Intervju Intervju

Povijest stručnjacima, budućnost građanima

Drugog dana nedavnog posjeta Hrvatskoj srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić obišao je (13. veljače) naselje Vrginmost u općini Gvozd, u kojem živi većinsko srpsko stanovništvo, a istoga dana s predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović, bio je nazočan i na Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Predsjednik Vučić se tako mogao uvjeriti kako žive Srbi u Hrvatskoj.

Na Skupštini SNV-a je usvojena Izjava o pravima Srba u Hrvatskoj. O tom dokumentu, kao i o koracima koji bi prema mišljenju srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj doveli do poboljšanja statusa Srba u Republici, te o značaju susreta na vrhu Grabar-Kitarović i Vučića, razgovarali smo sa Srđanom Jeremićem presjednikom Zajedničkog veća opština, koje okuplja predstavnike općina u Hrvatskoj, u kojima srpska zajednica čini većinu stanovništva.

Prilikom službenog posjeta predsjednika Vučića bilo je mnogo izjava da se »razgovarati mora« i da ovaj susret otvara novu stranicu u bilateralnim odnosima dviju država, te da će se »krenuti u rješavanje otvorenih pitanja«. Hoće li nakon ovog susreta građani Hrvatske i Srbije, pa tako i srpska i hrvatska nacionalna manjina imati koristi, makar u doglednoj budućnosti?

Apsolutno se slažem s konstatacijom da se razgovarati mora i treba, i to na svim instancama i po svim temama koje se još uvijek vode kao otvorena pitanja između dvije države. Ukoliko se razgovorima pristupi otvoreno i argumentirano, sigurno je da se određeni pomaci mogu očekivati već i u nekom kratkoročnom razdoblju i, vezano za to, realno je očekivati da bi građani Srbije i Hrvatske, a naročito srpska manjina u Hrvatskoji i hrvatska manjina u Srbiji trebali osjetiti korist od intenzivnije komunikacije predstavnika dvije države. Kao član Međuvladinog mješovitog odbora za praćenje provedbe Sporazuma o rješavanju otvorenih problema pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske nacionalne manjine u Srbiji bio sam prisutan na dva sastanka ovog odbora koji je, nakon tri godine pauze, 30. siječnja 2018., zasjedao u Beogradu, a sljedeći dan u Bačkom Monoštoru, kao mjestu u kojem većinski žive pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji. Na tim sastancima analiziralo se učinjeno u odnosu na zacrtano na posljednjem sastanku ovog odbora. Kao član hrvatskog dijela delegacije ispred srpske nacionalne manjine mjeritorniji sam da govorim o onome što se trebalo realizirati za pripadnike srpske zajednice u Hrvatskoj, a do sada nije. Tada smo, na žalost, morali konstatirati da su se u protekle tri godine napravili samo mali koraci naprijed po nekim pitanjima, dok je po većini pitanja status ili na istom nivou kao prije tri godine ili još lošiji. Imao sam priliku na tim sastancima čuti od predstavnika hrvatske zajednice u Srbiji neke probleme s kojima se oni susreću u svakodnevnom životu. Ono što me raduje jest da sam na Velikoj skupštini SNV-a u Zagrebu od predsjednika Srbije čuo jasnu i nedvosmislenu namjeru, želju i volju da utječe na rješavanje problema hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, a isto je naglasila i predsjednica Hrvatske kada je u pitanju problematika s kojom se susreću pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Mislim da je to dovoljan osnov koji nam treba unijeti dozu optimizma u vremenu koje je pred nama. Najlakše i najbrže možemo napraviti iskorake po onim pitanjima gdje ne treba ići u izmjenu postojećih zakonskih propisa, nego samo iste implementirati. Pitanja koja bi zahtijevala izmjenu zakonskih regulativa, kako kod jedne tako i kod druge zemlje, sigurno nisu nerješiva, ali je realnije očekivati da bi se takva pitanja mogla riješiti nešto kasnije.

Kratkoročno, mislim da bi se vidljivi pomaci mogli ostvariti u segmentu manjinskog obrazovanja, obnove objekata od značaja za pripadnike jedne i druge manjine, kao i kod zapošljavanja pripadnika manjina u javnim i državnim službama.

Vučić je, među ostalim, i prilikom govora u Glini 1995. godine, obećavao tamošnjim Srbima život u Velikoj Srbiji. Smatrate li da se Vučić trebao ispričati i zbog tog govora u Glini prilikom posjeta Zagrebu?

Mislim da su poruke koje je poslao predsjednik Vučić prilikom posjeta Hrvatskoj, dakle poruke mira, tolerancije, međusobnog uvažavanja i poštovanja i zajedničkog iskrenog rada na rješavanju svih otvorenih pitanja, poruke kojima je jasno i nedvosmisleno pokazao kako želi razvijati odnose s Hrvatskom. Mogli smo čuti, ali i pročitati u mnogim medijima, da su i predsjednik Vučić i predsjednica Grabar-Kitarović izjavili da se tijekom razgovora nisu mogli usuglasiti o mnogim pitanjima iz prošlosti, ali da imaju jasnu viziju budućnosti koja mora biti takva da donese dobrobit i jednoj i drugoj državi i svim njihovim stanovnicima. Ako pogledamo unatrag, imamo činjenicu da ni nakon 75 godina od završetka Drugog svjetskog rata nemamo identičan stav i gledanje na sve ono što se tada događalo, a ipak smo nakon njega imali razdoblje prosperiteta i vrlo lijepih odnosa naroda i narodnosti bivše države. Ja podržavam sve razgovore koji za cilj imaju davanje odgovora na sva otvorena pitanja koja opterećuju odnose dva naroda i dvije države, kako u novijoj povijesti, tako i u onoj nešto starijoj. Ali mislim da odgovore na ta pitanja trebaju analizirati stručnjaci iz oblasti povijesti, prava i slično, što znači osobe koje raspolažu relevantnim znanjima i mogu sve događaje sagledati s jedne šire i sveobuhvatnije dimenzije. Ja želim da u svim ljudima primarno tražim one elemente koji nas spajaju, a ne one koji nas razdvajaju i da ove pozitivne elemente povezivanja jačamo.

Predsjednik Vučić je u autorskom tekstu za europski portal Politico, koji je objavljen tijekom njegovog službenog posjeta Hrvatskoj, napisao i sljedeće: »Kao mlad čovjek tada, nisam uviđao što se može postići suradnjom, nasuprot podjelama. Ali, sada znam da je moja zemlja platila visoku cijenu za nacionalističke ekscese«. Je li Vučić tim rečenicama zapravo osudio ekstremni nacionalizam?

Po meni, iz ovoga što ste ovdje citirali, ja iščitavam jasnu spremnost predsjednika Vučića da kroz suradnju, razgovor i međusobno povezivanje razvija dobre odnose sa svim zemljama i svim narodima širom svijeta. To se, uostalom, može vidjeti i kroz njegove aktivnosti svih ovih godina. Koliko možemo i čuti i vidjeti, Vučić želi voditi Srbiju u EU, pri tome njegujući i održavajući dobre i prijateljske odnose i s onim zemljama koje nisu članice EU, što znači da sama želja i njegovo nastojanje da Srbija uđe u ovu zajednicu europskih naroda nedvosmisleno isključuje bilo kakav oblik ekstremnog nacionalizma i sigurno predstavlja osudu istog.

Između dviju država postoji bremeniti teret povijesti. Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac je rekao na skupštini u Lisinskom: »Loša prošlost da ne upravlja nama«, ali kako je moguće da ta loša prošlost ne upravlja nama, a da ne kažemo jasno i činjenično što je bila ta loša prošlost? Mogu li se otvorena brojna pitanja, prijepori između dvije države, riješiti bez rješavanja pitanja iz prošlosti, konkretno, pitanja u svezi Domovinskog rata?

Kako sam i maloprije rekao, podržavam u potpunosti svaki oblik utvrđivanja činjeničnog stanja u koje bi bili uključeni relevantni i stručni ljudi i s jedne i s druge strane, kao i pripadnici jedne i druge manjine. Očigledno je da postoje različita mišljenja i različiti pogledi na čitav niz pitanja iz domene povijesti i domene prava i to ne samo vezano za posljednji rat na ovim prostorima, nego i na mnoga druga događanja u povijesti dva naroda. Kao netko tko je u vrijeme ovog posljednjeg rata bio poprilično mlad i pošto zbog toga svoj stav i mišljenje ne mogu previše bazirati na svojim osobnim iskustvima, nego na temelju onoga što čujem ili pročitam, s velikom nadom očekujem i nadam se da će doći trenutak kada će kompetentni ljudi iz različitih oblasti bitnih za tumačenje svih događanja između dva naroda u prošlosti sjesti i provesti argumentiranu raspravu o svim temama koje opterećuju odnose dvije države i dva naroda. Mislim da je pripadnicima manjina to u najvećem interesu, jer ako odnosi između Hrvatske i Srbije nisu dobri i pogoršavaju se to na svojoj koži prvo osjete pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj i pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji.

Što je za Vas bilo najupečatljive na trećoj Velikoj skupštini Srpskog narodnog veća?

Sigurno da je najupečatljiviji dojam s ove Skupštine bila jasno naglašena volja i želja svih govornika da se odnosi između dvije zemlje i dva naroda unaprijede na nivo od koga će korist imati, kako pripadnici većinskog naroda u jednoj i drugoj državi, tako i pripadnici srpske i hrvatske nacionalne manjine koji žive na teritoriju Hrvatske i Srbije. Među prisutnima je provijavao određeni osjećaj zajedništva i vjere da postoje iskrene želje da se poboljšaju odnosi između dvije zemlje i krene mnogo intenzivnije i brže s rješavanjem postojećih problema.

U koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski obratila se i hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović, kojoj je to bio prvi dolazak na manifestaciju u organizaciji SNV-a. Predsjednica je u Lisinskom rekla i kako »nitko u Hrvatskoj ne smije biti građanin drugog reda«. Je li trebalo biti i ranije takvih dolazaka predsjednice Grabar-Kitarović na događaje najbrojnije nacionalne manjine u Hrvatskoj?

Predsjednica je, po mom mišljenju, trebala i ranije dolaziti na najvažnije događaje koje organizira srpska zajednica u Hrvatskoj. Sigurno je da bi se tim činom poslala jasna poruka o važnosti pripadnika srpske nacionalne manjine u cjelokupnom društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom životu Hrvatske. Ali, opet, ako stalno budemo gledali unazad teško da ćemo moći napraviti korake naprijed. Zato, bez obzira na to što se dogodio tek sada, pozdravljam dolazak predsjednice Grabar-Kitarović na Veliku skupštinu SNV-a, kao i poruke koje je tom prilikom izgovorila, a odnose se na potrebu intenzivnijeg rada u pravcu poboljšanja međusobnih odnosa u svim segmentima, jer je to jedan od ključnih preduvjeta bržeg cjelokupnog razvoja Hrvatske i Srbije. Drago nam je što je predsjednica rekla da u Hrvatskoj nitko ne smije biti građanin drugog reda, ali da bi se to postiglo potreban je konkretan rad na rješavanju mnogobrojnih problema srpske zajednice u Hrvatskoj. Primarno je da se mnogobrojni zakoni koji reguliraju pitanja manjina napokon počnu u potpunosti primjenjivati u praksi i, u tom pravcu, očekujemo njenu pomoć i podršku.

Na kraju Skupštine usvojena je Izjava SNV-a u kojoj se konstatira da se prava i položaj Srba u Hrvatskoj nisu bitnije promijenili od druge Velike skupštine, održane u 2013. godini, a navodi se i kako »položaj Srba u Hrvatskoj nije unaprijeđen nego je u nizu aspekata i unazađen.« Gdje je položaj Srba u Hrvatskoj u niz aspekata unazađen?

U Hrvatskoj postoji veći broj zakona koji reguliraju manjinska pitanja, a čija primjena u praksi nikako ne zadovoljava. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji u čl. 22. daje prednost prilikom zapošljavanja u državnim i javnim službama, pod »jednakim uvjetima«, pripadnicima nacionalnih manjina srazmjerno njihovom udjelu u strukturi stanovništva koje pokriva konkretna ustanova ili institucija, gotovo da se nikako ne provodi u praksi. Tome u prilog govore podaci da je broj pripadnika srpske nacionalne manjine u svim javnim i državnim službama sve manji i manji, dakle on opada iz godine u godinu. Potom, zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalne manjine. Iako postoje svi preduvjeti, ni nakon 20 godina od mirne reintegracije istoka Hrvatske, koji se nalazio pod prijelaznom upravom UN-a, u ustavno-pravni poredak Hrvatske, nismo uspjeli registrirati naše škole kao manjinske, iako su svi preduvjeti za to ispunjeni. Naime, da bi se neka škola registrirala kao manjinska potrebno je da budu ispunjena dva uvjeta: da je Statutom općine ili grada navedeno da je u službenoj uporabi na njihovom teritoriju, uz hrvatski jezik i latinično pismo, i srpski jezik i ćirilično pismo te da se nastava u danoj školi odvija na jeziku i pismu nacionalne manjine. Iako su ova dva kumulativna uvjeta ispunjena u mnogim školama, do registracije istih kao manjinskih još nije došlo. Čak i dodatno, izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju omogućeno je jedinicama lokalne samouprave, na čijem teritoriju postoje ovakve škole i u kojima su ispunjena oba tražena uvjeta, da zatraže prijenos osnivačkih prava sa županije na općine. Županija je, prema tome, dužna izvršiti prijenos osnivačkih prava u roku od 60 dana od dana zaprimanja takvog zahtjeva. Danas smo svjedoci da je od zahtjeva tri općine za prijenos osnivačkih prava s Vukovarsko-srijemske županije na općine za Osnovne škole Borovo, Negoslavci i Markušica prošlo više od tri godine. Ne samo da nije izvršen prijenos osnivačkih prava, nego navedene općine ni nakon tri godine nisu dobile nikakav odgovor od Vukovarsko-srijemske županije – bilo pozitivan ili negativan. Kao treće, zakon o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kaže da u onim mjestima gdje pripadnici nacionalne manjine čine minimum 33 posto stanovništva svi natpisi, uključujući ulaze i izlaze iz mjesta, moraju biti ispisani i na jeziku i pismu nacionalne manjine. Mi imamo mjesta u kojima pripadnici srpske zajednice čine i više od 90 posto stanovništva, ali nemamo ploče na ulazima i izlazima iz tih mjesta ispisane na ćiriličnom pismu. Srpska zajednica, kao najbrojnija manjinska zajednica, nalazi se u svojevrsnoj medijskoj blokadi, primjerice, emisija Hronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srema koju proizvodi TV produkcija Zajedničkog veća opština ne može se pogledati ni na jednom TV kanalu u Hrvatskoj, nego samo na televizijama izvan Hrvatske.

Gdje još vidite probleme u ostvarivanja manjinskih prava Srba u Hrvatskoj?

Prije svega status ZVO-a i SNV-a nije riješen na jedan kvalitetan institucionalan način koji je adekvatan osnivačkim aktima na osnovu kojih su oni nastali. Sredine u kojima većinski živi srpsko stanovništvo spadaju u red najnerazvijenijih krajeva u Hrvatskoj, a posljednjih godina govor mržnje i sve izraženija ksenofobija stvaraju osjećaj straha kod pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj.

Postoje i problemi kod stambenog zbrinjavanja, gdje su pripadnici srpske zajednice dovedeni u još lošiji položaj nego ranije budući da je novim načinom bodovanja predviđeno da pripadnici braniteljske populacije u startu dobijaju 100 bodova što je kasnije nedostižno svima ostalima iz razloga što svi ostali elementi koji se boduju nose mnogo manje bodova. Treba istaknuti da mi nemamo ništa protiv da se stambeno zbrinu svi oni koji nemaju riješeno stambeno pitanje, ali to ne bi trebalo biti na račun pripadnika manjina, jer su i manjinski narodi posebna kategorija koja bez pomoći i razumijevanja većinskog naroda preko instrumenta tzv. pozitivne diskriminacije nije u mogućnosti biti u ravnopravnom položaju u odnosu na većinski narod. Tu je i pitanje neisplaćenih mirovina za vrijeme dok je ovaj prostor bio pod prijelaznom upravom UN-a, a tu je i nedovoljno financiranje rada udruga i klubova koji okupljaju pripadnike srpske nacionalne manjine od strane nekih jedinica lokalne samouprave.

Kakva je situacija u svezi razvoja povratničkih sredina?

Povratničke sredine su u toliko lošoj situaciji da u mnogim mjestima još uvijek nema ni elementarnih uvjeta za život. Dakle, još uvijek imamo mjesta u kojima nema struje niti vode. Siguran sam da ćemo se svi složiti da je u 21. stoljeću tako nešto nedopustivo. Tamo gdje ima struje i vode nema gotovo nikakvih investicija pa se i oni ljudi koji se odluče na povratak uglavnom nalaze na egzistencijalnom minimumu. Problem je i činjenica da se zbog nepostojanja normalnih uvjeta za život za povratak najčešće odlučuju stari i nemoćni, a mnogo manje mlade porodice tako da je budućnost tih krajeva poprilično neizvjesna.

Intervju vodio: Zvonko Sarić

 

 

 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay