Tema

Nagrada za upornost i optimizam

Prije 15 godina, nakon usvajanja Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u Srbiji, stekli su se uvjeti za otvaranje prvog razrednog odjela na hrvatskome jeziku. Tako su školske 2002./03. godine u jednoj subotičkoj (Matko Vuković) i tri prigradske škole – u Đurđinu (Vladimir Nazor), Tavankutu (Matija Gubec) i Maloj Bosni (Ivan Milutinović) u prve odjele na hrvatskome jeziku upisana 52 prvašića. Od tada je kroz nastavu na hrvatskom jeziku prošlo više od tisuću učenika u osnovnim i srednjim školama u Subotici, a kako je sve to izgledalo na samom početku najbolje znaju one koje su te godine ušle u prve razrede s učenicima koji su se opredijelili za učenje na hrvatskome jeziku – njihove učiteljice. To su Ana Čavrgov (Matko Vuković), Verica Farkaš (Vladimir Nazor), Sanja Dulić i Marica Skenderović (Matija Gubec), ujedno i dobitnice ovogodišnjeg priznanja Hrvatskog nacionalnog vijeća Pajo Kujundžić za doprinos obrazovanju. One su unatoč nedostatku udžbenika i nastavnog programa ušle u odjele na hrvatskom jeziku, a među njihovim učenicima ima već akademskih građana, dobrih studenata i ljudi koji se ostvaruju u struci.

Snalaženje

Profesorica razredne nastave prvog odjela na hrvatskom jeziku u Tavankutu Marica Skenderović kaže da je na početku bilo različitih emocija, od straha, zbunjenosti i skepticizma za opstojnost ovakvog obrazovanja do optimizma, koji su, kako kaže, morale imati sve učiteljice te prve generacije obrazovanja na hrvatskome.

»Iako smo mi učitelji bili spremni i na brojne poteškoće, nedostatak udžbenika i drugih priručnika nas je paralizirao. U ono vrijeme, koje nije bilo tako davno, nije bilo niti interneta niti drugih lako dostupnih nastavnih izvora kako bismo što bezbolnije prebrodili kašnjenje udžbenika. Snalazili smo se na sve moguće načine. Kopirali smo na lošim fotokopir aparatima i pravili smo nastavne listiće. Mislim da učenici nisu u velikoj mjeri osjetili svu tu problematiku. Najviše smo se namučili mi, učitelji«, kaže Skenderović i pohvaljuje što sada udžbenici stižu na vrijeme.

Ona ističe da su učenici hrvatskih odjela uspješni na brojnim natjecanjima, ali i da joj je žao što više roditelja ne u upisuje svoju djecu u te odjele.

Učiteljica Skenderović kaže da joj je velika čast što je dobila priznanje za svoj dosadašnji rad te da je to nagrada za upornost i neodustajanje. Pohvaljuje i HNV na dugogodišnjoj potpori, ravnatelje škola koji su bili spremni otvoriti nove odjele na hrvatskom jeziku, a od svih izdvaja roditelje koji upisuju svoju djecu u hrvatske odjele.

Osjeti se napredak

Učiteljica u Đurđinu Verica Farkaš kaže da je na početku sve bilo vrlo neizvjesno te da ni jedna učiteljica nije znala što je čeka, kako će sve izgledati.

»Prva dilema je bila kako uskladiti plan i program, ima dosta razilaženja, pogotovo u nastavi svijeta oko nas/priroda i društvo. Zatim glazbeni! Koje pjesmice pjevati, koje izbaciti?! Kojemu se planu prikloniti, koliko postotaka se trebamo držati srpskog plana, u kojem procentu se prikloniti hrvatskom? Odgovore na takva i slična pitanja nismo mogle dobiti. Pravile smo nastavne planove zajedničkim snagama te prve godine. Vjerovala sam da će to sve ispasti dobro, bila sam optimist. Vjerujem da su i moje kolegice isto tako«, kaže profesorica razredne nastave Farkaš.

Kao problem koji je bio aktualan više godina Farkaš navodi nedostatak odgovarajućih udžbenika, ali da im je u rješavanju toga izazova puno pomogao Ante Žužul iz Školske knjige tako što im je slao potrebne udžbenike. Ona kaže da se najveći napredak u obrazovanju osjeti u posljednjih nekoliko godina s obzirom na to da je urađena Strategija obrazovanja te da su kompletirani udžbenici za osnovnu školu.

Kao najveći trenutačni problem osnovnoškolskog obrazovanja u Đurđinu navodi manji broj djece nego na početku, zbog generalnog smanjenja broja učenika iz godine u godinu u ovoj školi. Iako se nastava na hrvatskom odvija u kombiniranim odjelima, Farkaš kaže da učiteljice daju sve od sebe da pruže što kvalitetnije obrazovanje svojim učenicima, što se, kako ističe, vidi i po nagradama koje osvajaju na brojnim natjecanjima. Farkaš kao i druge učiteljice kaže kako je prilika za usavršavanjem hrvatskoga jezika bilo puno u vidu ljetnih seminara u Hrvatskoj, kao i u Subotici. Priznanje koje je od HNV-a dobila kaže da joj daje poticaj da i dalje radi istim žarom.

Odjel u Subotici

Prije 15 godina jedini odjel na hrvatskome u Subotici otvoren je u školi Matko Vuković, a njihova učiteljica bila je Ana Čavrgov. Ona kaže da joj je veliko oduševljenje zbog otvaranja odjela na hrvatskome brzo splasnulo jer nisu imali koga obrazovati.

»Ja sam upisala svog sina i još je bilo dva đaka upisana. I teškom mukom smo došli do broja koji je bio uvjet da bismo dobili dozvolu od Ministarstva. Taj prvi upisalo je šest, a na kraju je 26 učenika završilo 4 razred. Moje veliko razočaranje je bilo kada sam na terenu shvatila da ni naši roditelji nisu informirani, da imaju užasne strahove jer je na terenu bilo toliko negativnih krilatica, tipa dijelimo djecu, djeca neće znati srpski jezik, djeca neće imati kvalitetnu nastavu, neće imati prohodnost upisa u srednje škole i fakultete. Međutim, na našu veliku radost, praksa je oborila sve ove tvrdnje i vrlo brzo se pokazalo da su đaci, npr. u Matku, u najvećem broju bili đaci generacija. Djeca su postizala izvrsne rezultate na svim razinama, čak i na republičkoj. Ova djeca su imala izvrsnu prohodnost upisa na srednje škole i fakultete«, kaže profesorica razredne nastave koja je svih ovih godina išla od kuće do kuće i uvjeravala roditelje da upišu djecu u hrvatske odjele.

Ona kaže i da je prije početaka odvijanja nastave na hrvatskome jeziku tadašnji predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Bela Tonković okupio nekoliko prosvjetnih radnika te je formiran tim za izradu nastavnih planova i programa.

Zbog svih izazova s kojima su se roditelji, nastavnici i djeca susreli ponovnim uvođenjem nastave na hrvatskome u škole Čavrgov kaže kako je osnovana udruga Naša djeca, koja također djeluje već punih 15 godina.

»Preko ove udruge, koja se sastoji od roditelja djece koja nastavu pohađaju na hrvatskome, krenuli smo informirati ostale roditelje, organizirati izlete, ekskurzije, stigli smo do Salzburga, Bratislave, te različitih gradova naše matične domovine. Osmislili smo program Hrvatsko-bunjevačko-šokačka priča s kojim naša djeca prezentiraju svoju tradiciju kada negdje odemo, a snimili smo s našim učenicima nekoliko kratkometražnih filmova. Tijekom svih ovih godina mi kao udruga smo organizirali i organiziramo male ljetne škole jezika, kulture i duhovnosti na otocima matične nam domovine gdje kroz različite radionice u stvari prenosimo vrijednosti naše duhovne i kulturne tradicije, baštine«, kaže ona i dodaje kako joj je drago što je vrijednost ovih škola prepoznalo i HNV i uključilo se s dodatnim programima ovakve vrste.

Čavrgov ističe izvrsnost djece koja pohađaju nastavu na hrvatskome, dobar odgoj i zavidne rezultate na natjecanjima čak i na republičkoj razini te smatra da je to pridonijelo da u njihovoj školi svake godine ima upisano stotinjak djece u hrvatske odjele.

Sjeća se Čavrgov i kako nitko od prve četiri učiteljice školske 2002.03. godine nije znao dobro govoriti standardni hrvatski jezik te da su ga svi učili u hodu.

»Praksa je pokazala da je ljubav ono što je najvažnije i da je djeci najvažnije prenijeti ljubav za jezik i rod. Mislim da smo u tome uspjele i kada sumiram ovih 15 godina vidim da je svaki odlazak po kućama i ohrabrivanje roditelja imao smisla.«

Čavrgov navodi kako ne postoji nijedna sitnica koja bi bila negativna da roditelj ne upiše dijete u odjel na hrvatskom, te da je sve prednosti i pozitivne strane pokazala praksa.

»Sad bismo se već trebali prestati pitati što ćemo mi dobiti od naše zajednice nego bismo se trebali pitati što mi možemo dati svojoj zajednici«, kaže Čavrgov.

Pohvala za roditelje

Profesorica razredne nastave prvog odjela na hrvatskome u školi Ivan Milutinović u Maloj Bosni Sanja Dulić kaže kako je te godine bilo puno optimizma, jer je takav odjel bio dugo priželjkivan.

»Bili smo ponosni jer su to bile naše želje i znali smo da činimo dobro. Bilo je puno nedoumica, nailazili smo na poteškoće i rješavali ih u hodu, tijekom vremena. Moram pohvaliti roditelje iz Male Bosne koji su sve probleme na koje smo nailazili strpljivo i s mnogo razumijevanja prebrodili. Naime, u Maloj Bosni, ako se u obzir uzme ukupan broj djece, na hrvatskom jeziku je i danas veliki postotak upisane djece. To govori o pozitivnom ozračju i velikoj ljubavi i želji da ovako nešto istraje. Bitno je što mi nismo odvajali djecu ovakvim razredima i oni su se družili sa svojim vršnjacima podjednako dobro«, kaže Dulić.

Ona također navodi kako su najveći problem bili udžbenici.

»U početku nismo imali odgovarajuće knjige ili su one stizale iz Hrvatske i često su kasnile mjesec-dva od početka školske godine. Mi smo se snalazili tako što smo sami pravili nastavne listiće i prevodili udžbenike. Udžbenici iz Hrvatske su tih prvih godina bili veoma lijepi, šaroliki, kreativni, veseli, djeci zanimljivi. Jedino nam oni nisu u potpunosti odgovarali jer se razlikuju programi Hrvatske i Srbije pa smo razliku morali nadopunjavati listićima«, prisjeća se Dulić i dodaje da su prevedeni udžbenici sada najveći pomak u osnovnoškolskom obrazovanju na hrvatskome.

Međutim, navodi kako to nije dovoljno jer učitelji i dalje nisu u mogućnosti sami birati nakladnike i udžbenike koji bi im više odgovarali. Također, kako kaže, ne dobivaju ni priručnike za nastavu, snalaze se sami i u printanju materijala i u nabavi potrebnog papira.

»Djeci je sužen izbor oko nastavnih materijala, časopisa uopće nema, djeca se raduju Hrcku, ali nam je to jako malo. Još uvijek moramo pretipkavati i pripremati posebno listiće za one učenike koji se spremaju za natjecanja«, kaže Dulić, a pomak vidi u zaokruženom obrazovanju jer se, kako kaže, otvaranjem srednjoškolskih profila djeci pružaju veće mogućnosti i osnovnoškolsko obrazovanje na hrvatskome je dobilo veći smisao.

Ipak, ona ističe da se na obrazovanju, kako bi ono bilo bolje, mora još mnogo raditi.

»Rekla bih da je dobro tek onda kad bi sasvim normalno i bez bojazni ili straha roditelji upisivali svoju djecu u hrvatske odjele. Nedostatak udžbenika ne vidim kao izgovor niti smatram da je to razlog da se dijete ne upiše u hrvatski odjel. Suprug i ja smo bez dvojbe upisali svoju djecu i uvijek bismo isto uradili. Tek sada vidimo sve dobre i loše strane, kroz osobno iskustvo«, kaže Dulić i naglašava da učenici hrvatskih odjela dobro prolaze što navodi kao dokaz kvalitete nastave i same djece.

Ona smatra da je za veći broj upisane djece u hrvatske odjele bitna njihova promidžba, te da su za to najpogodniji zadovoljni učenici i njihovi roditelji. Kao prednost rada u hrvatskim odjelima Dulić ističe rad s lijepo odgojenom djecom i roditeljima, što su, navodi ona, prepoznali i drugi nastavnici u školi te svi oni žele predavati ondje. Učiteljica Dulić kaže da iza priznanja Paje Kujundžića, koje je dobila, stoji puno ljudi koji su radili na tome da obrazovanje na hrvatskome uspije te da se ona, kao i njezine kolege, trude uvijek pripremiti atraktivnu, interesantnu i dobru nastavu kako bi se roditelji lakše odlučili upisati svoje djete u odjel na hrvatskome.

Obrazovanje na hrvatskome se kontinuirano provodi u okviru obrazovnog sustava Srbije i potporu resornih tijela Hrvatske punih 15 godina u osnovnim i 10 godina u srednjim školama. Trenutačno osnovnoškolsku naobrazbu Hrvati na materinskom jeziku ostvaruju u subotičkim školama (Ivan Milutinović, Matko Vuković i Sveti Savo) te tri prigradske škole – u Đurđinu (Vladimir Nazor), Tavankutu (Matija Gubec) i Maloj Bosni (Ivan Milutinović), a od ove školske godine nastava se na hrvatskome odvija i u školi u Monoštoru (22. oktobar). Srednjih škola s profilima na hrvatskome jeziku ima dvije i obje su u Subotici – Gimnazija i Politehnička škola. Ove je godine HNV dodijelilo dva ravnopravna priznanja Pajo Kujundžić. Uz učiteljice prvih razrednih odjela na hrvatskome jeziku priznanje za doprinos obrazovanju HNV dodijelio je i autorima prvog autorskog udžbenika na hrvatskom jeziku za predmet Glazbena kultura – Miri i Vojislavu Temunoviću, Tamari Štricki Seg i Margareti Uršal.

Jelena Dulić Bako