Kultura

Strategije razvoja kulture Srbije iz kuta Mađarskog nacionalnog vijeća

Definiranje dimenzija srpske kulture

Strategija ne obraća dovolјnu pažnju na razvoj kulturnog života građana pripadnika nacionalnih manjinskih zajednica čija kultura je također integralni dio kulture Srbije* Favorizovanje srpske ćirilice ne smije nikako diskriminirati jezike nacionalnih manjina*

 

 

Predstavnici Mađarskog nacionalnog vijeća su tijekom javne rasprave prijedloga Strategije razvoja kulture Republike Srbije od 2017. do 2027. godine sudjelovali u dva navrata, jednom u ime mađarske zajednice, a jednom u ime Koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, u okviru kojeg su imali priliku upoznati se s cjelokupnim tekstom prijedloga. Formirani stav je podržan od strane Koordinacije i upućen radnoj grupi zaduženoj za izradu samog teksta nacrta, kao i predstavljen resornom ministru.

 

Ne definira se manjinska kultura

 

Strategija razvoja kulture Republike Srbije sadrži opredjelјenja države i definira strateške prioritete i pravce razvoja kulture u Srbiji od 2017. do 2027. godine, te je osnovni strateški cilј kojem teži doprinos razvoju društva u Srbiji, kulturnom životu njenih građana i eurointegracijama i to zaštitom, izučavanjem i predstavlјanjem kulturnog naslijeđa i poticanjem umjetničkog stvaralaštva. Nastoji uvažiti, vrednovati, očuvati i razvijati sve ono što je, kao živa i produktivna tradicija, svaka epoha i kulturno-civilizacijska formacija trajno priložila cjelini kulture građana Srbije i Srba na širem kulturnom prostoru. Strategija veoma jasno definira dimenzije srpske kulture (slavenska, bizantska, starobalkanska, herojska, prosvjećeno-europska, demokratska i kontaktna), no istovremeno ne uzima u obzir najosnovniju definiciju države iz prvog člana Ustava da je Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, ne definirajući dimenzije kulture ostalih građana države. Strategija teži razvoju cjelokupnog društva u Srbiji, no ne obraća dovolјnu pažnju na razvoj kulturnog života upravo građana pripadnika nacionalnih manjinskih zajednica, čija kultura je također integralni dio kulture u Srbiji.

Kao što strategija teži definirati dimenzije srpske kulture, tako i nacionalne manjine ističu da su nacionalne manjine nacionalne zajednice koje u državi predstavlјaju manjinu i koje se od većinskog stanovništva razlikuju u svojoj kulturi, jeziku i pismu u dijelu ili u velikoj mjeri, te se zbog ovoga njihove bitne značajke i njihovo pravo na različitost ogledaju upravo u težnji za očuvanje i razvoj različitosti njihove kulture, jezika i pisma. Kultura nacionalnih manjina u Srbiji je dio kulture matične (jezične) nacije i njene kulture putem njenih korijena, tradicije, svakodnevnih veza suvremenih aktera, povijesnih specifičnosti koje oblikuju njen moderan razvoj kao i jezika, a istovremeno na kulturu manjinskih zajednica značajno utječe kulturni život većinskog stanovništva kao i procesi koji se odigravaju u srpskoj kulturi, a ove kulture obogaćuju cjelokupan život kulture Srbije i njeno kulturno stvaralaštvo.

 

Problem financiranja manjinske kulture

 

Na žalost, nejednaki uslovi postojanja i dalјeg razvoja različitih kultura (nedostatak kadrova, nesrazmjera u razvijenosti kulturne infrastrukture, financiranju, pravnom okviru, medijskoj pokrivenosti, odvojenost od kulturnog života matične zemlјe, cjelokupan nepovolјniji položaj manjinske kulture) i međuutjecaji mogu lako dovesti do suženja kulture i do asimilacije nacionalnih manjinskih zajednica. Ukoliko se međutim interkulturalnost i integrativna multikulturalnost upari s pojačanom zaštitom manjinskih nacionalnih kultura i poštovanjem njihove samostalnosti, onda se procesi koji vode do izumiranja vrijednosti mogu usporiti ili čak preokrenuti, no za to se mora osigurati da komunikacija između manjina i većine ne bude jednosmjerna, jednopolna, a nacionalne manjine i njihove kulturne vrednote moraju postati realni elementi vrijednosnog sustava cjelokupnog društva. Dimenzijama interkulturalnosti i multikulturalnosti nedovolјno je posvećena pažnja u prijedlogu Strategije.

S druge strane, u okviru razvoja kulturne infrastrukture ne posvećuje se dovolјno pažnje osnivanju, radu i održavanju ustanova kulture nacionalnih manjina. Također, država za financiranje kulture nacionalnih manjinskih zajednica opredelјuje iz godine u godinu sve manji iznos sredstava, kako nominalno (u apsolutnom iznosu), tako i srazmjerno državnom proračunu (pojava oduzimanja financiranja). Financiranje se sve više opredjelјuje kao projektno financiranje putem natječaja, što onemogućava stvaranje, jačanje i očuvanje ustanova manjinske kulture.

 

Dovođenje u pravno nepovoljniji položaj

 

Treba ukazati na manjkavost pravnog okvira u pripremi Strategije. Naime u aneksu 1 »Zakoni, podzakonski akti i potvrđena međunarodna dokumenta u oblasti kulture« nabrojana je samo Europska povelјa o regionalnim ili manjinskim jezicima, a jedini multilateralni pravno obvezujući instrument za zaštitu nacionalnih manjina, Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina uopće nije ni spomenuta. Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina država se obvezala poduzeti akciju da kulturna raznolikost bude izvor i faktor ne podjele, već obogaćenja za svako društvo. Također, bilateralni sporazumi o zaštiti nacionalnih manjina potpisani s Hrvatskom, Mađarskom, Rumunjskom i Makedonijom uopće nisu uzeti u razmatranje. Od domaćih propisa nedostaju najznačajniji manjinski zakoni: Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, koji reguliraju brojne specifičnosti kulture i kulturne djelatnosti pripadnika nacionalnih manjinskih zajednica. Navedeni propisi ne nedostaju samo iz nabrajanja izvora, već nacrt Strategije nije u potpunosti napisan u duhu obveza iz ovih obvezujućih propisa.

Dok Strategija predviđa (u)vođenje sustavne politike u cilјu njegovanja srpskog jezika i ćirilice, istovremeno ne predviđa slične mjere za njegovanje i očuvanje jezika nacionalnih manjina. Predviđene afirmativne porezne mjere u sferi izdavanja listova, časopisa i knjiga, distribuiranja filmova, obvezivanje komercijalnih televizija na ćirilične titlove te utjecajem na privredne subjekte, praktično se radi na kažnjavanju javne upotrebe jezika i pisma nacionalnih manjina, za koje je notorna činjenica da »većina manjina koristi latinično pismo« (Mišlјenje Venecijanske komisije o Ustavu Republike Srbije, tačka 10). Osiguravanjem ovih afirmativnih mjera upotreba manjinskih jezika u kulturi će biti osim faktički dovedeno i pravno u nepovolјniji položaj. Na postojanje ove široke palete jezika i pisama u Srbiji, uklјučujući i srpski jezik koji sam ima dva pisma – ćirilično i latinično – treba gledati kao na kulturno bogatstvo, dok favoriziranje srpske ćirilice ne smije nikako diskriminirati jezike nacionalnih manjina.

Emil Lulić, 

Mađarsko nacionalno vijeće