Tema Tema

Pritiskom do dobre volje

Pozivom na razgovor predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zastupnika u Skupštini Srbije Tomislava Žigmanova predsjednik Srbije Aleksandar Vučić učinio je ono što je u ovoj zemlji donedavno (prije dva desetljeća, recimo) bilo nezamislivo: i »funkcionalno« i osobno »priznao« je Hrvate za građane države na čijem je čelu! Dobro, predstavnici Hrvata i prije su se u nekoliko navrata susretali s Vučićem, bilo kao s premijerom bilo kao s predsjednikom države, ali je to uvijek bilo u sklopu međudržavnih susreta na najvišoj razini. Dobro, Hrvati su u ovoj zemlji već odavno dobili status nacionalne manjine, ali je to zasluga Vlade na čelu s ubijenim premijerom Zoranom Đinđićem, a ne ove. Dobro, predstavnici Hrvata bili su i prije četiri godine primljeni kod predsjednika države, ali je i tada bilo jasno da moć Tomislava Nikolića ni približno nije bila ista kao Vučićeva, koji je tada bio premijer. U tom smislu, dakle, Vučić je napravio politički korak koji se odmah (u)bilježi(o) kao njegov plus, ali isto tako i potez od kog koristi potencijalno može imati i ovdašnja hrvatska zajednica. A za taj potez – potez osobnog priznanja Hrvata kao svojih državljana – samo otkako je na ovoj funkciji trebalo mu je nešto manje od godinu dana.

Koristi pragmatizma

Za to vrijeme, posebno nakon Subotičke deklaracije (u lipnju 2016., dok je još bio premijer), Vučić je dao naslutiti da je ovako nešto moguće: s vremena na vrijeme na konferencijama za novinare znao je »iskočiti iz teme« i spomenuti asfaltirane ulice u Tavankutu ili financiranje Hrvatske riječi, a najkonkretniji potez učinio je kada je u listopadu prošle godine javnost obavijestio da je država uplatila novac za renoviranje rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Ipak, šira javnost teško će dobiti odgovor na pitanje je li poziv Žigmanovu i predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća plod »osobnog prijeloma« u samom Vučiću – onakvog kakav je napravila i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović kada je Vučića nedavno pozvala u Zagreb – ili pak rezultat nekih drugih faktora koji su utjecali na to. Promatrajući ih u svjetlu nedavnih susreta u Zagrebu i Beogradu, ti susreti od koristi su i za Vučića i za Srbiju i za hrvatsku zajednicu u njoj. Razmišljajući pragmatično, Vučić je svojom otvorenošću dobio mnogo više na vanjskom nego li na unutarnjem planu, što mu je u ovom trenutku svakako važnije: u predsjednici Hrvatske (što su pokazale obostrane izjave nakon susreta u Zagrebu) dobio je pouzdanu partnericu i u njihovim budućim odnosima, a Hrvatska se u svakom trenutku može pokazati kao ključna država na putu Srbije ka Europskoj uniji. Istina, poziv Vučiću ni u Hrvatskoj nije posvuda naišao na odobravanje (uključujući i premijera Andreja Plenkovića), ali predsjednik Srbije svakako nije bio u mogućnosti birati tko će ga i kada pozvati. Razmišljajući i dalje pragmatično, predsjednik Srbije vjerojatno je svjestan da bi mu dalje odugovlačenje s provedbom prava na kojima zajednički inzistiraju i predstavnici ovdašnjih Hrvata, ali i vrh hrvatske države moglo donijeti puno štete, a nimalo koristi. Iz tih razloga prošlotjedni sastanak u Beogradu s predstavnicima vojvođanskih Hrvata nije samo Vučićevo osobno priznanje nego je i poziv predsjedniku Pokrajinske Vlade Igoru Miroviću i gradonačelnicima Novog Sada i Subotice Milošu Vučeviću i Bogdanu Labanu najava da se iza izgovorenih obećanja može očekivati i njihova provedba, što u nekim uređenijim društvima ne bi bila stvar predsjednika i udarna vijest u Dnevniku državne televizije nego institucionalno pitanje koje se rješava na različitim razinama vlasti. Primjera radi, obnova mosta kod Monoštora ili Doma kulture u Tavankutu više su stvar rješavanja komunalnih problema općeg tipa nego li pitanje koje je u ekskluzivnoj nadležnosti hrvatske nacionalne manjine, a pozitivno riješeno pitanje Hrvatskog doma u Srijemskoj Mitrovici ili lektorata na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu bilo bi najbolja potvrda u prilog institucionalne provedbe »bogatstva različitosti« na koje se predstavnici ove države pozivaju kada se god povede riječ o pravima nacionalnomanjinskih zajednica u njoj.

Vidljivost i perspektive

S druge strane, na prošlotjedni sastanak u Beogradu može se gledati i kao na plod aktivne politike vodstva Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) i DSHV-a, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. I predsjednik HNV-a Slaven Bačić i DSHV-a Tomislav Žigmanov svojim kontinuiranim ukazivanjem na neriješene probleme hrvatske zajednice u Srbiji u domaćoj su javnosti uspjeli postići ono što je do prije nekoliko godina bilo također teško zamislivo: »vidljivost«. Istina, ta je vidljivost daleko manja u odnosu na predstavnike srpske zajednice i u javnosti Hrvatske i Srbije, ali je daleko veća u odnosu na razdoblje od prije desetak godina kada se postojanje Hrvata u ovdašnjoj (ali i hrvatskoj) javnosti jednostavno prešućivalo. Primjera radi, svakome je normalno da se o različitim pitanjima položaja srpske zajednice u Hrvatskoj u medijima i s ove i s one strane Dunava očituju njihovi predstavnici kao što je svakome normalno da oni o tome (s manje ili više uspjeha) razgovaraju i s predstavnicima obiju država. Kada je, međutim, riječ o predstavnicima Hrvata u Srbiji, u domaćoj javnosti još uvijek postoji njihovo medijsko prešućivanje, jer ih se ne poziva u goste ni u jedan televizijski studio s nacionalnom frekvencijom niti se izvan okvira Hrvatske riječi u domaćim novinama može pročitati intervju s nekim od njih. Ako ih se već i spominje, najčešće je to neutralno (Danas, TV N 1, Beta... u vidu izjava, izravnih ili prenesenih) ili pak negativno, površno i u izvrnutom kontekstu, nerijetko i na rubu govora mržnje (poput nedavnog primjera »izvještavanja« o incidentu u Sonti u Informeru). Pa ipak, i mimo svoje volje, a zapravo isključivo kao posljedica Vučićeve politike, i domaći mediji, RTS primjerice, sve češće kroz zube izgovaraju imena Žigmanova i Bačića i selektivno nabrajaju popis problema na koji ukazuju (Dom kulture u Tavankutu može, ali spomen obilježje u Srijemu za sada ne).

Za razliku od domaćih prilika, predstavnici ovdašnje hrvatske zajednice posljednjih su godina sve češći gosti u Banskim dvorima i na Pantovčaku, gdje sa svojim domaćinima razgovaraju o onome o čemu bi zapravo trebali u Beogradu. Kada je riječ o njihovoj medijskoj propraćenosti u matičnoj domovini (a to znači i upoznavanje najšire javnosti s njihovim postojanjem i problemima), stvari su ipak nešto bolje nego li u državi u kojoj žive (i plaćaju porez): Žigmanova se poziva za komentare na Hrvatskoj televiziji, kao što se njegove izjave mogu pročitati u tamošnjim dnevnim novinama. Međutim, stvari su i na tom planu daleko od idealnih o čemu najbolje svjedoči primjer »izvještavanja« HRT-a s prošlotjednog sastanka u Beogradu, gdje je pod naslovom »Vučić primio predstavnike manjina«: pomiješano sve: i fotografija i tekst (niti je Vučić primio »sve« manjine niti tekst o njegovom kasnijem sastanku s predstavnicima Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja ima veze s nosećom slikom)!

Ono što na koncu, bar kada je riječ o hrvatskoj zajednici, najviše ohrabruje je Žigmanovljeva najava da je za razmjerno kratko vrijeme dogovoren i sljedeći sastanak na Andrićevom vencu u Beogradu. Ukoliko se u tom smislu uspostavi »kontinuitet«, tek se onda može govoriti o »normalizaciji odnosa na unutarnjem planu« između države i njenih građana hrvatske nacionalnosti. Sljedeći korak nakon toga trebao bi (i morao) biti redovita institucionalna komunikacija na nižim razinama na obostrano zadovoljstvo. U tom smislu susret predstavnika hrvatske zajednice i predsjednika države mogao bi poslužiti i kao model rješavanja problema i s drugim manjinskim ili na druge načine uskraćenim zajednicama u Srbiji. A takvih bar u ovom društvu ne manjka...

Z. R.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay