Sport i zabava

Maminim rukometnim stopama

Nekadašnja somborska rukometašica Martina Gunjača, rođena Matarić 80-ih godina prošlog stoljeća bila je omladinska reprezentativka tadašnje Jugoslavije u rukometu. Kasnije ju je životni i sportski put odveo u Hrvatsku gdje je igrala za zagrebačku Lokomotivu. Martina u Hrvatskoj i danas živi, a njenim sportskim koracima danas korača sin Mihovil Gunjača, rukometaš RK Metalac iz Zagreba. Često je u Somboru, točnije kod djeda i bake na Nenadiću, pa smo njegov posljednji posjet, poslije utakmice u Vinkovcima, iskoristili i za ovaj razgovor.

Košarka prva ljubav

Usprkos maminoj rukometnoj priči Mihovil kaže da je igrati rukomet počeo slučajno.

 

»Trenirao sam košarku, ali su me drugovi pozvali na rukometni trening. Nije me to privlačilo i nisam imao nikakvu volju za rukomet, jer sam u to vrijeme bio posvećen košarci. No, ipak, na njihov nagovor sam pristao i ostao u rukometu. Ozbiljna rukometna priča krenula je u sedmom razredu osnovne škole i evo traje već sedam godina«, priča Mihovil.

Prvo je trenirao u Rukometnom klubu Trnje, ali kaže da su tamo treninzi bili dva puta tjedno, pa je iskoristio prvu priliku da prijeđe u klub gdje se više i ozbiljnije radi. Preko RK Maksimir tako je stigao do RK Metalac. Natječu se u prvoj rukometnoj ligi Hrvatske i momčad su koja je stabilno pozicionirana na sredini tabele.

»Moj trener zaslužan je što sam postao dio momčadi ovog kluba. Vjerojatno je prepoznao neku moju kvalitetu. Za sada sebe vidim u tom klubu narednih nekoliko godina, a poslije, vidjet ćemo«, kaže ovaj devetnaestogodišnji rukometaš.

Kaže, rukomet je danas postao prilično grub sport, ide se na jačinu, snagu.

»Nema više, da se tako izrazim, vica, dobrog poteza. Svi zato misle da je rukomet danas grub sport, ali nije baš tako. Samo treba uključiti glavu i igrati«, kaže Mihovil.

Za prvotimska natjecanja Mihovil i njegovi suigrači se tijekom tjedna svakodnevno pripremaju. A dio redovitih treninga su trčanje, teretana, pa treninzi u dvorani, a onda ih svake subote čekaju utakmice. Usprkos tome što rukomet, kao i svaki drugi sport, traži totalnu posvećenost, teško se od tog sporta u Hrvatskoj može živjeti, pa dobri igrači traže priliku za odlazak u inozemstvo. Na pitanje priželjkuje li za početak dres RK Zagreba, najboljeg rukometnog kluba u Hrvatskoj, kaže da taj dres priželjkuju svi igrači.

»Za taj klub se najviše čuje u inozemstvu i to je odskočna daska za naše igrače koji karijeru nastavljaju izvan Hrvatske«, priča ovaj mladi rukometaš somborskih korijena.

Igra glavom, a ne snagom

Mihovil je visok dva metra i tri centimetra, pa se od njega zbog te visine očekivalo posvećivanje košarci, a ne rukometu.

»Ne znam, košarka mi je nekako dosadna, a rukomet je igra koja ima neku dinamiku. Koliko je ta moja visina prednost? Pa prednost je što mogu bolje blokirati protivničke igrače, što imam duže ruke. S druge strane, u rukometu treba biti brz, a ja sam zbog visine izgubio na brzini«, kaže Mihovil. Rukometni idol mu je Domagoj Duvnjak, još uvijek aktivni igrač, koji je zbog operacije koljena trenutačno izvan terena. No, svjestan je Mihovil da treba još puno rada i znoja da bi se stalo rame uz rame s vrhunskim igračima.

»Loša mi je strana fizička spremnost, što je i razumljivo jer sam još mlad. Slaba su mi leđa i trbuh i to trebam još ojačati radom u teretani. S obzirom na to da sam mlad i fizički slabiji od svojih suigrača, u standardnoj sam postavi našeg drugog tima, a u Premijer ligi šansu dobijem kada recimo vodimo s deset razlike«, kaže Mihovil.

Za svoje suigrače iz Metalca Mihovil kaže da igraju rukomet glavom, a ne snagom i zato mu je dragocjen svaki savjet iskusnijih suigrača.

»Nije suština imati 100 kilograma i pred sobom vidjeti samo gol. Vidjeti jedino gol i pucati, a ne vidjeti na crti pivota«, pojašnjava Mihovil što znači igrati rukomet glavom.

Z. V.