Intervju

Milica Mima Ružičić-Novković, predsjednica Centra Živjeti uspravno

Nismo tretirane kao resurs društva, već kao teret

Zahvaljujući tome što ne hodam, dobar dio i muškaraca i žena me ne tretira kao ženu. Ljudi misle da su oštećenje i kolica kao njegov prateći element moje prevashodno imanentno svojstvo i dive se mom intelektu kao čudu ili naknadi za izgubljeno*

 

»U Zakonu o sprječavanju diskriminacije osoba s invaliditetom termin osobe s invaliditetom označava osobe s urođenom ili stečenom fizičkom, senzornom, intelektualnom ili emocionalnom onesposobljenošću, koje usljed društvenih ili drugih prepreka nemaju mogućnosti ili imaju ograničene mogućnosti uključiti se u aktivnosti društva na istom nivou s drugima, bez obzira na to da li ih mogu ostvarivati uz upotrebu tehničkih pomagala ili službi podrške. Kada je riječ o ženama s takvim osobinama, radi se o dvostrukoj društvenoj diskriminaciji: zato što su to osobe s invaliditetom i zato što su žene«, dio je uvoda u knjigu Životne priče žena s invaliditetom u Vojvodini autorica Milice Bracić, Svenke Savić i naše sugovornice Milice Mime Ružičić-Novković. 

Mima je rođena 1978. godine i diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Odsjek za srpski jezik i lingvistiku gdje je na istom odsjeku postala i magistrica lingvističkih nauka. Od 2004. godine je predsjednica Centra Živjeti uspravno u kojem koordinira programom za jednakost osoba s invaliditetom u javnom govoru. Svoj profesionalni interes usmjerila je na jezik invalidnosti i jednakost marginaliziranih grupa u javnom govoru. Mima s puno strasti zastupa ljudska prava, s jasnom vizijom svijeta bez diskriminacije. 

Centar Živjeti uspravno je ove godine obilježio 15 godina postojanja i rada na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom. Vi, kao predsjednica istog, nam najbolje možete opisati pravu funkciju i zadatak centra?

Centar je osnovan u veljači 2002. kao prva organizacija u Vojvodini usmjerena na sve osobe s invaliditetom. Njegova misija je da na tekovinama pokreta za ljudska/građanska prava doprinese stvaranju preduvjeta za samostalni život, puno društveno sudjelovanje građana/ki zajedničkim stvaranjem (kooprodukcijom) usluga u zajednici na iskustvenoj osnovi. Organizira uslugu personalne asistencije i iskustveno savjetovanje, objavljuje knjige i istražuje u sferi invalidnosti i drugih segmenata ljudskih prava, stvara i prati medijski materijal na ovu temu.

Smanjenje diskriminacije je težak i dugotrajan zadatak, kao i unaprjeđenje ljudskih prava kojima se Vi godinama bavite. Kako i kada ste postali aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, kao i za prava žena i djevojaka s invaliditetom?

Dvije tisućite godine bila sam pozvana na ljetni kamp za mlade intelektualce/ke i studente/ice s invaliditetom, koji je organizirala francuska humanitarna organizacija Handicap International i koji je 19. rujna 2000. otvorio savjetovalište iz koga je proistekao Centar. Na Kampu sam dobila osnovne informacije i shvatila da trebam uraditi sve što mogu da se situacija popravi. Te godine je od strane kolege iz Savjetovališta inicirana možda prva omladinska razmjena na ovu temu s kolegama/nicama iz Belgije, Crne Gore... Bio je potreban partner iz Srbije koji okuplja mlade s invaliditetom. Predložila sam da osnujemo udruženje studenata s invaliditetom u Novom Sadu, što se dogodilo 26. prosinca 2000. u tadašnjoj i današnjoj kancelariji Centra u Jevrejskoj 20. Na ljetnom kampu i tijekom cijelog ovog razdoblja upoznala sam ljude bez kojih ne mogu zamisliti svoj život i stekla znanje i iskustvo koje dijelim s drugima i ono se i dalje umnožava, na čemu sam najviše zahvalna životu. Što se ženskog pokreta tiče, moja prva prava spoznaja različitog položaja žena i muškaraca bila je kada nam je na predavanju iz Analize diskursa na četvrtoj godini osnovnih studija srpskog jezika i književnosti, profesorica Svenka Savić rekla da do većine javnih toaleta žena duže hoda. Ne ulazim danas u javne toalete, ali su mi nadavno koleginice rekle da se u Sava centru još uvijek u ženski toalet ulazi kroz muški. To je jedan primjer nepristupačnosti u smislu dužeg hodanja i nelagode koju osoba preživi. Dvije tisuće druge na treningu Možeš i ti koji je organizirala Grupa Iz kruga – Beograd upoznala sam se s djelatnošću ovog dijela ženskog i pokreta osoba s invaliditetom i podacima o dvostrukoj diskriminaciji žena s invaliditetom i našem položaju. Moj aktivizam u ovoj sferi dotiče se položaja žena s invaliditetom zbog osobnog iskustva, ali ja feminizam doživljam kao cjelovit pokret i pošto je kritika na patrijarhatu zasnovanoj binarnosti ljudskih bića nešto iza čega u potpunosti stojim, podjele unutar ženskog pokreta i grupiranje po bilo kojoj sociološkoj ili nekoj drugoj karakteristici smatram ugrožavajućim i po nas same i po pokret.

Bliži nam se 3. prosinac, Međunarodni dan osoba s invaliditetom, dok se po mišljenjima mnogih, negativni sudovi i predrasude prema osobama s invaliditetom ne smanjuju. Možete li  izdvojiti najzastupljenije stereotipe i predrasude o invaliditetu u našoj kulturi? 

Na svijetu vlada opće uvjerenje da osoba s nekim oštećenjem/smanjenjem neke sposobnosti manje vrijedi od osobe koja nema oštećenje. Ovo uvjerenje prisutno je i na osobnom i na instittucionalnom planu i povod je različitim oblicima diskrimacije. Ova pojava se u teoriji naziva abilizam (SAD) ili dizabilizam (V. Britanija). Na (diz)abilizmu počivaju sljedeći stereotipi: osobe s invaliditetom su nesretne i ne mogu biti sretne, ovise o pomoći drugih ljudi i ne mogu bez nje, oštećenje/smanjenje sposobnosti posljedica je grešnosti i kazne za grijeh same osobe, njenih roditelja ili predaka, osobe s invaliditetom su aseksualne, ne mogu dobro obavljati poslove, nisu dobri vozači/ce... Osim ovih stavova postoji i stav o superheroju ili superbogalju u smislu ako ti je na jednom mjestu oduzeto, Bog ti na drugom daje ili se, pak, uobičajene stvari kao što je, npr, završetak školovanja, sklapanje obitelji i sl. kod osoba s invaliditetom promatra s divljenjem uz formulaciju »usprkos tome i tome, postigli/e su to i to...«

Na završnoj konferenciji projekta Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti u lipnju zaključeno je da su osobe s invaliditetom u najvećoj mjeri diskriminirane na tržištu rada, dok je značajan broj građana izložen diskriminaciji na osnovu uzrasta, bračnog i obiteljskog statusa. Što je, po Vašem mišljenju, najveći problem u odnosu države i ljudi prema osobama s invaliditetom?

To što ne računa na osobe s invaliditetom kao građane/ke koji/e imaju pravo i obavezu pridonijeti društvu. Mada ovdašnje i susjedna društva, čini mi se sve do Srednjeg istoka, a možda i dalje ne računaju ni na koga osim kao na sirovu radnu snagu ili kao na glasačko tijelo. Na osobe s invaliditetom se ne računa ni kao na glasače s obzirom na broj onih kojima je oduzeta poslovna sposobnost i na nepristupačnost izbornog procesa

U Srbiji postoji Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Prema ovom zakonu svaki poslodavac koji ima između 20 i 49 zaposlenih dužan je imati zaposlenu jednu osobu s invaliditetom. Poštuju li naši poslodavci ovaj zakon?

Poslodavci iz poslovnog sektora mnogo više nego iz državnog. Zakon omogućuje mnogo svima koji su u obvezi da ga primjenjuju i samim osobama s invaliditetom, ali je način procjene radne sposobnosti diskriminatoran i to što u tijelima koja odlučuju o zapošljavanju osoba s invaliditetom nema nijedne osobe s osobnim iskustvom. Centar je prošlog tjedna povjerenici za zaštitu ravnopravnosti uputio pritužbu za posebno težak oblik diskriminacije prilikom procjene radne sposobnosti od strane nadležne komisije u Novom Sadu u listopadu 2015.

Žene s invaliditetom su često izložene diskriminaciji po više osnova zbog čega se suočavaju s brojnim poteškoćama u ostvarivanju svojih prava, nemogućnošću obrazovanja, nezaposlenošću i drugim barijerama. Iz osobnog iskustva, kako rod utječe na invalidnost, i obrnuto? Jesu li žene s invaliditetom ugroženije od muškaraca s invaliditetom?

U mom slučaju ne utječu međusobno. Ja sam žena svjesna svojih i ženskih i muških karakteristika i tek na kraju sam osoba s invaliditetom zbog odnosa društva prema mom oštećenju, inače bi mi to bila samo jedna od karakteristika. Zahvaljujući tome što ne hodam, dobar dio i muškaraca i žena me ne tretira kao ženu. Ljudi misle da su oštećenje i kolica kao njegov prateći element moje prevashodno imanentno svojstvo i dive se mom intelektu kao čudu ili naknadi za izgubljeno. Ja nisam ništa izgubila sem vrijeme na kojekakve prepreke koje ljudi prave ljudima zbog ovog uvjerenja. Žene s invaliditetom diskriminirane su od muškaraca i od žena koje nisu osobe s invaliditetom i to je, kao što sam već rekla, zasnovano na patrijahalnoj matrici binarnosti, a svi/e smo cjeloviti/e. Kao i rod, bilo koja sposobnost je kontinuum i jako je jednostavno. Za ono što ne možete, koristite asistenciju ili pomoćna tehnička sredstva i pomagala, u onome što možete, a netko drugi ne može Vi asistirate i tako se postiže razmjena koja je neophodna za napredovanje i pojedinaca/ki i društva. Samo ona i ništa drugo.

Žene s invaliditetom imaju iste potrebe, prava i slobode kao i žene koje to nisu, ali ipak pri ostvarivanju tih istih prava nailaze na nerazumijevanje i diskriminaciju. Na kojim poljima diskriminacija prema ženama s invaliditetom posebno dolazi do izražaja?

U pristupu, uslugama općim i onima prevashodno namijenjenim ženama prije svega u sferi očuvanja reproduktivnog zdravlja, na planu roditeljstva, stvaranja obitelji, podjeli uloga u domaćinstvu. Žene s invaliditetom su u mnogo većem broju institucionalizirne nego muškarci, i to je tako bilo, i u ustanovama za trajni smještaj trpe različite oblike zlostavljanja od strane svih upućenih na ustanove, često su bez asistencije ili im se ona uskraćuje, manje smo prisutne na tržištu rada...

Što treba učiniti kako bi se smanjilo radno i društveno zapostavljanje žena? Može li se govoriti o pozitivnim pomacima ili barem naznakama promjena?

Može, jer je dobar zakonski okvir. Nedostaje primjena jer nismo tretirane kao resurs društva, već kao teret. Kad društvo odluči da primjenjuje usvojene mjere i da svoje ustrojstvo zasnuje na međusobnoj razmjeni, nitko neće nositi niti biti na teretu.

Od trenutka kada ste počeli zastupati prava osoba s invaliditetom što se promijenilo do danas i kakvi su Vam planovi za dalje?

Stjecajem okolnosti imam osobno iskustvo osobe koja je onemogućavana zbog vidljivog trajnog oštećenja, pa mogu iz osobnog iskustva o tome svjedočiti i protiv toga djelovati. Promijenilo se to što imamo znanje i put do njega i što se o ovoj problematici tiskaju i prevode knjige. Najveći problem suvremenog društva jest što se tekovine suvremene znanosti i različitih dijelova pokreta za građanska prava ne primjenjuju i što je ovo društvo duboko u patrijarhatu jer se tako pojedinačno branimo, tj. štitimo od toga da preuzmemo odgovornost za vlastiti život već ga stavljamo u ruke drugima. A kako nas je u ovom kraju sve manje jer ljudi ili odlaze ili umiru, svako (ne)činjenje se primjećuje i utječe na razvoj. Što prije to shvatimo, svjedočit ćemo pozitivnoj promjeni. Ukoliko ne, svjedočit će današnja djeca i djeca kojoj ona budu prenijela i ovo današnje iskustvo nečinjenja i svoje, nadam se, drukčije.

Kristina Ivković Ivandekić