Intervju

Sudjelovati u izgradnji budućih mladih lidera

Naš sugovornik u razmišljanjima o načinu preživljavanja mladeži u urbanoj džungli Novog Sada sjeća se lekcija koje mu je dijelio njegov dida Marko na kongu jednog pavlovačkog salaša. Dida Markova razmišljanja, njegov svojevrstan katalog nepravdi koje su na način života salaških zajednica ostavljale višestruke posljedice u vremenima tijekom i nakon II. svjetskog rata, a posebno tijekom tmurnog konca prošlog stoljeća, danas su zlata vrijedna. Njegov unuk, a naš sugovornik Petar Klaić je osnovnu školu završio na relaciji Novi Sad – Subotica, a Biskupijsku klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici. Za vrijeme studija prava zaposlio se u novosadskom Dnevniku gdje ostaje do 2015. U međuvremenu upisuje i završava žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Kaže da je u Dnevniku prošao sve što jedan novinar može proći: od reportera do urednika rubrika. Od 2015. godine radi na Omladinskom radiju gdje uređuje i vodi debatnu emisiju Za i protiv, emisiju o filmu Superoperater i emisiju o stripu Stripovedač. Uređivao je mjesečnik za kulturu i turizam Anziskarta, pisao je za Nezavisni, BIRN i nekoliko stranih portala. Oženjen je i otac jednog djeteta. Svoje predstavljanje završava izjavom da sanja dan kada će bez grižnje savjesti uspjeti izaći iz novinarstva, koje u Srbiji ima perspektivu manju od komercijalnog uzgoja dvogrbih deva.

Na papiru pišete, u mikrofon govorite. Inspiracija je ista, profesionalizam na visokom nivou, entuzijazam na vrhuncu. U čemu je razlika? Koji je medij danas najbolji promoter darovitih mladih novinara? Podrazumjeva li se da je jedino dobar novinar danas – multimedijalni novinar?

Mladi novinari se danas najbolje dokazuju na platformama kakve su istraživačke web stranice. Kada pogledate tko danas radi istraživačke priče u Srbiji, to su ljudi mlađi od mene, koji su uglavnom završili žurnalistiku i ne spadaju u onu prastaru podjelu novinara u Srbiji na NUNS i UNS, na režimske i antirežimske. Pojavila se nova generacija novinara koja pred sobom ima javni interes, te ga pokušava ispuniti putem priča za koje smatra da je važno da ih javnost zna. Oni su budućnost novinarstva. Vrlo vjerojatno će, u nekom momentu, kada se situacija s medijima u Srbiji bude mijenjala, oni zaposjesti pozicije u mainstream medijima. Onda ćemo vidjeti kako će to funkcionirati: hoće li ih odnijeti struja kao što je mnogo talenata potopljeno u velikim medijskim sustavima, ili će na tim pozicijama moći mijenjati način na koji se radi. Istraživački portali, i uopće internet, su ti na kojima se mladi novinari iskazuju. O radio, koji je u sastavu Javnog servisa RTV-a, je jedan od medija koji je budućnost. Ne mogu kazati da je radio budućnost novinarsta, ali O radio svakako jest zato što je to multitehnička platforma. Iako smo prije svega radio, s obzirom na to da imamo internetski portal mi smo i pisani medij. Bavimo se i video produkcijom i imamo podcast (emitiranje na zahtjev). Time smo uvezali sve ono što danas mladi čovjek može željeti. Budućnost radija je isključivo u podcastu, i to se pokazalo na Zapadu. Kao što danas gledamo kablovsku televiziju unatrag da bismo vidjeli što smo propustili, jer želimo gledati ono što želimo onda kada imamo vremena i volje za to, tako se danas služa i radio. I u Hrvatskoj riječi postoje novinari koji su klasa, a vi ste tjednik. Postoje novinari koji rade za RTV i za bilo koju drugu TV, tjednicima i dnevnim novinama, koji su klasa. Iskustvo i ono što oni umiju i znaju, kontakti koje imaju, sve ono što oni umiju uraditi, govori njima u prilog. To jedan mladi novinar koji je tek počeo koristiti platforme koje mi koristimo još uvijek ne može dosegnuti. No, vremenom će platforme kakav je O radio progutati sve ostalo. Kada se mladi novinari dovoljno uvježbaju i kada steknu dovoljno iskustva na vlastitim i tuđim greškama, onda ćemo moći govoriti o tome da su multimedijalni novinari jedini pravi novinari.

Ako njegovu ulogu ocjenjuju skeptici, radio je prevaziđeni medij, a ako ga gledaju optimisti, on je pun neiskorištenih mogućnosti. U tom procjepu radi radijski voditelj. U čemu je magija dobrog radijskog voditelja? Kako slušatelje uopće danas zadržati da ne promijene frekvenciju ili da ne skinu slušalice, maše se džepa i počnu skrolati po svojim ekranima?

Postoji tiha zabluda da je jedini radio koji većina ljudi želi slušati – glazbeni radio, nešto u što se pretvorio Radio B92, sadašnji Play radio. Ljudi, naravno, prije svega žele slušati glazbu, ali ljudi koji razmišljaju o medijima i koji ih iole kritički posmatraju žele i neku vrstu sadržine. Stara je priča, i ona će uvijek važiti: radio je tu da bi ti imao s kime razgovarti i potrebno je da u njemu čuješ drugi ljudski glas. Većina ljudi želi slušati isključivo glazbu, ali sada imamo youtube, puno internetskih streaming centara s kojih možemo isključivo slušati glazbu i birati kako će ona izgledati. Pomalo se izgrađuje publika koja od radija želi nešto više, neku vrstu sadržine, bila ona zabavna ili informativna, i na toj publici treba raditi. Kada smo otvorili O radio, imali smo sastanak na kojem smo morali definirati našeg prosječnog slušatelja. Doslovno smo crtali foto-robota i dodeljivali mu osobine. On je star 22 godine, još uvijek studira, nezaposlen je, pripisali smo mu razne uloge u životu, želje, sve ono što ga nervira, potencijalne probleme, ono što ga veseli, kakvu glazbu sluša, gdje voli izlaziti... To je bila kompletna osoba koja je urbani mladi čovjek koji ide na festivale i želi se baviti nečim ozbiljnijem u svom životu u odnosu na roditelje. Takav čovjek ne predstavlja veliki postotak mladih slušatelja u Srbiji, ali doprinosi onom postotku madih ljudi koji će sutra donositi važne političke i društvene odluke. Kada promatramo s te strane, apsolutno je vrijedno posvetiti pažnju takvim ljudima, dati im ne ono što oni povremeno žele, nego ono što smatraš kao profesionalni novinar i urednik da oni trebaju znati. Zbog toga je O radio napravio strukturu na osnovi koje imamo u programu polovicu glazbe, a polovicu govornog programa i to dosta dobro funkcionira. Izabravši tu vrstu publike, mi smo svjesni da sudjelujemo u izgradnji budućih mladih lidera ne samo u političkom, nego i u širem društvenom smislu.

O radio svakako spada u tematske radio stanice. Kako je došlo do koncipiranja projekta O radija u sustavu RTV-a, u kojoj medijskoj niši se on danas nalazi i kako gaji vjernost svojih slušatelja?

Omladinski radio je nastao kao zajednički projekt RTV-a i EXIT-a jedne godine pred sam EXIT i bio je eksperimentalno emitiran nekoliko dana pred Festival, tijekom trajanja i nakon završetka Festivala. Imao je dosta slušatelja, ljudi su posjećivali web stranicu, provjeravali što se događa, cijela priča je bila vezana za Festival. Tadašnjem rukovodstvu RTV-a to se svidjelo, a moj kolega Predrag Novković, koji je bio prvi urednik, odlučio je da s televizijskog programa prijeđe na radio i da ovdje u zgradi Radija Novi Sad formira malu redakciju i studio iz kojeg će se emitirati cjelodnevni program. U međuvremenu, raspisan je natječaj za novinare i primljeno je njih dvadesetak, uz nas nekoliko starijih koji smo trebali da vući iskustvom i zanjem. To je funkcioniralo savršeno. O radio je u međuvremenu prošao nekoliko faza u kojima se mijenjao govorni program. Razvili smo snimani program, jer smo smatrali da trebamo praviti tematske cjeline i da je to mnogo bolje iskorišćavanje ljudskih resursa. Nažalost, redakcija se osula, jer je dosta honoraraca moralo otići zbog mjera uštede i nekih drugih razloga i ostalo je nas osmoro koji sada vodimo program, koncipiran na drugačiji način. Uveli smo teme koje smo svakako radili u kratkoj formi i pretvorili ih u emisije. Dobili smo priliku da sve ono čime se bavimo mnogo dublje i ozbiljnije istražimo i prezentiramo ljudima na suvremen način. Tu smo uvezali i društvene mreže, i tekstove na internetskoj stranici, a kad god možemo uradimo i video-produkciju. Danas je jako teško sačuvati publiku. Pažnja, naročito mladih ljudi, luta. Internet je vječiti krivac za sve naše neuspjehe, jer je definitivno činjenica da je on medij koji odvraća. Imamo svoje vjerne slušatelje i čitatelje, njihov broj nije velik ali je dovoljan kao baza iz koje vrijedi graditi novu publiku i stalno pridobijati nove slušatelje. U procjenama broja konzumenata ne možete brojati samo ljude koji vas trenutačno slušaju. Kada uvežemo sve ljude koji nas prate na društvenim mrežama i one koji ulaze na našu web stranicu, mi imamo respektabilnu mladu publiku kojoj se stalno moraju nuditi novi sadržaji te pratiti razvoj tehnologije prezentiranja medijskih sadržaja.

O O radiju...

Govorni program Omladinskog radija je nastao 29. studenoga 2014. On je zamišljen kao medij u okviru Javnog servisa RTV-a koji će privući mlađu publiku. Dosta dugo je i uspijevao u tome, jer je problem svih javnih servisa to što je prosjek godina njihovih pratitelja iznad 55. Njemački javni servis ZDF je to uspio svojim omladinskim radiom koji je sada popularniji od svega što se u okviru tog sustava emitira.

Žanrovski spadate u novinara svakodnevnog života, što je po pravilu izvor neograničene i magične slobode, kojim Vaši tekstovi i emisije odišu. Što Vas najviše inspirira, a gdje najćešće poželite da u etar pustite šutnju?  

Najviše inspiracije dolazi iz promišljanja o tome što je mladom čovjeku danas potrebno. Izrazito se trudimo da ljudima dajemo pozitivne primjere iz njihove okolice u vidu mladih ljudi koji su postigli nešto u vlastitom obrazovanju, poslu, životu, sportu, a onda se pozabavimo i problemima koji ih muče. Najveći među njima je nezaposlenost. Gledajući čitanost tekstova koje plasiramo, svi oni koji se bave zapošljavanjem u pozitivnom ili negativnom smislu, su uvjerljivo najčitaniji, posebice tekstovi koji govore o dobrim prilikama za studiranje. Šutnja u etru nikad ne bi smjela postojati. Brojni su problemi koji se tiču te populacije u Srbiji, ali se ja šutnje sjetim onog momenta kada nam se događaju grozne stvari. Radio nije medij u kojem možete prosvjedovati na način da pustite šutnju. Ona je pogubna za odnos sa slušateljima. Kao profesionalnog novinara me najviše dotiču pojave fizičkih i verbalnih napada na moje kolege i kampanje koje se vode protiv mladih novinara, napose u istraživačkom sektoru – to su momenti gdje želim pustiti šutnju. Ako postoji profesija koja je u Srbiji ugrožena, onda je to naša.

Kako izgleda, po Vašem mišljenju, foto-robot društveno angažirane mlade osobe u Vojvodini u urbanim sredinama, a kako u ruralnim krajevima?

To bi bila prije djevojka nego mladić, koja aktivno studira ili je tek završila studije, govori najmanje jedan strani jezik, prošla je razmjenu studenata, veoma je aktivna u izvaninstitucionalnom obrazovanju, naginje političkoj ljevici ili je blago liberalna i posjeduje nemjerljivo više hrabrosti od svojih vršnjaka. To su pokazali i posljednji studentski prosvjedi nakon prošlih predsjedničkih izbora. Bilo je tu mnogo više veoma aktivnih djevojaka nego njihovih kolega. U ruralnim sredinama je profil društveno angažirane mladeži mnogo teže odrediti, iako i tu često u aktivizmu dominiraju djevojke. Aktivizma u malim sredinama taman je toliko koliko su te sredine razvijene. On se često vezuje za lokalni dom kulture, ako ga uopće ima, ili male ekološke projekte. U stvari, mladi aktivisti, koliko god se borili, gledaju da pobjegnu. Oni iz malih sredina u gradove, a ovi urbani u druge države. To nam je, izgleda, usud.

Pozna »generacija X« odavno je etablirana na mjestima upravljanja društvenim procesima u skoro svim oblastima. Kako se, na primjeru Novog Sada, snašla u odnosu na društvo koje su im ostavili »baby boomeri« (rođeni nakon Drugog svjetskog rata) i kakav grad će u naslijeđe predati »milenijalcima«?

Volio bih da je »generacija X« iznjedrila kvalitetne lidere i da je stigla ispraviti sve greške vlastitih roditelja, ali mislim da se i ta generacija uspješno utopila u onaj naš mlaki birokratski prosjek, gdje se u potrazi za prečicama do položaja, koristi i utjecaja pređu maratoni bez predaha. »Generacija X« je u mogo većoj mjeri rasuta po svijetu od »baby boomera«. Oni koji su ostali, danas čine najsvjesniji dio stanovništva, ali bez izgrađenih položaja I, čini mi se, bez velikih ideja. »Milenijalcima« će ostaviti za nijansu poboljšan grad, ali nisam siguran da će mnogo »milenijalaca« ostati tu da uživaju u tom naslijeđu.

Pretvaramo li se svi u djeda Steve s Vašeg bloga? Što možemo naučiti od djeda Stevinog pogleda na našu svakidašnjicu?

Djeda Steva je jedno matoro paorsko spadalo, mnogo pronicljivije nego što se na prvi pogled čini. Kreirao sam ga po uzoru na nekoliko starijih ljudi koje sam poznavao, ali prije svega po liku mog dide Marka, cjeloživotnog salašara s Pavlovca, koji je s leđa više kiša iscijedio nego što sam ja do sada vode popio. Već dugo ga nema, otišao je u mojim srednjoškolskim danima, baš u godinama kada sam počeo pažljivo slušati njegove priče. A, te priče, najčešće iz vlastitih izvora, bile su mnogo više od običnih staračkih pripovijedanja. Uvijek je tim primjerima izvlačio i neke dublje poante o životu, koje sam mnogo kasnije počeo kužiti. Imao je osoben smisao za humor, već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća je iz sobe izbacio televizor, zgrožen mržnjom kojom su nas polijevali. Kao duboko religiozan čovjek slušao je Radio Vatikan, a kao inteligentan čovjek Radio Slobodna Europa. Djeda Steva je, dakle, osoba kroz koju pričam sve te, pa i mnoge druge, prispodobe iz drevnih paorskih vremena, a koje po pravilu imaju utemeljenje u svim ovim našim nevoljama i nedaćama, najčešće s političkom pozadinom.

Novi Sad će krajem ovog i početkom narednog desetljeća imati »duplu krunu«. Pod pretpostavkom da ove dvije krune ne budu samo tapšanje po ramenu, s čime će naš grad zasjesti na dva europska prijestolja i koji će biti pokazatelj da će dvije jednogodišnje vladavine na ovim tronovima biti uspješne po Novosađane?

Moram priznati da sam nešto bolje do sada ispratio aktivnosti u vezi s Omladinskom prijestolnicom Europe, nego one oko Europske prijestolnice kulture. Tu je bilo, a siguran sam da će i u narednim godinama biti, sijaset događanja, manifestacija i sadržaja. Kada bismo pogledali u agendu obije manifestacije, vidjeli bismo šumu primjera. Međutim, sve to je, čini mi se, veoma slabo iskomunicirano s javnošću. Ako niste dio tog svijeta, bilo kao novinar ili kao aktivist bilo koje sorte, većina tih stvari proći će mimo vas kao da se nisu ni dogodile. Krivci su za to i mediji koje, osim malih i velikih vođa i tabloidne žabokrečine, ništa drugo ne zanima, ali ni sami organizatori, koji kao da još uvijek ne znaju kako da sve to što rade i žele predstave malo široj publici. Ima još vremena da se sve uglanca, ali iza velikih projekata trebalo bi da ostanu neke trajne vrijednosti za koje će se čuti i izvan naše zemlje. Takvog čega još nismo doživjeli, a hoćemo li – vidjet će se. Nisam veliki optimist i mislim da očekivanja treba svesti na pravu mjeru, imajući u vidu gdje smo i kako živimo.

Kako našim klincima pokazati koliko je život u Novom Sadu zaista poseban? Kako ne postati šablonski »kuća-posao-škola-domaća zadaća-trening« roditelj, nego se oduprijeti mehanizmu šabloniziranja svakodnevice i od njega sačuvati »Novosađančad«? 

Nema Novi Sad poseban recept za to jer i sam pripada svijetu koji ubrzava do svjetlosnih brzina. Većina ljudi koje poznajem odavno radi po cijeli dan, smjene završavaju od 17 sati pa nadalje i, ako zanemarimo male plaće, već žive san Zapadne Europe, makar po tom poslovičnom nemanju vremena ni za sebe ni za druge. Život u Novom Sadu, po mom skromnom mišljenju, poseban je iz prostog razloga što ga u svakom akademskom semestru obogati najmanje 60.000 studenata iz tko zna koliko drugih mjesta i država. Kada ti momci i djevojke odu kućama, negdje sredinom ljeta, ovaj grad postaje palanka u kojoj se, nekad mi se čini, ni zraku ne da da talasa, pa tavori nad gradom onako vreo i ljepljiv. Novi Sad je dovoljno velik da nudi obilje mogućnosti za popunjavanje vremena, ali to će uvijek biti individualna stvar. Ne mogu ja današnje klince uvjeriti u bilo što. Neki od njih znaju i više i bolje od mene, a drugi nikada neće ni naučiti ono što sam ja već zaboravio. Hoću reći da se ne razlikuju ni malo od moje ili starijih generacija u tim godinama. Snaći će se i bez mojih mudrih savjeta.

Intervju vodio: Marko Tucakov