je štetu poslodavac time pretrpio; prethodno neupozoravanje Ištvančića na povrede zbog kojih se tereti; zastaru povreda koje mu se pripisuju, te neprimjereno kratak rok za iznošenje obrane.

Ti mene člankom, ja tebe stavkom

Mjesec dana nakon toga (15. siječnja ove godine) suradnica za kadrovske poslove Vera Prandeš e-mailom (!) obavještava Ištvančića da je HRT 29. prosinca prošle godine donijela odluku o otkazu, koja je 11. siječnja bila istaknuta i na oglasnoj ploči ove kuće, te da otkazni rok od mjesec dana na snagu stupa 13. siječnja. U obrazloženju odluke, koju je također potpisao Kazimir Bačić, navodi se da je Ištvančić time što je bez odobrenja glavnog urednika radio spomenute dokumentarce izvan kuće u kojoj je bio zaposlen povrijedio Zakon o radu (članak 93., stavak 1.) i Pravilnik o radu HRT-a, te da je stoga načinio »osobito tešku povredu« općih pravila o radu i ponašanju. Odbacujući kao neutemeljene sve točke koje je Delić u svom očitovanju naveo, Bačić u odluci o otkazu navodi kako Ištvančić uopće nije upoznat s internim aktima poslodavca, a na čije se poštovanje obvezao 12. veljače 2003. (kada se zaposlio na HRT-u, prim. a.), uključujući i poštivanje i pridržavanje svih odredaba Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu, te drugih općih akata. Svi ti dokumenti, navodi se u odluci, postoje na intranetu (poslovnoj mreži računala u okviru HRT-a), a što se tiče zastare Bačić u istom tekstu navodi kako Zakon o radu takvo što ne predviđa.

Mjesec dana nakon toga (14. veljače) Ištvančić preko svoga odvjetnika Općinskom radnom sudu u Zagrebu podnosi tužbu protiv HRT-a u kojoj se, pozivajući se također na isti članak (93.) Zakona o radu, kaže kako poslodavac, »svjesno ili ne«, nije naveo i ostala četiri stavka Zakona, pri čemu su posebno zanimljivi 3. i 4., a koji glase: »pravo poslodavca iz stavka 2. ovoga članka prestaje u roku tri mjeseca od dana kada je poslodavac saznao za sklapanje posla, odnosno pet godina od dana sklapanja posla«, odnosno: »ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se prestane time baviti, smatra se da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima«. Ističući kako je neistina da je poslodavac za filmove zbog kojih je Ištvančiću dao otkaz saznao tek u razdoblju od 16. studenog do 12. prosinca prošle godine Delić povezuje navedeni članak i stavke Zakona o radu s ovim slučajem, navodeći da je poslodavac s udrugom Ante Starčević 18. kolovoza 2010. sklopio ugovor o naknadi za film Draga Gospa Ilačka (za 1 kunu) koji je HRT naknadno i emitirao, te je na taj način i doznao tko je autor toga djela. Kada je riječ o Albumu, Delić navodi kako je taj film završen još 2002. (prije no što se Ištvančić zaposlio na HRT-u), a da je 2003. dobio potporu i Ministarstva kulture Hrvatske, te da je on kompletiran (tek) 2011. (kada je podložena glazba). Što se Škverskog kipara tiče, Ištvančićev odvjetnik tvrdi kako je on započet 2010., a završen 2012., kao i da o tome saznanja imaju producent dokumentarnog programa Miroslav Rezić i voditelj dokumentarnog programa na HRT-u Miro Branković, o čemu, kako kaže, postoji »brojna mail korespondencija«. Delić dalje navodi i kako nijedan od tri producenta nije profitabilna organizacija niti je Ištvančić, radeći na navedenim filmovima bio nelojalna konkurencija HRT-u nego da je upravo HRT imao koristi od toga. »Svi ovi filmovi su nastali tako što su dobili potporu državnih institucija u okviru 'poticanja audiovizualnog stvaralaštva' što je jasno naznačeno u Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva (može se pročitati na web stranicama HAVC-a), Zakonu o audiovizualnim djelatnostima i napose u Zakonu o HRT-u. Dakle, nisu ovi filmovi nastali u svrhu stjecanja profita, nego kao odabrani projekti na javnim pozivima i natječajima od kulturne važnosti za Republiku Hrvatsku te su kao takvi i ponuđeni HRT-u na iskorištavanje«, navodi Delić u tužbi, uz zaključak kako je zbog svega navedenog otkaz Ištvančiću neosnovan i nezakonit. Stoga Delić u tužbi od Općinskog radnog suda u Zagrebu traži da HRT Ištvančića vrati na radno mjesto redatelja, te da plati troškove parničnog postupka.

Na HRT-u caruju neznanje i strah

To bi, ukratko, bila kronologija prepiski na relaciji HRT – Ištvančić, Ištvančićev odvjetnik – HRT. U razgovoru za Hrvatsku riječ Ivan Delić kaže kako je (bilo) i neprimjereno i nezakonito pozivati Ištvančića u roku od dva dana da se očituje samo o jednoj stvari (je li imao dozvolu poslodavca za snimanje filmova) i to kroz razdoblje od deset godina:

»Ištvančić je sigurno radio uz znanje svojih šefova i oni su ga poticali da radi na tome. To je bilo u interesu Televizije, jer sve što Ištvančić napravi ostaje u njegovu vlasništvu kao autorsko pravo, ali su oni i sklapali ugovore o ustupanju tih prava i nikako ne mogu reći da za to nisu znali. Dovoljno je da ste radili uz odobrenje svojih neposrednih rukovoditelja, pa da se smatra da je poslodavac znao za vaše poslove.«

Navodeći kako će Ištvančić vjerojatno dobiti sudski spor, Delić kaže kako pretpostavlja da je otkaz uslijedio s ciljem smanjenja broja zaposlenih na HRT-u. U domeni pretpostavki je, naravno, i njegova procjena koliko će sudski postupak trajati: dvije-tri godine, plus godinu dana žalbenog postupka i... Ištvančić je ponovno redatelj na HRT-u, bogatiji za zaostale plaće, kamate i iskustvo »od kažnjenika do pobjednika«.

Ističući kako mu nije poznato da se nekome na HRT-u zamjerio niti se u toj kući ikad s nekime posvađao, Ištvančić kaže kako je sve počelo jesenas kada je Nenad Puhovski, kao vanjski producent, predložio Album na natječaj za otkup dokumentarnih filmova, koji HRT objavljuje svake godine:

»Komisija koja je zaprimila prijavnicu Nenada Puhovskog za moj film je vjerojatno o tome obavijestila mog tadašnjeg nadređenog šefa Josipa Krajinu, a pošto sam bio zaposlenik Televizije tražili su odobrenje za rad izvan kuće. Nakon toga mi je Krajina, kojega do tada nikada nisam sreo niti znam kako izgleda, meni poslao mail da se očitujem o tome tko je meni dao odobrenje za to. Ja sam mu objasnio da je riječ o jednom mom starom dokumentarcu kog sam radio dok još nisam ni bio zaposlen na HRT-u i da mi je drago što se netko na Televiziji zainteresirao za to. Nakon toga on mi se zahvalio na pojašnjenju, da bi u prosincu stigao Bačićev poziv na obranu pred redoviti otkaz.«

S Josipom Krajinom, kaže Ištvančić, ni prije ni nakon toga nije uživo razgovarao! Za razliku od svog bivšeg urednika dokumentarnog programa Mire Brankovića koji je, kako kaže, još prije deset godina bio zainteresiran za projekt tada još nedovršenog filma Album. U vezi sa svojim slučajem Ištvančić iznosi još jednu zanimljivost, a to je da je jedini koji je otkaz dobio zbog snimanja izvan kuće:

»Kada je čuo za moj slučaj, jedan mi je prijatelj rekao da bi onda pola ljudi na Televiziji trebalo dobiti otkaz. Svi nešto rade mimo kuće u kojoj su zaposleni, ne samo redatelji. Neki pišu, neki objavljuju, neki rade reklame... Ali za neke vrijede drugačiji kriteriji. Kao, recimo, za redatelja Branka Schmidta, koji sa sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra radi igrane filmove, a na HRT-u je raspoređen u dokumentarni program iako ne radi dokumentarce. Osim toga, na HRT-u ima jednu plaću, a u HAVC-u je kao umjetnički savjetnik radio za drugu. To se isto odnosi i na urednika filmskog programa Dejana Šošu kao i na redatelja iz dokumentarnog programa Tomislava Mršića

Govoreći općenito o HRT-u, Ištvančić kaže kako je stanje veoma loše: ljudi su svakodnevno u strahu od otkaza, a nije rijedak slučaj da uposlenici i sami iz istih razloga odlaze iz ove kuće. Ištvančić to obrazlaže ovako:

»Na Televiziji nisu problem ljudi koji rade program nego je uvijek problem bio u upravi, od ravnatelja pa nadalje. Uvijek su birani loši rukovoditelji, nestručni i bahati koji su uvijek zapostavljali kreativnost i kvalitetu, a sve na uštrb nekih drugih interesa. Problem je naravno stoga što političari postavljaju svoje ljude u upravu i najviše što strada zbog toga je kreativnost, a ljudi šute zato što se boje za svoja radna mjesta.«

 

Dužijanca – nastavak priče

 

Ištvančić je za svoje filmove (pretežno dokumentarne) do sada dobio preko trideset nagrada, kako onih u Hrvatskoj tako i izvan nje. Međutim, ovdašnjim gledateljima posebno su poznati oni koji se bave životom i običajima vojvođanskih Hrvata, od onih o slamarkama (Od zrna do slike), tamburašima (Pisme, bande, ljudi), uskrsnim običajima (Na Vodeni ponediljak)... Kako je HRT-ovo snimanje u njegovoj režiji o žetvenim običajima, odnosno Dužijanci, u Subotici i okolici završeno prošle godine vrlo je zanimljivo pitanje kakvu će sudbinu imati ovaj projekt. Urednik pučke i predajne kulture Aleksej Gotthardi Pavlovsky, jedini koji je na HRT-u pokrenuo ovo pitanje i tražio da s Ištvančićem završi ono što je ljetos započeo, za Hrvatsku riječ kaže kako će Ištvančić montažu, tonsku obradu i finalizaciju odraditi u statusu vanjskog suradnika.

»To je jedino moguće i logično rješenje i o tome je između njega i HRT-a postignut dogovor. Naravno, svima je u interesu da se film dovrši i na vrijeme emitira«, kaže Pavlovsky.

Montaža je, navodi on, počela 19. ožujka i film će biti podijeljen na dvije polusatne emisije, s tim da će biti napravljena i integralna verzija u trajanju od pedesetak minuta, a bit će prikazan(i) najvjerojatnije u kolovozu, kada je u Subotici i središnja proslava Dužijance. Pavlovsky kaže i kako prekid daljnjih snimanja dokumentarnih filmova o bunjevačkim Hrvatima nema veze s Ištvančićevim otkazom  nego s lanjskom odlukom HRT-a prigodom pripremanja Godišnjeg plana proizvodnje:

»Došlo je do općeg 'kresanja' troškova, unutar kojeg, nažalost, nisu ostale pošteđene niti naše emisije. Osim što nam je generalno smanjen budžet, još su nam i partikularno, a generalno, ukinuta i neka konta, pa tako i konto za inozemstvo, što će reći da tijekom 2018. ne možemo snimiti niti jednu emisiju izvan granica Republike Hrvatske. Naravno, samim time otpala su i planirana snimanja o bačkim Hrvatima, Bunjevcima.«

Ištvančić je u međuvremenu, o čemu je Hrvatska riječ također pisala, 28. veljače dobio novo radno mjesto: njegovu prijavu na natječaj za ravnatelja Doma kulture Kristalna kocka vedrine pet dana ranije potvrdilo je Gradsko vijeće u Sisku. U vrijeme našeg posjeta bio je na premijeri Dnevnika malog Perice u izvedbi Amaterskog kazališta iz Siska, a na istom događaju bila je i tamošnja gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček, koja nije krila zadovoljstvo zbog Ištvančićevog dolaska:

»Bili smo izuzetno ugodno iznenađeni da osoba takvog kalibra, backgraunda i životopisa želi doći u Sisak i zaista smo počašćeni što je naš grad prepoznao kao mjesto gdje može realizirati neke od svojih ideja. Očekujemo da unaprijedi sve djelatnosti Kristalne kocke vedrine: i kazalište, i kino, i glazbenu djelatnost, različite radionice i manifestacije. Za njega će to sigurno biti i izazov i puno posla, ali ne sumnjam da će se snaći, jer svima govorim da je gospodin Ištvančić jedno veliko i dobro podebljanje za sisačku kulturnu scenu.«

Tako, bar kada je riječ o HRT-u, ne misli i njegovo rukovodstvo. Vražja, odnosno kafkijanska posla, i to u maniri uzorno uređenih birokratskih organizacija, za doljepotpisanoga počela su pozivom ravnatelju HRT-a Kazimiru Bačiću za razgovor na temu otkaza kojega je Ištvančiću potpisao. Niti ne saslušavši redovno povod zbog kog se obraćamo neimenovana tajnica, birkoratski profesionalno, uputila nas je na Janju Milićević kao osobu od koje možemo tražiti odgovore na pitanja o Ištvančićevom otkazu. Nakon više neuspjelih poziva i jednog e-maila gospođa Milićević nam je, također mailom, odgovorila kako ona nije ovlaštena razgovarati o radno-pravnim odnosima na HRT-u. Svi ostali napori za razgovor s rukovodstvom HRT-a bili su, naravno, uzaludni.

U međuvremenu ova je kuća u samo dva dana prikazala dva Ištvančićeva dokumentarna filma: Na Vodeni ponediljak (četvrtak, 29. ožujka) i Hodočasnik u Rim (petak, 30.). Sa ili bez znanja ravnatelja Kazimira Bačića – svejedno.

Z. R.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay