Intervju Intervju

Kao da sustav novinarskih vrijednosti više ne postoji

Razgovor vodila: Jasminka Dulić

Redovita profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu na Odsjeku za medijske studije dr. sc. Dubravka Valić Nedeljković poznata je po svome britkome jeziku kojim nam saopćava stanje stvari u medijima u današnjem trenutku u Srbiji. Kao profesorica novinarstva, autorica brojnih radova o novinarstvu, znanstvenih knjiga i udžbenika i s bogatim novinarskim i analitičkim iskustvom prava je sugovornica da, u trenutku kada obilježavamo petnaest godina postojanja tjednika Hrvatska riječ, porazgovaramo s njom o stanju medija danas i profesiji – novinar.

Kako Vam izgleda današnja medijska scena u Srbiji?

Sumorno, beznadežno, bezidejno s nekoliko izuzetaka koji se pokušavaju baviti svojom profesijom.

Koji su, po Vašem mišljenju, uzroci ovakvog stanja?

Uzroci su u društveno-političkom kontekstu i ekonomskoj situaciji. Kada kažem društveno-politički kontekst, mislim na neodgovaraju'u primjenu medijskih zakona, zatvorenost izvora informacija, slabo funkcioniranje zaštitnika građana nakon promjena osobe na čelu te institucije, zatomljenost ombudsmana na medijske probleme, neujednačenu sudsku praksu, sporost sudova, loše funkcioniranje regulatornih i samoregulatornih tela, na primjer REM-a (u 2016. je izrekao samo 4 mjere opomene i 5 mjera upozorenja na ovakav kaos u medijskoj sferi), zatim puno propusta kada je riječ o dodjeli sredstava lokalnih zajednica medijima, mada ni republički ni pokrajinski nivo nije baš uzoran. Istovremeno tržište oglašavanja je slabo, a najozbiljniji oglašivač – država politički uvjetuje svoje oglašavanje. Rezultat je da novinarstvo postaje jedna od veoma slabo plaćenih profesija pa onda novinari ili napuštaju profesiju ili otaljavaju posao čekajući da se nešto promijeni samo od sebe. Strašno je što novinari odustaju, ne vide da svojom angažiranošću mogu išta promijeniti u društvu, a to im je osnovni zadatak. To mi se čini kao najpogubnije po našu medijsku, ali i uopće društvenu scenu.

U kojoj mjeri su mediji danas nezavisni i slobodni u kreiranju svog informativnog sadržaja, a u kojoj mjeri su pod (skrivenim) utjecajem oglašivača i političara u kojima se prezentira slika koja njima odgovara, a ne realna slika?

Prema istraživanjima koje je Novosadska novinarska škola do sada realizirala uočava se stalni trend direktnog i indirektnog utjecaja na medije, kako u tisku tako i u elektroničkim medijima, a posebno na javne servise, koji su osnovani od građana financirani od građana i moraju biti kontrolirani od građana da bi bili nezavisni od dnevnopolitičke prakse što im je osnovni zadatak. Kada je dominirajući izvor informiranja »osoba« (predsjednik države i predsjednik grada/općine), a ne različiti akteri naše i međunarodne svakodnevice, onda imate situaciju da su svi informativni medijski sadržaji isti bez obzira na kojem konkretnom masmediju su objavljeni; nema drugog i drugačijeg mišljenja to je potpuno neprofesionalno i odražava visok stupanj autocenzure koji je izazvan direktnim i indirektnim pritiscima na medije. Inače, direktni utjecaji se očituju u postavljanju uredničkog kadra i menadžmenta u javnim sevisima, prije svega pokrajinskom (RTV) koji su sve samo ne nezavisni profesionalni novinari i novinarke. Podsjetimo da je na primjer Apelacijski sud u Novom Sadu vratio nezakonito smijenjenog direktora programa RTV-a Slobodana Arežinu na svoje staro radno mjesto, i to još krajem 2017. Do danas on ne može raditi, jer mu to ne dozvoljava menadžent RTV-a. Opstrukcije su sa svih strana. Istovremeno, potpuno nakaradna privatizacija državocentričnih lokalnih medija okončana službeno 31. 10. 2016., a ni do danas neprovedena dosljedno, obesmislila je i samu demokratsku ideju da državu treba skloniti iz medijskog vlasništva da ne bi direktno svojim mehanizmima utjecala na uređivačke politike. Mediji su ili pogašeni pa je tako medijski diverzitet poptpuno skrajnut, ili su mediji iz državnog vlasništva prešli u privatno koje je u direktnoj sprezi s vladajućom elitom. Što smo dobili? Pa dobili smo otvorenu, nekontroliranu, neograničenu spregu privatnih medija, to jest njihovih vlasnika, s vladajućom političkom opcijom koja je nerijetko i »namjestila« tim novim vlasnicima da budzašto otkupe lokalne medije. A indirektni pritisci su uglavnom ekonomske prirode kao što je na primjer nedodjeljivanje sredstava Vranjskim novinama, najuglednijem nezavisnom mediju te regije, i prijetnje članovima obitelji Vukašina Obradovića pa do kalendara »Godina Vučića«, našeg poznatog karikaturiste Koraksa, koji je izdao Danas. Riječ je o tome da se kalendar ne može kupiti u slobodnoj prodaji jer distribucija neće da ga plasira na tržištu bojeći se da će imati problema. Jedini način da do ovog kalendara dođete jest da utrefite organiziranu uličnu prodaju u vašem mjestu, imate sreće jer tada kalendar potpisuje autor. Navela sam samo nekoliko primjera već poznatih u javnosti, naprosto da ilustriram ono što podrazumijevam pod direktnim odnosno indirektnim pritiscima na medije. Prema rezultatima istraživanja »Indikatori za nivo slobode medija i bezbednost novinara u Srbiji«, koji su 19. 1. 2018. u Beogradu predstavljeni javnosti, smanjeni su fizički napadi na novinare ali su povećani oni na socijalnim mrežama. Posljedice su jasne: autocenzura je veoma raširena smatra 73% anketiranih za ovo istraživanje, a njih čak 76% smatra da je više autocenzure, nego cenzure. Stupanj nedemokratičnosti jednog društva upravo se ogleda u tome kada više vlast ne mora ništa zabranjivati, jer se građani dovoljno samokontroliraju.

Koji su najčešći profesionalni »prestupi« u smislu kršenja novinarskih standarda?

Mislim da je problem u tome što većini više uopće nije stalo do bilo kakvih standarda. Prevladava, nazvala bih to, »politikantiziranje« informacija i »profitabiliziranje« informacija. U ovom drugom slučaju nije riječ samo o ostvarivanju novčanog profita od objavljivanja određenih informacija, već i o stjecanju određenih, vrlo konkretnih, beneficija. Kao da sustav novinarskih vrijednosti više ne postoji. Danas je jako popularan novi izraz »fejk njuz« (fake news). Novosadska novinarska škola je pokrenula sajt za njihovo dekonstruiranje (fakenews.rs) kao edukativnu platformu koja pomaže medijskom auditoriju da ih prepozna, ali da istovremeno razumije i uzroke i posljedice objavljivanja ovakvih sadržaja. Nekada se takav sadržaj nazivao »novinarska patka«, »dezinformacija«, »poluistina«, »lažna vijest«; danas novi izraz »fejk njuz« ima još jedno dodatno značenje a to je da je riječ o »novoj vrsti vijesti«, što je u stvari strašno, jer to nije samo medijski kriminal, obmana auditorija, profesionalni nemoral već (!) nova vrsta. Postoji čak i novo zanimanje: medijski forenzičari koji se bave razotkrivanjem fejknjuza i istih takvih fejk fotografija. To znači da više ne možemo biti sigurni niti u istinitost onoga što nam saopćavaju izvori informacija, niti u ono što nam saopćavaju novinari i novinarke, odnosno fotoreporteri, snimatelji... Oni nam posreduju ili samo novu vrstu vijesti (fejk njuz) u odnosu na onu drugu vrstu vijesti (njuzvelju), na primjer. Čini mi se da se to nekako danas tako promatra...

U Srbiji postoje katedre za žurnalistiku, i veliki broj studenata završava ove studije, ali se čini kao da se s novinarima u praksi malo radi, ako sudimo po kvaliteti medijskih sadržaja – što mislite da je razlog tome (ili tko je odgovoran za takvu situaciju)?

Svi studijski programi novinarstva ili žurnalistike inzistiraju na praksi u medijima i opće je mjesto da kada mi pitamo studente zašto su napisali neki sadržaj koji ne odgovara standardima koje mi promoviramo odgovor je uvijek isti – urednici im otvoreno kažu da to što uče na fakultetu mogu slobodno odmah zaboraviti jer je praksa nešto drugo. Dakle, ako urednici u medijima ne poštuju akademsku zajednicu kako onda očekivati da će slati novinare na doedukacije i podržavati doživotno učenje? Mislim da im to baš i nije namjera, jer kako vladati obrazovanim? S neobrazovanima je puno, puno lakše... Istovremeno, svijest o neophodnosti medijskog opismenjavanja na svim nivoima (u školama, medijskim kućama, organizacijama civilnog društva i uopće među građankama i građanima) je postalo sada već nešto što se ne postavlja kao pitanje. Dakle, potpora i međunarodne zajednice i donatora ohrabruje prije svega civilni sektor da se ozbiljno usredotoči na medijsko opismenjavanje na raznim razinama i u raznim segmentima zajednice. Novosadska novinarska škola je nositelj jednog velikog projekta medijskog opismenjavanja u osnovnim i srednjim školama u Srbiji koji će naredne tri godine obuhvatiti više od tisuću učenica i učenika a financira ga Europska unija. To je jedan važan pothvat koji će barem malo pomjeriti razumijevanje medijskih poruka i ukazati na to kako prozjumeri (prije svega net generacija medijskih urođenika) mogu koristiti medije u dobrom smjeru, a istovremeno i kako digitalni mediji mogu biti korisna alatka u obrazovanju.

Savet za štampu Srbije je utvrdio da broj prekršaja Kodeksa novinara neprekidno raste, ali da je vrlo mali broj žalbi u odnosu na te prekršaje. Kako tumačite ovakvu torelanciju na govor mržnje, kršenje presumpcije nevinosti i druge prekršaje koji krše prava pojedinaca ili ranjivih grupa?

Zato što sankcije nisu srazmjerne prekršaju. Ili je riječ o političkim procesima protiv novinarske nezavisnosti (visoke sume za odštetu koje im dodjeljuju sudovi i tako materijalno uništavaju i ušutkavaju i ono malo medija koji nastoje biti u službi javnosti) ili je riječ o medijskoj bahatosti tabloida koji smatraju da je »predatorsko« ponašanje prema javnosti i javnim ličnostima istraživačko novinarstvo u ime istine i prava javnosti da zna i koji na svaki način izbjegavaju sudske procese ili ih sudovi, koji nisu baš nezavisni, ne osuđuju.

Kome ide na ruku ovakvo stanje u medijima, odnosno kolika se šteta čini cijelom društvu?

Političkim i ekonomskim centrima moći koji svoju moć zloupotrebljavaju. Šteta je već sada nenadoknadiva.

Često su naši i novinari manjinskih medija pohađali različite tečajeve o poštivanju razlika, toleranciji, senzibilizirali se za interkulturalnost i drugo. Odazivaju li se novinari medija na srpskom jeziku na ovakve seminare, odnosno ima li ih dovoljno? Drugim riječima, jesu li novinari medija na jeziku većine dovoljno senzibilizirani za različitosti, manjinska prava, interkulturalnost itd.?

Uvijek postoji kritična masa onih koji razumiju značaj doživotnog obrazovanja, profesionalnih treniga, ali na žalost često nailaze na prvu prepreku a to su oni koji bi im trebali odobriti slobodne dane. Uvijek postoje izgovori poput onih »malo nas je, ne možemo izdvojiti ljude« i slično. Postoje, također, i veoma odgovorni novinari i novinarke i odgovorne redakcije, ali je više onih kojima do toga uopće nije stalo. Prošli put je Novosadska novinarska škola pratila manjinske i većinske medije kako izvještavaju o izborima za članove vijeća nacionalnih manjina. Uočena praksa je bila jako različita u medijima manjina. Mnogi uopće nisu pratili predizbornu kampanju, objavljivali su tek po koju vijest tu i tamo, drugi su se tom pitanju vrlo odgovorno posvetili. Istovremeno, medije na srpskom to uopće nije zanimalo osim kada se naslućivao neki mali skandal… Ide novi ciklus, vidjet ćemo kako će ga ispratiti mediji na jezicima manjina i na većinskom jeziku. Sigurna sam da i jednima i drugima treba trening za to.

Jesu li po Vašem mišljenju, osim na drugom programu RTV-a, manjinske teme i problemi dovoljno prisutni u javnom medijskom servisu, primjerice RTS-u, i općenito medijima na srpskom jeziku?

Nisu uopće, a poznato je da je većina ta koja se mora zalagati za prava manjina i da ih razumije, jer samo se tada jedno društvo može nazvati demokratskim.

Vršili ste monitoring i istraživanja manjinskih medija. Kakvo je stanje u manjinskim medijima po tim istraživanjima?

Ne možemo unificirati stanje. Neki su viskoprofesionalni, a drugi imaju »kudizacijsku« uređivačku politiku. Kad to kažem, mislim na povlađivanje teroru kulturno-umjetničkih društava koja se u nekim zajednicama ponašaju kao jedini čuvari nacionalnog identiteta, kulture, jezika, naslijeđa i stoga njihove aktivnosti moraju biti okosnica uređivačke politike medija na jeziku te zajednice. Jasno je koliko to može biti pogubno upravo za njegovanje kulture i identiteta zajednice i zadovoljavanja komunikativnih potreba pripadnika te zajednice. Malo je interesa u manjinskim zajednicama za nove onlajn medije, možda bi oni bili jedno od mogućih ponuda korisnicima interneta kao nezavisan glas.

Kako Vam u tom kontekstu, postojećih manjinskih medija, izgleda tjednik Hrvatska riječ?

Kada završimo monitoring, moći ću Vam odgovoriti na ovo pitanje.

Koja je najvažnija uloga manjinskih medija u srpskom društvu?

Oni moraju zadovoljiti sve komunikativne potrebe pripadnika te zajednice, ali ne treba zanemariti i one koji govore jezik manjine a nisu njeni pripadnici. Dakle, biti medij manjine je jako zahtjevan zadatak jer je, prije svega, ogromna konkurencija medija iz matične zemlje, kao i medija na jeziku većine u društvu u kojem izlaze. Također, pritisci manjinskih elita su ozbiljna prijetnja integritetu ovih medija, istovremeno ograničen je novinarski kadar i naravno materijalna zavisnost je velika, ali ne od tržišta, već od političke volje u različitim značenjima tog pojma. Tako da smatram da im uopće nije lako, najprije utvrditi odgovarajuću uređivačku politiku, a zatim ustrajati u nezavisnosti i njenom provođenju.

Pojedina novinska udruženja i novinari zastupali su ideju da se manjinski mediji trebaju tržišno ponašati i projektno financirati kao mediji civilnog sektora umjesto redovitog sufinanciranja od države. Kakvo je Vaše mišljenje: mogu li manjinski mediji opstati na tržištu bez redovitog sufinanciranja?

Sigurna sam da ne mogu. Isuviše je mnogo ograničavajućih faktora. To je toliko značajna i kompleksna oblast da zaslužuje temat, a ne samo kratak odgovor na jedno pitanje.

Kako Vam danas izgleda profesija – novinar? Kakva je razlika u odnosu na prethodne generacije, i ima li budućnost klasično novinarstvo kakvo je bilo u tiskanim medijima nekada u konkurenciji s društvenim mrežama, internetom općenito i elektroničkim medijima?

Nove digitalne medijske tehnologije već su dovele do ozbiljnih društvenih i obrazovnih promjena. Već danas takozvana net generacija digitalnih urođenika ima sasvim drugačije komunikativne potrebe i navike od nas koji smo prema Prenskom digitalni dođoši. Mediji za tu generaciju moraju biti, i već jesu, potpuno drugačiji. Čini se da je ovo doba u stvari smjena po opsegu i posljedicama ista kao smjena usmenog predanja i književnosti s tiskom nakon što je Gutenberg osmislio kako će na brži i jeftiniji način objavljivati knjige i na kraju krajeva i novine. Sve se tada potpuno promijenilo. Mislim da danas također svjedočimo jednoj takvoj radikalnoj smjeni s pisanih i elektroničkih tradicionalnih medija na onlajn nove medije koji su u još neistraženom virtualnom prostor-vremenu koje ima svoje izazove, ali i ograničenja. Ono što ih čini tako privlačnim jest neizmjerno područje kretaivnosti koje nudi toliko mogućnosti da toga još nismo ni svjesni. Ali povijest nas uči da, barem do sada, novi mediji nisu nikad sasvim poništili stare. Oni su preživjeli, ili u već poznatom (tisak je preživio pojavu i radija i televizije iako su proroci bili skeptični, kino je nadživjelo i čak postalo atraktivnije nego ikad do sad, iako su svi mislili da će ga televizija zatvoriti, a onlajn gledanje filmova potpuno uništiti) ili u nekom ponovljenom obliku (danas, recimo, radio na internetu, tv na internetu, novine onlajn...). Dakle ja sam »optimistkinja« (istovremo i optimistkinja i pesimistkinja). Pitajte me za nekoliko godina isto, nadam se da ću imati spremniji i bolji odgovor.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay