Intervju

Bez podrške ne možemo opstati

»Meni kao srednjoškolki uvijek je nedostajalo živosti i događanja u župi, a na prijemnom mi je falilo i znanja iz vjeronauka i povijesti svog naroda. Željela sam to promijeniti«. Ovim riječima diplomirana teoleoginja iz Šida i nastavnica hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture u područnom odjeljenju O.Š. Sremski front u Sotu Ana Hodak opisuje svoju odluku da se prilikom upisa na studije opredjeli za filozofski - teološki smijer na Teološkom fakultetu u Zagrebu.

Ana se nakon završetka studija vratila u svoj rodni Šid sa željom da svoje iskustvo i znanje primijeni na svoju zajednicu. Osim redovitih aktivnosti u školi, gdje predaje vjeronauk osam godina, a hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture petu školsku godinu, ona je aktivna i u HKD-u Šid i urednica je biskupijskog časopisa Nada. S Anom smo razgovarali o njenim dosadašnjim iskustvima u svojim aktivnostima, ali i o problemima s kojima se suočava u svom radu.

Završili ste studije u Zagrebu. Nakon završetka fakulteta odlučili ste da se vratite u Šid. Što je utjecalo na Vašu odluku i kakva su Vam tada bila očekivanja?

Na završnim godinama studija imamo više praktičnih predmeta i onih vezanih za pastoralno djelovanje. Već sam tada odlučila vratiti se, te to znanje i iskustvo donijeti i primijeniti na svoju zajednicu. Meni kao srednjoškolki uvijek je nedostajalo živosti i događanja u župi, a na prijemnom mi je falilo i znanja iz vjeronauka i povijesti svog naroda. Željela sam to promijeniti. Imala sam velika očekivanja i veliki entuzijazam, kao i svatko na kraju studija. No, čovjek brzo shvati da njegov entuzijazam nije dovoljan, ako nema podršku okoline i suradnike.

Diplomiranih teologa je malo u Srijemu. Što je utjecalo da se odlučite za tu profesiju?

Kada sam upisivala fakultet, u Srijemu nije bilo diplomiranih teologa laika. Ne bih mogla točno reći što je utjecalo. Kada sam se trebala odlučiti za buduću profesiju imala sam dvojbe, ali onda, u posljednjem trenutku sam prelomila u korist teologije. Veliku podršku su mi pružili tadašnji župnik preč. Berislav Petrović i župnik u Sotu preč. Petar Šokčević koji su mi pribavili literaturu za pripremu prijemnog ispita i molili za mene da u svojoj odluci ustrajem. Zahvalna sam im za to.

Unatoč svim problemima, na prvom mjestu malom broju dece, u Sotu se prije nekoliko godina počela odvijati nastava na hrvatskom jeziku. Kakav je bio početak i kako biste okarakterizirali razdoblje od tada do danas? Jesu li se uvjeti promijenili na bolje?

Svaki početak je težak. Sama ta procedura uvođenja nije jednostavna, a i trebalo je motivirati roditelje i djecu da se upišu. Hrvatsko nacionalno vijeće i rukovodstvo Hrvatskog kulturnog društva Šid zaista su uradili puno toga da Hrvati iz Sota ostvare svoje nacionalno pravo i započnu izučavanje hrvatskog jezika. Međutim, od početka do danas nema nikakvih poboljšanja. Zapravo, svake godine nam se smanjuje broj učenika, jer je sve manje naše djece u selu. A kada je sve manje učenika, onda se javljaju brojni drugi problemi vezani za organiziranje nastave, usklađivanje rasporeda i sl. Ništa se drugo ne mijenja; kako smo se snašli na početku, tako sve teče do danas. Mnogo je toga prepušteno mom osobnom zalaganju, a nemam nikakve parametre prema kojima bih znala radim li dobro ili ne.

Imali smo priliku uvjeriti se da djeca mlađeg uzrasta u Sotu vrlo rado dolaze na nastavu, a i ocjena suradnje s njihovim roditeljima je na zadovoljavajućem nivou. Koje biste probleme, osim evidentnog smanjenja broja djece, izdvojili kao najveće u vođenju nastave?

Za oba predmeta koja predajem veliki je problem nedostatak odgovarajućih udžbenika, nastavnih materijala, priručnika i seminara za nastavnike, nerazrađen plan i program. Zbog svega toga, naravno, trpi kvaliteta nastave. Puno toga je, kao što sam već spomenula, prepušteno kreativnosti i domišljatosti nastavnika, a to nije dobro. Zbog takve situacije i nastavnici i učenici mogu izgubiti motivaciju. Moji učenici su još uvijek motivirani i rado pohađaju nastavu, ali ne mogu biti sigurna da će tako i ostati.

Kakav je Vaš trenutni radni status i jeste li kao profesorica zadovoljni? Što bi moglo Vaš status profesora promijeniti na bolje?

Moj status kao nastavnika nikako nije dobar, prvenstveno zbog naglog smanjenja broja djece. Ja ću kroz nekoliko godina ostati bez posla u školi ako se od strane institucija ne pokuša doprijeti do pripadnika našeg naroda koji trenutno sa svojom zajednicom nemaju mnogo kontakta. To vrijedi prvenstveno za Šid. S druge strane, osjećam kako profesionalno stagniram, jer mi se ne pruža prilika za stručno usavršavanje niti iz jednog predmeta. Nije dovoljno ono što sama radim na tom području.

Rekla bih da je problem nedovoljnog fonda sati ili nemogućnost obrazovanja grupa većeg broja djece za nastavu na hrvatskom jeziku problem većine profesora u Vojvodini (u onim mjestima gdje je hrvatska zajednica u manjini). Postoji li po Vama rješenje?

Teško je naći rješenje za taj problem. U Srijemu nas je sve manje. Mladi odlaze, to je problem cijele države, a u manjim zajednicama, kao što je naša, to je snažnije izraženo. Jednostavno, nemamo s kim raditi. Jedino što se može učiniti jest više motivirati učenike da se upisuju na nastavu na hrvatskom jeziku, kako bi što veći postotak naše djece upisao svoj materinski jezik u školi. Svugdje ima onih koji se ne upisuju iz različitih razloga. Ali, to ne mogu učiniti sami nastavnici, potrebno je veće zalaganje institucija.

Je li, po Vašem mišljenju, dovoljna pomoć hrvatskih institucija obrazovanju na hrvatskom jeziku u Srijemu?

Smatram da se premalo pažnje posvećuje Srijemu. Mi smo jedna specifična sredina. Prije svega, rane i strahovi koje smo pretrpjeli u posljednjim ratnim zbivanjima još postoje, iako je prošlo puno vremena. To priječi ljude da se javno deklariraju kao Hrvati, što čine ako njihova djeca upisuju hrvatski jezik. Potrebno im je ohrabrenje, potrebno je da osjete kako nisu sami, kako njihova matična država, kao i njihovi predstavnicu u ovoj državi stoje uz njih. S druge strane, djecu i roditelje treba dodatno motivirati, ponuditi im još nešto osim same nastave. Prvenstveno nedostaje kontakata s matičnom državom. Ukoliko postoje, to je sve u osobnoj režiji, ali nedostaje kontakata i s našim predstavnicima ovdje. Otkako predajem hrvatski nas nitko nije službeno posjetio ni u jednoj prilici, podržao roditelje i učenike, kao da do Sota nema puta. Prva generacija učenika išla je na more u Novi Vinodolski i dobila paketiće za sv. Nikolu. Ovi mlađi do sada nisu imali prilike primiti niti jedan znak pažnje od HNV-a. To je zaista tužno kad znamo da ih uvijek ima manje od 10. Tako da, što se Sota tiče, podrška je nedovoljna. To jeste mala zajednica i baš zato je podrška potrebnija, jer je u takvim okolnostima teže sačuvati svoj identitet.

Koliko je izvjesno da se hrvatski jezik uvede i u matičnoj školi Sremski front u Šidu za djecu starijeg uzrasta?

Svake godine se rade ankete, potrebna je grupa od deset učenika, ali iz Sota ni u jednoj generaciji nikada neće doći toliko djece. Moji učenici su zainteresirani, čak i poneki iz Šida, ali problem je što ja nemam kontakt s roditeljima i djecom kojima ne predajem, pa osobno ne mogu ništa učiniti. Ako na višoj razini nitko ništa ne uradi, u Šidu se hrvatski nikada neće uvesti.

Unatoč svim problemima rekla bih da su djeca u Sotu vrlo aktivna, kako u kulturnoj udruzi, recitatorskoj sekciji i drugim odjelima, koji rade u cilju njegovanja tradicije i kulture hrvatskoga naroda. Je li to po Vama zasluga njihovih roditelja, s obzirom na to da znamo da je Sot mjesto gdje procentualno živi najveći broj Hrvata u šidskoj općini i gdje se hrvatska tradicija i običaji njeguju u najvećoj mjeri?

Angažiranost sotske djece isključivo je zasluga njihovih roditelja. To su djeca odgajana u duhu pripadnosti svom narodu i svojoj Crkvi. Njihovi su roditelji, ali i djedovi i bake, aktivni na svim područjima crkvenog djelovanja, kao i u djelatnostima hrvatske udruge, pa se to onda prenosi i na djecu. Oni zaista drže do svoje vjerske i nacionalne pripadnosti i do svojih običaja, te je s njima jako lijepo raditi. Motivacija kod djece je izuzetno važna. Da djeca nisu motivirana, ne bismo mogli ništa uraditi. A ovako, po meni, čuda stvaramo. Njih ima 20-ak, dakle sve što radimo to rade jedni te isti. Ali uvijek hoće i mnogo se trude. Ta motivacija dolazi iz kuće, iz tog duha u kojem su odgajani. A mislim i da sam ostvarila dobru komunikaciju s njima tako da se lijepo slažemo i lijepo radimo

Osim angažiranja u školi, posvećeni ste radu u HKD-a Šid, urednica ste časopisa Nada, a i redovita ste autorica na stranicama tjednika Hrvatska riječ. Sve te aktivnosti usmjerene su na njegovanju hrvatske baštine, vjere i običaja. Kako uspijevate uskladiti sve te obveze?

Nije uvijek lako. Ponekad su potrebna velika odricanja i puno strpljivosti. Ali moje zanimanje je u jednu ruku i poziv. Pozvana sam i dužna dati sve od sebe za Crkvu u Srijemu i za hrvatski narod koji tu živi. Bez župnikove pomoći ništa od toga ne bi bilo. U svemu nas podržava i pomaže, i kad je u pitanju rad udruge i kad je riječ o ostvarivanju aktivanosti vezanih za Crkvu. On također potiče djecu na veći angažman u aktivnostima izvan nastave kojima čuvamo svoj vjerski i nacionalni identitet. Ja osobno bih voljela da mogu i mnogo više nego što sam do sada učinila. Zato sam se i vratila da dam svoj doprinos našem opstanku, koliko kao pojedinac mogu.

Suzana Darabašić