Širom Vojvodine

Uređene staze entuzijazma

Izgradnjom oko 700 kilometara biciklističkih staza, koje su podijeljene na sedam trasa, u Međimurskoj županiji osigurali su cjelovitu rutu duž Mure, od njenog izvorišta u Austriji do ulijevanja u Dravu

»Mi nemamo staru, autentičnu arhitekturu, sve je to srušeno; nemamo ni obilje kulturno-povijesnih spomenika i zbog toga smo, kada smo krenuli u ovaj posao, odlučili da se nećemo junačiti nego ćemo se pridružiti razvijenijima.«

Ova skromna, odmjerena, a nadasve mudra i pametna izjava ravnatelja Turističke zajednice Međimurske županije Rudija Grule – izrečena u subotu (24. ožujka) na edukaciji o seoskom turizmu koja je održana na Etno salašu Balažević u Tavankutu – odražava ne samo suštinu teme o kojoj je govorio nego i esenciju životne filozofije ljudi iz toga kraja.

Da, porušili su Međimurci svoje stare hiže (jedna s takvim imenom, ali ne i izgledom i danas kao restoran postoji u Čakovcu) nakon što su se s prvim većim svotama novca vratili iz Austrije ili Njemačke i namjesto njih izgradili nove i lijepe kuće po ugledu na sredine u kojima su bili na privremenom radu, a jedino što je ostalo kao uspomena na ranija vremena su tipični čardaci koji se (i u Podravini, također) još uvijek mogu vidjeti u lijepo uređenim dvorištima. Izuzimajući Stari grad (utvrdu) Zrinskih u Čakovcu, crkvu svetog Jeronima u Štrigovi i dvorac Feštetić u Pribislavcu, u Međimurju se gotovo ne može naći sličan kulturno-povijesni spomenik, ali se, ukoliko se (za) putovanje pažljivo pripremi, svakako vrijedi zaustaviti u spomen-kući Rudolfa Steinera ili na speedway stadionu Milenium u Donjem Kraljevcu ili pak u muzeju oldtimera u Selnici kao sponama nekadašnjeg i današnjeg entuzijazma ljudi ovoga kraja.

Kako, međutim, zaustaviti potencijalnog turistu i privući ga da se na duže zadrži u Međimurju?

Komparativne prednosti i njihov razvoj

Uvodna Grulina rečenica otkriva i odgovor: iskoristiti komparativne prednosti zavičaja i ponuditi ga kao primamljivu destinaciju ciljnoj grupi izletnika i turista. Nakon studioznog vaganja što bi to moglo biti, po riječima Rudolfa Grule, Turistička zajednica Međimurske županije prije dvadesetak godina odlučila se svojim gostima pripraviti uvjete za »aktivni turizam«, što su uz određena natezanja i početna nerazumijevanja kao šansu za ekonomski razvoj kasnije usvojili i nositelji županijske, gradskih i općinskih vlasti, pa sve do samih stanovnika od Štrigove na krajnjem zapadu do Kotoribe na istoku županije. Baza »aktivnog turizma«, u to vrijeme planirana a danas uveliko provođena, temelji se na biciklu kao tradicionalnom prijevoznom sredstvu u Međimurju. Prednosti cikloturizma, po riječima Grule, su mnogovrsne: od vlastite brige za zdrav život (kao temeljnog motiva svakog cikloturista), preko neposrednog kontakta s prirodom do mogućnosti upoznavanja raznoraznih specifičnosti lokalne zajednice (gastronomskih i enoloških prije svega, ali na taj način i s mentalitetom i gostoljubivošću domaćina). Kako je ovaj vid turizma već odavno vrlo popularan i razvijen u obližnjoj Austriji, susjednoj Sloveniji, a odnedavno i u također susjednoj Mađarskoj, Turistička zajednica Međimurja prepoznala je cikloturizam i kao svoju šansu: brege i gorice (vinograde) imaju u Gornjem Međimurju (zapadno od Čakovca), a pitomu ravnicu u Donjem (istočno od središta županije). Izgradnjom oko 700 kilometara biciklističkih staza, koje su podijeljene na sedam trasa, u Međimurskoj županiji osigurali su cjelovitu rutu duž Mure, od njenog izvorišta u Austriji do ulijevanja u Dravu kod Legrada (Podravina). Naravno, za takvu investiciju nije bila potrebna samo izgradnja cestovne infrastrukture nego i njeno održavanje, te razvijanje sadržaja uz nju.

Po riječima generalnog direktora Lifeclass terme Sveti Martin Branimira Blajića današnjem cikloturistu u Međimurju na raspolaganju su vrlo opremljena stajališta, suvremena, čista i s bogatom ponudom autohtonih jela i pića po pristupačnim cijenama. I u tvrtki na čijem je čelu, ali i u turističkoj praksi Međimurja općenito, na taj način u ovu granu privrede uključeno je i obično stanovništvo, od onih koji su proizvodnju na svojim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima najvećim dijelom namijenili domaćem ili stranom gostu do onih koji su »višak« vlastitog stambenog prostora preuredili u sobe za izdavanje. Na taj način, kaže Blajić, vinogradari, povrtlari, pčelari, voćari, ratari ili stočari imaju dvostruku korist: kontinuiranog sigurnog kupca većih količina proizvoda i bolju prođu na domaćim ili inozemnim natječajima za razvoj svoje proizvodnje, pa i obrta. Blajić ističe da je ponajviše zahvaljujući uređenim biciklističkim stazama, vinskim cestama i bogatoj gastronomskoj ponudi broj noćenja u termama Sveti Martin prošle godine iznosio 120.000, što predstavlja tri četvrtine ukupnog broja (noćenja) u Međimurju, odnosno oko dva posto prihoda od turizma u županiji!

A kako se došlo do ovakvih rezultata? Osim, i početnog i sadašnjeg, entuzijazma, oba sugovornika navode još nekoliko faktora: studiozni odabir prioriteta, izradu ciljeva, suradnju s nositeljima vlasti i lokalnim stanovništvom, te sudjelovanjem na (međunarodnim) natječajima za razvoj infrastrukture u ove svrhe. Takav pristup, reći će Grula, omogućio je da Međimurje danas po mnogo čemu bude vodeća županija u Hrvatskoj u razvoju turizma, i to u konkurenciji u bogomdanim uvjetima kakve pružaju Jadransko more ili Plitvička jezera! S tim u vezi, treba reći i to da je upravo razvijena mreža biciklističkih staza privukla veliki broj turista iz Istre (gdje je cikloturizam također razvijen) u Međimurje, što u mnogo čemu ide u prilog Grulinoj i Blajićevoj tvrdnji da se ovakva vrsta turizma većinski (bar oko 70%) treba bazirati na domaćim turistima (»izletnicima«), a da dio inozemnih čini tridesetak posto iz okolnih obližnjih zemalja. Takva poslovna filozofija omogućila je da prvi susret s Međimurjem danas izgleda kao da niste u Hrvatskoj nego u Austriji, neovisno o tomu dolazite li iz pravca Koprivnice ili ste iz Varaždina Dravu prešli u smjeru desetak kilometara udaljenog Čakovca na sjeveru ili petnaestak Preloga na istoku ove županije.

Komparativne prednosti i njihovo zanemarivanje

I što nakon ovako samozatajne, a opet izuzetno ozbiljne prezentacije »ovako se to radi« ostaje domaćinima (ovo se mnogo više odnosi na Grad Suboticu nego li na Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta)? Nakon aplauza, kog je uputio i član Gradskog vijeća zadužen za turizam, investicije i međunarodne suradnje Srđan Samardžić (a koji nije ni prisustvovao prezentaciji nego je došao na njen kraj), Gradu bi valjalo porazmisliti čime raspolaže i što od toga koristi u turističke svrhe. Entuzijazam je u ovom slučaju jedina poveznica koja spaja Turističku zajednicu Međimurske županije i rukovodstvo HKPD-a Matija Gubec na čelu s predsjednikom Ladislavom Suknovićem: prve u nastavku već razvijenog turizma (u oblasti uređenja utvrde Zrinskih i obogaćivanja kulturnih sadržaja), a druge da naprave konkretniji iskorak na njegovim počecima. Jer, i pored toga što je Etno salaš Balažević (uz Róka tanyu u Nosi) pod zaštitom države kao spomenik kulture, Grad je premalo (ili nimalo) učinio na razvoju seoskog turizma: ne da, recimo, nema turističke signalizacije vezane za seoski turizam (Grad nema ni kartu ulica, a kamoli ozbiljnije lokalne mape s turističkom ponudom koje se u razvijenom svijetu mogu naći na svakom koraku) nego Tavankut nema riješena ni pitanja vodovoda, kanalizacije, asflatiranih ulica i prilaznih cesta, (trajnog) uklanjanja divljih deponija... A to već nisu samo pitanja turizma nego i odnosa »centra« prema svojoj »periferiji« i stanja svijesti o vlastitoj kulturnoj povijesti svih garnitura koje su se do sada izređale u Gradskoj kući, uključujući i posljednju. I dokle se god tako bude odnosilo prema ovom pitanju, Gradska kuća i Palić ostat će lokalni spomenici pasivnom turizmu, nesposobnom da i ono što imaju u vidu raskošnog arhitektonskog naslijeđa i bogate kulturne baštine za gosta učine atraktivnim i zadrže ga u namjeri da što prije ode na kupanje u Mórahalom. Sve do tada predavanja poput ovog o seoskom turizmu u Međimurju, odnosno podaci da je Tavankut od 2011. do danas zabilježio oko 4.000 organiziranih turističkih posjeta i oko 390 noćenja godišnje bit će prilika jedino za aplauz – entuzijazmu.

Z. R.