Tema Tema

Strogo kontrolirana dobra volja

»Sve sretne manjine nalik su jedna na drugu, a sve nezadovoljne imaju svoju priču.«

Prvio dio ove misli poznatog autora s konca XIX. stoljeća i nepoznatog od prije nekoliko večeri možda je na najljepši način opisao Juraj Bahnik rečenicom, danom u intervjuu Hrvatskoj riječi 20. listopada prošle godine: »Ako domicilna sredina prijateljskim odnosom omogući manjini integraciju u društvo s vlastitim identitetom, tada dobiva dvostruko: dobiva ljude koji, zajedno s njima, u svakodnevnom životu, doprinose, grade i stvaraju bolje danas i sutra i kvalitetniju i bogatiju kulturnu baštinu«.

Juraj Bahnik ovu je tvrdnju iznio na temelju iskustva što ga kao predsjednik češke nacionalne manjine Grada Zagreba već odavno ima, a slično bi nam mogli reći (neki od njih i jesu) i svi ostali predstavnici sretnih manjina diljem Globusa. Što, međutim, kada manjine, u ovom slučaju nacionalne, nisu zadovoljne odnosom domicilne države; što ako upravo domicilna sredina posredno ili neposredno priječi manjini integraciju u društvo uz istodobno čuvanje vlastitog identiteta i na taj način ne pridonosi stvaranju kvalitetnije i bogatije kulturne baštine?

Formiraj MMO radi odugovlačenja

U takvim slučajevima jedno od rješenja svakako je formiranje međuvladinih mješovitih odbora kao dijela bilateralnih sporazuma o zaštiti prava nacionalnih manjina između dvije države. Iako su iskustva različita od slučaja do slučaja (što ćemo kasnije tek uzgred spomenuti), za ovu priču (a zacijelo i za naše čitatelje) svakako je najzanimljiviji rad Međuvladinog mješovitog odbora (u daljnjem tekstu MMO), koji se bavi provedbom Sporazuma o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj. Sam Sporazum, kao što je poznato, još su 15. studenoga 2004. potpisale Hrvatska i (ondašnja) Srbija i Crna Gora, a parlamenti dviju zemalja ratificirali su ga u prvoj polovici 2005. Tada su se dvije strane dogovorile da će »omogućiti obrazovanje na jeziku i pismu manjina, podupirati upošljavanje stručnjaka iz redova manjinskih zajednica, poticati osnivanje kulturnih i prosvjetnih centara, štititi manjinska kulturna dobra, podupirati emitiranje radijskog i televizijskog programa, te tiskanih medija na jeziku manjina, zatim osigurati zastupljenost u predstavničkim tijelima na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, te poticati sudjelovanje pripadnika manjina na istraživačkim projektima« (Hrvatska riječ, broj 120, 27. svibnja 2005.).

Od tada je, eto, proteklo više od 13 godina (u međuvremenu se i državna zajednica Srbije i Crne Gore raspala), održano je ukupno sedam sjednica MMO-a; iz perspektive hrvatske zajednice u Srbiji neka od pitanja su riješena (obrazovanje i mediji), neka teškom mukom (pitanje udžbenika djelimično), neka i dalje stoje otvorena (zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima), a neka od prava su čak i ukinuta (gašenje Radio Subotice, a samim tim i trosatnog programa na hrvatskom). Činjenica da je između šeste i sedme sjednice MMO-a prošlo tri godine sama po sebi ne bi bila problematična da su odnosi dviju zemalja uzorni i stabilni, te da su naprijed rečena pitanja davno stavljena ad acta. Međutim, kada samo s jedne strane (u ovom slučaju hrvatske zajednice u Srbiji) skoro desetljeće i pol svako malo podsjećaju da se pojedini dijelovi Sporazuma ne provode u djelo, kao što je to slučaj s pravom na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima, onda se svakako postavlja pitanje što je tomu uzrok, odnosno kako domicilna država gleda na svoje građane koji se izjašnjavaju kao Hrvati: ignorantski (u većini slučajeva) ili (rjeđe) kao na nužno zlo? Tu treba biti pošten i reći kako je predsjednik (i bivši premijer) Aleksandar Vučić u nekoliko navrata napravio »iskorak«, od (verbalnih) potpora Hrvatskoj riječi (nakon »Subotičke deklaracije« s Kolindom Grabar-Kitarović) do promptne uplate sredstava za kupnju rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu u listopadu prošle godine. Treba, međutim, biti pošten i reći kako to nije posao premijera ili predsjednika nego institucija, pod uvjetom da one djeluju u uređenoj državi. A da je ova država daleko od uređene najbolji primjer opet je aktualni predsjednik Srbije koji je nakon ubojstva Olivera Ivanovića prilikom razgovora s građanima u Lapljem Selu ne samo svojim podređenima na licu mjesta izdavao zapovijedi da hitno riješe konkretne probleme nego i zatajio informaciju o tome koliko Srbija svakodnevno izdvaja sredstava za Srbe na Kosovu. Takva vrsta (sa)znanja sigurno nisu stvar samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi nego svih državljana ove zemlje, s obzirom na to da je riječ o sredstvima koja u proračun idu iz njihovih džepova.

Braća po maćehi

Ignorantski, odnosno nužno zlo možda su i najpreciznije odrednice za odnos Srbije prema svojim građanima hrvatske nacionalnosti. I bez navođenja citata predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislava Žigmanova, koji je u javnost najčešće izlazio s tim ocjenama, primjera je toliko da su više nego lako dokazivi. Zanimljivo je, recimo, medijsko praćenje sjednica MMO-a. Naime, do posljednje sjednice (30. i 31. siječnja ove godine) – kada je RTS o njoj izvijestio s lidom »unapređenje prava manjina na svim nivoima u Srbiji i Hrvatskoj«, a zatim »hijerarhijski« i drugi javni servis i ostali mediji »pod utjecajem vlasti« – o tome što se razgovaralo na MMO-u moglo se uglavnom pročitati u Hrvatskoj riječi i na službenim stranicama Ministarstva vanjskih poslova Srbije. O istodobnom afirmativnom izvještavanju o bunjevačkoj zajednici, neizvještavanju ili namjernom prešućivanju hrvatske zajednice (Veliko prelo ili Dužijanca, recimo), te o gotovo svakodnevnim etiketiranjima »ustaša« s one i ove strane Dunava u brojim tiskanim i eletroničkim medijima u Srbiji (u čemu Informer i Srpski telegraf gotovo da nemaju konkurenciju) posve je izlišno govoriti. Naravno da takav javni govor, uz prešutno odobravanje vlasti (ovog, ali i svih ranijih saziva u manjoj ili većoj mjeri), ne stvara ozračje u kom »domicilna sredina prijateljskim odnosom omogućuje manjini integraciju u društvo s vlastitim identitetom« nego klimu u kojoj se pripadnici iste te manjine u vlastitim domovima pokatkad osjećaju kao podstanari, čiji status nerijetko visi o koncu u ovisnosti od odnosa dvoje gazda. Pri tomu se uloga matičnih država (i s hrvatske, a vrlo vjerojatno i sa srpske) doživljava zaštitnički, gotovo majčinski, dok je domicilnoj prepuštena uloga mrzovoljne maćehe.

A da tomu ne mora biti tako pokazuje i naprijed nagoviještena praksa. Ne mora se čak ići niti do Ålandskog otočja i uzdisati za položajem švedske manjine u Finskoj; ne mora se pozivati niti na praksu danske manjine u Njemačkoj ili njemačke u Danskoj, dovoljno je samo pogledati kako izgledaju odnosi MMO-a i Srbije i Hrvatske s drugim svojim susjedima. Primjera radi, 2016. je, nakon pet godina pauze, u Subotici također održana sjednica MMO-a Srbije i Mađarske, a obostrane ocjene nakon tog susreta da su odnosi dvije zemlje dostigli »povijesni maksimum« same za sebe dovoljno govore. Isto se može reći i o radu MMO-a Hrvatske i Mađarske, koji je nakon skoro četiri godine stanke, održan 23. veljače 2017. Zajednička ocjena da »hrvatska manjina u Mađarskoj i mađarska manjina u Hrvatskoj uživaju visoku razinu manjinskih prava te se i u europskim okvirima teško može pronaći bolji primjer zaštite nacionalnih manjina« također sve govori. Uz sitnije iznimke, slične ocjene mogu se pročitati i nakon susreta predstavnika MMO-a Srbije i Rumunjske, Hrvatske i Crne Gore...

Vratimo li se na koncu otvorenim pitanjima u radu MMO-a Srbije i Hrvatske (a kojih ne manjka niti u ukupnim odnosima dvije zemlje, od pitanja granica, preko nestalih, do povratka izbjeglih i imovine) kao jedan od zaključaka svakako se nameće da je njihovo rješavanje prije svega stvar političke volje, pa tek onda svih drugih faktora. Jer, ako su, recimo za tiskanje udžbenika na hrvatskom i potrebna materijalna sredstava (kojih neznano koliko svakodnevno ima za Kosovo), za zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima, kako to veli predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić, dovoljno je promijeniti izborni zakon. Uz pokazanu volju svih dosadašnjih garnitura domicilne države, dinamiku održavanja sjednica MMO-a, većinskog ozračja u društvu (u više istraživanja Hrvati su, poslije Albanaca, označeni kao »najnevoljenija« manjina), te stabilno labilnih odnosa Hrvatske i Srbije prije će biti završeno i Kazalište u Subotici i Beograd na vodi nego li što će predstavnik Hrvata u Skupštinu Srbije ući s garantiranim mandatom. Za ovo drugo, naime, nije potreban novac nego promjena svijesti u društvu. Na čelu s nositeljima vlasti.

Z. R.


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay