Intervju Intervju

Svatko može doprinijeti očuvanju vode kao resursa


 

 

Ima li što važnije za živa bića od vode? Koliko god nam se činilo da je jasne stvari nepotrebno ponavljati, toliko nas redovito iznenađuje koliko puno ljudi ih nevoljko prihvaća. Hidrobilozi, stručnjaci koji se bave proučavanjem života u vodi, zato imaju dvostruku ulogu: da nas stalno podsjećaju da voda nije potrebna samo nama, kao i da znanstvenim metodama pronalaze uvijek nove dokaze da je tome tako. Osim toga, upravo ono što živi u vodi, vidljivo i nevidljivo, pomaže i nama da razumijemo da nam se bez zdrave (slatke) vode loše piše. Hirobiolozi nas na to podsjećaju, a poslušamo ih prilično rijetko. Ili prekasno. Zato smo porazgovarali o tome sa dr. sc. Tamarom Jurca.

Voda je za čovječanstvo više nego ikada strateški važan resurs. No, ipak se čini da u postupanju s njome nismo previše obzirni, te ozbiljnost pojedinih situacija shvaćamo samo kada postanu ekscesne ili nam otežaju život. Kako poboljšati odnos i svijest čovjeka prema ovako važnom resursu kod nas, u Vojvodini?

Radom sa svim starosnim grupama ljudi, od najmlađih u vrtićima pa do najstarijih – stalnim podsjećanjem koliko nam je čista voda neophodna i koliko njen nedostatak utječe na sve aspekte naših života. U Vojvodini voda je i više od neophodnog resursa za piće – njezino prisustvo i izdašnost značajan je čimbenik za poljoprivrednu proizvodnju i druge grane gospodarstva. Iako stanovnici Vojvodine imaju tu sreću da se vodni resursi nalaze u relativno izdašnim podzemnim izvorištima, pogoršavanje kakvoće vode zbog koncentriranih i rasutih izvora onečišćenja je sve rašireniji problem na koji nailazimo u svim dijelovima Vojvodine. Nažalost, projekcije promjene klime verojatno će dovesti do smanjenja kapaciteta vodnih resursa, što će dodatno utjecati na pogoršanje situacije, te je neophodna dobra strategija upravljanja vodnim resursima na razini države, ali i osobno zalaganje. Svatko od nas, čak i kao pojedinac, može pridonijeti očuvanju vode kao resursa svojim pozitivnim primjerom. Primjerice, uvjerimo li i sebe i susjede da ćemo svi uživati u ljepšem prizoru prestanemo li tretirati obližnji kanal kao smetlište ili odgojem mlađeg naraštaja da vodu ne treba rasipati tako što će naučiti zatvoriti pipu dok peru zube, osjećat ćemo se i sami bolje i zdravije. Kada shvate da mogu nešto promijeniti, ljudi su spremni učiniti mnogo toga.

Različita vodena staništa, osim za nas, još su važnija za bogati živi svijet koji ih naseljava. Vi se bavite proučavanjem onih životinja, biljaka i mikroorganizama koje obično ne vidimo. Koja sve nevidljiva bića kriju naše vode i što ona znače ljudima?

Kao i svaki ekosustav, i vodena staništa imaju svoje primarne proizvođače – nevidljive golim okom bi bile alge ali i vidljive više vodene biljke, koje proizvode kisik i konzerviraju sunčevu energiju u obliku kemijske, stvarajući škrob. Njima se hrane biljojedi, obično životinje, od onih nevidljivih golim okom koje žive u samoj vodi i zovemo ih zooplankton, do onih koje možemo uočiti golim okom a još bolje nekim povećalom. One pripadaju, kao i zooplanktonski organizmi, beskralježnjacima i žive većinom na dnu vode. Njima se hrane veće životinje, ribe, žabe ili ptice. Ne treba zaboraviti ni ulogu bakterija i gljiva, organizama koji i pored svoje jednostavne građe predstavljaju značajnu komponentu svakog pa i vodenog ekosustava, jer razlažu složenije materije do prostijih i tako omogućuju kruženje materije. Dakle, svi ovi organizmi su dio složenog sustava kakav je svaki vodeni ekosustav i neophodni su za njegovo funkcioniranje. Upravo uloge ovih mikroskopski vidljivih organizama u funkcioniranju cjelokupnog ekosustava su predmet istraživanja i interesiranja istraživača – ekologa koji se bave slatkim vodama.

Velika uznemirenost kod ribiča i ljudi koji vole odmor na i blizu vode, izazivaju uginuća ribe. O čemu se zaista radi? Zbog čega se tako često javljaju na slatkim vodama u Vojvodini masovna uginuća riba i kako se mogu spriječiti?

Masovna uginuća ribe najčešće se javljaju kao posljedica naglog nedostatka kisika u vodi. Hipoksični (količina kisika niža od 1-2 mg u litri, što je biološki minimum za većinu vodenih bića) ili čak anaerobni uvjeti, kada uopće nema rastvorenog kisika u vodi, mogu se javiti u vodenim staništima zbog unosa velike količine organske tvari, dospjele, primjerice, izlijevanjem otpadnih voda bogatih organskim tvarima, čijom oksidacijom se troše velike količine kisika. Ovakva situacija može biti dodatno pogoršana visokim temperaturama, kada se fizički manja koncentracija kisika rastvara u vodi.

U prošlosti smo bili svjedoci i raznih akcidentnih situacija kada je dolazilo do uginuća ribe zbog ispuštanja različitih onečišćivača koji su imali neposredno trujuće djelovanje na ribe kao u slučaju izliva cijanida u Tisu 2000. godine.

Pojava »cvjetanja vode« predstavlja masovni razvoj algi (fitoplanktona) u vodi zbog visoke koncentracije rastvorenih hranljivih tvari i povoljnih ekoloških uvjeta i također može dovesti do hipoksije u vodenom stubu i izazove uginuće riba. Dodatnu opasnost za ribe predstavlja skupina mikroskopskih algi pod nazovom cijanobakterije – modrozelene alge – koje mogu dovesti do cvjetanja i u vodama siromašnim dušikovim solima jer vežu dušik. Ove alge mogu producirati otrovne tvari opasne kako za ribe, tako i za ostali živi svijet, uključujući i ljude. Iako su ljudske aktivnosti često neposredni izazivač uginuća, desetkovanje populacija riba može se dogoditi i zbog prirodnih procesa u stajaćoj vodi, takozvanog prevrtanja vode, koje se obično događa u proljeće ili u jesen, tijekom sezonskih promjena, kada zbog velike razlike u temperaturi vode površinski slojevi tonu i miješaju se s vodom s dna koja je su kontaktu s muljem bogatim organskom tvari u raspadu, kao i lakšim plinovima poput vodik-sulfida, amonijaka i metana, a koji na taj način dospijevaju na površinu i mogu na ribu djelovati toksično. Nagle promjene temperature s velikim amplitudama mogu također biti uzrokom smrti riba.

Drugi faktori koji mogu dovesti do masovnog pomora riba mogu biti neke virusne ili bakterijske infekcije, što se češće događa u ribnjacima ili u manjim umjetnimm jezerima, za koje je karakteristična velika gustoća i uniformnost ribljih populacija.

Sprječavanje ribljih pomora stvar je poštovanja zakonskih propisa u pogledu koncentracija onečišćivača koji dospijevaju u vodu otpadnim vodama. Također, treba biti svjestan da izvor organske tvari u vodi može dolaziti i od gnojiva s njiva što se može višestruko ublažiti formiranjem i održavanjem zaštitne zone koju čini priobalna vegetacija. Prekomjerno hranjenje ribe koje može imati negativne posljedice na stanište riba u pogledu kemijskih uvjeta, kroz gomilanje organske tvari, što opet rezultira nedostatkom kisika i zakišeljavanjem vodene sredine.

Kada govorimo o praćenju kvalitete vode, govorimo o praćenju biološkog stanja (koje se oslanja na organizme koje žive u vodi) i kemijskog stanja (količine i sastava kemijskih materija). Na što nam ukazuju živa bića, a na što kemijske tvari?

Kad moje kolege hidrobiologe ljudi sretnu na terenu, a to je uvijek negdje u blizini vode, pitaju nas kakva je kvlaiteta vode. Upravo kakvoću vode mi analiziramo, istražujući koja sve nevidljiva i ona manje nevidljiva bića se kriju u različitim dijelovima vodenih ekosusatava. Svi vodeni organizmi prilagođeni su na ujednačene uvjete koje pružaju vodena staništa (mnogo ujednačenije nego, na primjer, na kopnu), zbog čega ih zovemo bioindikatorima – pokazateljima kvalitete okoliša. Svaka promjena životnih uvjeta koja dovodi do narušavanja ravnoteže u vodi imat će za posljedicu i narušavanje strukture i sastava životnih zajednica, što će nam signalizirati nestanak jednih i opstanak drugih organizama bioindikatora. Za razliku od bioloških pokazatelja kakvoće, koji su možda manje precizni jer se organizmi adaptiraju na novonastale uvjete, kemijski pokazatelji nam daju trenutačnu sliku kemijskog sastava vode i mogu s velikom točnošću definirati kemijske uvjete i posljedice narušenog stanja vodene sredine u trenutku kad je uzorak vode uzet na analizu. Stanje bioloških zajednica, koje su konstantno prisutne u vodenom ekosustavuu, može ukazati na promjene kvalitete vode koje su se dogodile u bilo kom trenutku u prošlosti, a te promjene se više ne mogu registrirati u uzorku vode poslije izvjesnog vremena zbog razblaženja. Također, u nekim situacijama uzročnik narušenog stanja ekosustava može biti nepoznati kemijski spoj koji neće biti registriran standardnim analizama, dok će bioindikatori pokazati da je došlo do degradacije kvalitete. Zbog toga je od neprocjenjivog značenja prilikom procjene stanja vodenog ekosustava sagledati kakvoću vode i s biološkog i s kemijskog aspekta.

Koje vode u Vojvodini su najčistije a koje najzagađenije i zašto?

Među najčistije vode spadaju sve one koje nisu pod neposrednim čovjekovim pritiskom, daleko su od naselja i nemaju ispuste tvornica u svom slivu. Takva je, na primjer, rijeka Nera, koja se sjuruje velikom brzinom s Karpata i malim dijelom toka teče i kroz našu Vojvodinu. Od stajaćica možemo izdvojiti neke fruškogorske akumulacije koje još uvijek ne trpe prevelike antropogene pritiske (na primjer akumulacija Bruje kod Erdevika). Najzagađenije su vode kanala Dunav – Tisa – Dunav, naročito u Bačkoj na potezu između Crvenke i Vrbasa, zbog visoke koncentracije tvornica koje ispuštaju svoje neprečišćene otpadne vode. Krivaja je također veoma loše kvalitete na pojedinim svojim dionicama, zbog velikih pritisaka koji potječu od industrijskih onečišćivača i komunalnih otpadnih voda koje se ne prečišćuju. Osim onečišćenja, koje je, naravno, primarni uzrok loše kvalitete vode, na sveukupno stanje – ekoloških status voda djeluju i druge vrste pritisaka, pa u tom smislu u Vojvodini treba pomenuti hidromorfološke pritiske koji su naročito izraženi na našim velikim rijekama Dunavu, Tisi i Savi. Promjene hidromorfologije manifestiraju se kroz efekt na hidrologiju vodotoka – takve su na primjer umjetne promjene razine vode, usporavanje brzine toka zbog izgradnje brana, kao i efekt morfoloških promjena rječnog korita – na primjer izgradnja obaloutvrda kojima se kanaliziraju tokovi rijeka što utječe na smanjenje diverziteta, zatim prirodne filtracije vode i, na kraju krajeva, prirodne regulacije poplava. Betoniranje obala rijeka i jezera ima poražavajući efekt na raznovrsnost staništa i životnih zajednica i remeti funkcioniranje vodenih ekosustava.

Intervju vodio: Marko Tucakov
 

 

ANTRFILE

Nakon doktorata u Irskoj, povratak na matični fakultet

Tamara Jurca je rođena u Novom Sadu. Docent je na Departmanu za biologiju i ekologiju Prirodosnovno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu, svojoj matičnoj kući od diplomiranja. Doktorirala je na Departmanu za zoologiju Škole prirodnih znanosti na Trinity Collegeu u Dublinu na ekologiji jezera. Od diplomiranja se bavi ekologijom slatkovodnih staništa, životinjama koje u njima žive i zaštitom voda. Naročito je zanimaju životinje koje žive na dnu voda (fauna dna), kao i praćenje obnavljanja oštećenih ekosustava pomoću vodenih beskralježnjaka.


 


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay