Širom Vojvodine

Tanka proljetna brazda

Netipična zima je na izmaku, a ono što čeka poljoprivrednike je proljetna sjetva. Računice i planovi se tek prave. Zbraja se s jedne strane zarada, a s duge strane gubici u prošlogodišnjoj proizvodnji i vaga što je pametno sijati ovog proljeća. Mada velike pameti tu i nema. Treba poštivati plodored, odnosno držati se propisane smjene kultura i moliti Boga da godina bude u nekim, za proizvodnju na otvorenom nebu, podnošljivim granicama. A sjetva će koštati, nije da neće, i to stotine milijuna eura koliko će ratari uložiti u pripremu zemljišta, sjetvu, gnojidbu, zaštitu.

Milijuni na njivama

Službeni podatci pokazuju da je prije deset godina proljetna sjetva u ataru Sombora, a zasijano je oko 65.000 hektara, koštala 24 milijuna eura. Četiri godine poslije čak 43 milijuna eura. Koliko je to danas, mjereno milijunskim iznosima u čvrstoj valuti, više gradska statistika ne objavljuje tako da usporednih podataka o tome koliko je od te 2011. godine poskupjela sjetva nema. Ali tu osobnu računicu ima svaki ratar kada podvlači crtu na kraju proizvodne godine i dobro zna koliko što košta ove godine, a koliko je to platio prije godinu-dvije. Iz svog džepa, zadužujući proizvodnju koja još nije ni nikla kod otkupljivača ili zadruga, zadužujući se kod banaka. Svejedno, ali novac se morao naći za kupiti dizel, sjeme, gnojivo. I dok su se u ovo vrijeme poljoprivrednici ranije već opskrbljivali potrebnim repromaterijalom za sjetvu, uvoznici mineralnog gnojiva žale se ovih dana na slabu prodaju i na velike količine koje, umjesto da su već na putu ka zadrugama i ratarima, još stoje na lageru. To i nije iznenađenje jer su prošle godine ratari zaradu imali samo u proizvodnji uljane repice i djelomice u proizvodnji pšenice i suncokreta. A ulaganja su bila itekako velika. Za proizvodnju hektara kukuruza trebalo je uložiti više od 73.000 dinara, hektar soje ispraznio je novčanike ratara jer su za ovu uljaricu od sjetve do žetve trebali izdvojiti 103.000 dinara, a suncokret sa »skromnih« 58.000 dinara ispao je prošle godine jeftina ratarska kultura. Cijena ovogodišnje sjetve, ukoliko se ne dogode neki neočekivani poremećaji na tržištu, u najboljem slučaju ostat će ista kao i prošle, za ratarsku proizvodnju »tanke« godine. Ali njive neće ostati nezasijane pa će ratari ili štedjeti na ulaganjima u sjetvu ili se zaduživati. Što je gore od ta dva rješenja, svatko od njih odvagat će prije nego li sa sijačicama uđe u njivu.

Plavi dizel na dugom štapu

A najskuplja stavka, bez obzira na to sije li se pšenica, kukuruz, soja ili što drugo, jest pogonsko gorivo. Na crpkama u Srbiji dizel je trenutačno 154 dinara po litri. Već godinama tu punu cijenu plaćaju i poljoprivrednici, bez ikakvih olakšica. Na početku nove godine i nove proljetne kampanje imaju tek obećanje ministra da će takozvanog plavog dizela biti, i to po cijeni koja je niža za 25 dinara po litri. I još jedna olakšica – moći će se kupovati na svakoj benzinskoj crpki.

»Plavi dizel ne možemo uvesti, jer ne postoji jasna crta tko se bavi poljoprivredom a tko ne. U Srbiji je 660.000 registriranih poljoprivrednih gospodarstava, ali se realno poljoprivredom bavi 380.000«, opravdao se ministar poljoprvrede Branislav Nedimović na savjetovanju »Dobar dan, domaćine«, ostavljajući proizvođačima da nagađaju kada će na crpkama moći kupiti gorivo po povlaštenim cijenama. A proizvodnja na otvorenom nebu ne može se uklapati s birokratskim potezima i uredbama. Ili u prijevodu: ratari će opet ostati kratkih rukava. Ono što im je obećano prije početka sjetve, odnosno prije 1. ožujka su poticaji koji bi ratarima trebali pomoći da lakše preguraju prošlu sušnu godinu. Agrarni proračun ove godine je 44 milijarde dinara, što je 13 posto više nego u 2017. godini. Glede ratarske proizvodnje nepromijenjena je stavka od 4.000 dinara izravnih plaćanja po hektaru. Za ovu godinu najavljena je pojednostavljena procjedura za tu isplatu i plaćanje do početka trećeg mjeseca.

Zaokret

Jedan od zaokreta u ratarskoj proizvodnji je povećanje sjetvenih površina pod pšenicom prošle jeseni kada je posijano rekordnih 600.000 hektara. U ovoj odluci ratari su se rukovodili činjenicom da je novac od prodaje žita prvi novac koji u godini dobivaju od ratarske proizvodnje. Ali procjene struke su da se u proizvodnji pšenice baš i neće ovajditi, jer nas očekuje niska cijena ove žitarice. Prema riječima direktora Fonda za žita Vukosava Sakovića svjetski trendovi pokazuju da rasta cijene pšenice neće biti.

»Svjetska potražnja pšenice bila je 2012. godine veća od proizvodnje, ali od te 2012. godine situacija na tržištu se okrenula. Narednih godina stvorena je zaliha od 268 milijuna tona. To znači da svijet, bez ijednog kilograma novog prinosa, može biti miran 4,5 mjeseci redovite potrošnje. Pritisak na cijenu vrše upravo zalihe, tečajne razlike, kao i uvoz i izvoz. Tako se niske cijene pšenice očekuju i ove godine, osim ukolio vremenske nepogode ne zadese SAD, Kinu, Indiju i druge velike proizvođače«, kazao je Saković.

Prema njegovim riječima, u Srbiji žitarice sije više od 400.000 poljoprivrednih gospodarstava. Čak 110.000 poljoprivrednih gospodarstava pšenicu gaji na manje od pet hektara.

Jedan od zaokreta je uvođenje novih kultura. Tako sve više primat dobiva uljana repica, koja se i prošle godine pokazala profitabilnom kulturom. U regiji Sombora jesenas je posijano skoro 3.000 hektara, a najviše u okolici Stanišića, Aleksa Šantića i Lemeša. I sve više je proizvođača koji uljanom repicom siju i po nekoliko desetaka hektara.

»Prošle jeseni uljanom repicom zasijao sam devet hektara. Polako uvodimo repicu u našu sjetvenu strukturu I; ako uvjeti otkupa i cijena budu kao i prošle godine, bit će uljane repice i više«, kaže Žarko Vlajnić iz Aleksa Šantića.

Dejan Petković, također poljoprivrednik iz Aleksa Šantića, uljanom repicom zasijao je čak 90 hektara. Krajem velječe na 60 hektara planira sjetvu slačice. Drugi poljoprivrednici već odavno su napustili klasičnu ratarsku proizvodnju i krenuli u proizvodnju povrća. Atila Tumbas, poljoprivrednik iz Kupusine, obrađuje 120 hektara zemlje, a najmanje je zasijano ratarskim kulturama.

»Od tih 120 hektara na 80 hektara gajimo začinsku papriku i luk. Podigli smo sušaru, tako da prodajemo sušeni luk i mljevenu papriku. Na četiri hektara gajimo ljekovito bilje. Prednost ove proizvodnje je što svake godine s poznatim kupcem ugovaramo proizvodnju, dakle znamo i količine i cijenu. Kukuruz i soju sijemo samo toliko da bismo poštovali smjenu kultura«, kaže Tumbas koji je nastavljajući obiteljsku tradiciju u povrtlarskoj proizvodnji našao način izboriti se s niskim cijenama osnovnih ratarskih kultura.

Međutim, i za velike zaokrete u proizvodnji treba imati početni kapital. Većina gospodarstava to nema, pa su htjeli-ne htjeli primorani vrtiti se u začaranom krugu neizvjesne proizvodnje kukuruza, pšenice, soje ili suncokreta.

Zlata Vasiljević

 

Za pšenicu 57.000 dinara

Jesenska sjetva pšenice ratare je koštala 57.000 dinara, i to ukoliko su žito sijali na svojim njivama. Ako su točne procjene da je jesenas pšenicom zasijano 600.000 hektara, onda je računica jasna: u sjetvu je uloženo oko 280 milijuna eura. Konačna suma je i veća ukoliko se računaju i troškovi zakupa zemlje, jer dio od ovih 600.000 hektara poljoprivrednici su posijali na njivama koje su uzeli u zakup. A proizvodnja pšenice po hektaru na zakupljenim parcelama dostiže i 90.000 dinara.

 

Novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu?

Ministar poljoprivrede najavio je izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu, jer je, kako je istaknuo, njegovo provođenje na terenu pokazalo očite nedostatke.

»U Vojvodini postoji pravo prečeg zakupa za stočare, ali na istoku Srbije postoji velika količina stočnog fonda a stočari ne mogu ostvariti pravo na preči zakup, jer tamo nema državne zemlje. Zato moramo promijeniti zakon ili će se tim stočarima morati povećati poticaji, jer pravo prečeg zakupa ne ostvaruju«, kazao je Nedimović poljoprivrednicima na savjetovanju »Dobar dan, domaćine«.

O raširenoj pojavi zlouporabe Zakona na način da se državna zemlja licitira za druge osobe – koje tako zakupljuju stotine hektara, ne pitajući za cijenu, otimajući na taj način od malih proizvođača koji žive u tim selima po 10-20 hektara oranica koje bi zakupili – nije bilo ni riječi.