Tema

Od susreta predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović s tadašnjim mandatarom Vlade a današnjim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u Subotici prije više od godinu dana, zatim susreta u Beogradu u lipnju na Vučićevoj inauguraciji, pa do njihovog susreta u Dubrovniku u srpnju Hrvati u Srbiji su očekivali i očekuju mnogo. Kao prvo, normalizaciju odnosa između dvije zemlje, ali i poboljšanje vlastitog položaja. Naime, tijekom prvog susreta potpisana je »Deklaracija o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja« u kojoj je prva točka unaprjeđenje bilateralne zaštite manjina, hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj, a tijekom tog susreta bio je upriličen i sastanak dvaju predsjednika s predstavnicima hrvatske manjine u Tavankutu na kojem su iznijeti konkretni zahtjevi u pogledu poboljšanja položaja Hrvata u Srbiji. 

Nakon potpisivanja Deklaracije predsjednik Vučić je u više navrata za medije rekao kako su učinjeni pomaci na tom planu i kako su ispunjena obećanja, a već dulje vrijeme najavljuje se i njegov odlazak u Zagreb, gdje bi pitanja položaja manjina, hrvatske i srpske, također trebala biti tema susreta. Zanimalo nas je kako te pomake, zahtjeve i ostvarenje obećanja vide sudionici susreta predstavnici hravtske nacionalne manjine u Srbiji, što je konkretno tada traženo i što je od toga provedeno, a u kontekstu skorog odlaska predsjednika Srbije u Zagreb, te smo predstavnicima hravtske manjine postavili pitanja o tome što je obećano prije više od godinu dana a što učinjeno kao i što očekujuu od najavljenog odlaska predsjednika Vučića u Zagreb. 

Međutim, upravo na dan zatvaranja našeg lista stigla je vijest da je službeni posjet predsjednika Vučića Zagrebu odgođen. Prema prethodnim najavama, Vučić je Pantovčak trebao posjetiti u studenom, najkasnije u prosincu ove godine, ali je s Pantovčaka potvrđeno da je došlo do »pomaka termina«.

»Odgovornost za odgodu posjeta je na srbijanskoj strani, budući da izjave vrha Srbije nisu išle u smjeru poboljšanja odnosa dviju zemalja. Žao mi je i nikako ne mogu prihvatiti teze srpske strane o relativizaciji srpske agresije na Hrvatsku iz devedesetih«, izjavio je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković za HRT.

Traženo, obećano, (ne)ostvareno 

Premda je došlo do odgode susreta, Subotička deklaracija je i dalje aktualna pa za Hrvatsku riječ o obećanom i ostvarenome govore predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić i predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Srbije Tomislav Žigmanov.

Predsjednik HNV-a Slaven Bačić kaže kako je sa svoje strane tijekom susreta ukazao na nemogućnost sudjelovanja u političkom odlučivanju, problem oduzete imovine, konkretno hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi, zatim pitanje rodne kuće bana Jelačića i druge probleme.

»Sa svoje strane, u Tavankutu sam tadašnjem premijeru, a sada predsjedniku Srbije, otvoreno iznio neka od najvažnijih pitanja koja se tiču ostvarivanja manjinskih prava i uopće položaja Hrvata u Srbiji. Tada je Ministarstvo prosvjete već počelo rješavati pitanje udžbenika na hrvatskom jeziku (kao i svih drugih manjina), što sam pohvalio kao ohrabrujuće. No, podsjetio sam na neredovito sastajanje međuvladinog Mješovitog odbora koji prati provedbu bilateralnog sporazuma o zaštiti manjina te slabu provedbu preporuka koje donosi ovo tijelo. Pri tome sam posebno ukazao na potrebu da Srbija provede točku 9 ovog sporazuma kojim se obvezala svojim unutarnjim zakonodavstvom osigurati zastupljenost Hrvata u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnoj razini te u pokrajinskom i republičkom parlamentu, budući da su garantirani mandati jedan od ključnih preduvjeta za održivu integraciju hrvatske manjine u srpsko društvo i našu konstruktivnu ulogu u društvenom razvoju, jer ćemo se bez mogućnosti učinkovitog sudjelovanja u političkom odlučivanju i dalje osjećati na društvenoj margini. Govorio sam i o tzv. bunjevačkom pitanju, naglašavajući da ni na koji način ne osporavamo pravo bilo koga da se izjasni kako želi, pa dakle i kao Bunjevac ne-Hrvat, ali da je problem u dvojnim aršinima, gdje sam kao primjer istaknuo Grad Sombor gdje postoji značajna disproporcija u financiranju projekata u informiranju i kulturi dvaju manjinskih zajednica, ili pak što SANU, Matica srpska i Filozofski fakultet u Novom Sadu otvoreno pomažu niz strateških projekata zajednice Bunjevaca koji se ne osjećaju Hrvatima, dok bilo kakva potpora izostaje kada je u pitanju hrvatska zajednica. Iako su u pitanju različiti slučajevi, ukazao sam i na problem vraćanja oduzete imovine – hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi i potrebu da ovo bude riješeno političkim putem po ugledu na dodjelu i vraćanje pojedinih objekata srpskoj zajednici u Hrvatskoj, kao i pitanje otkupa i uređenja rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu te osiguranja prostora za djelovanje NIU Hrvatska riječ. Apsotrofirao sam i probleme nepoštivanja prijedloga i mišljenja HNV-a prilikom raspodjele sredstava na natječajima u Ministarstvu kulture i informiranja, nepostojanje odgovarajućih prostora za rad hrvatskih kulturnih udruga, financijski objektivnoj nemogućnosti supstituiranja radijskoga programa na hrvatskom jeziku na području Subotice, te izrazio bojazan zbog najavljene promjene izravnog proračunskog financiranja Hrvatske riječi. Gospodin Vučić je zapisivao naša izlaganja i poslije odgovorio na većinu pitanja. Glede onoga što sam izložio, za rodnu kuću bana Jelačića se složio da to bude zajednički projekt dviju država i predložio da većinski dio financira Srbija, na tiskovnoj konferenciji je istaknuo da će biti riješeno financiranje Hrvatske riječi te kao vid rješavanja slabe komunalne infrastrukture u Tavankutu najavio i asfaltiranje ulica. Na samome sastanku odgovorio je da od Hrvatske ovisi održavanje sljedeće sjednice MMO, da bilateralni sporazum ne predviđa garantirane mandate, da se on ne miješa u tzv. bunjevačko pitanje, te da uspostavimo izravne kontakte sa šeficom njegova tadašnja kabineta.« 

A što je ostvareno?

»Što je ostvareno od razgovora mislim da je uglavnom poznato: dio dvije ulice u Tavankutu je asfaltiran, zadržan je postojeći način financiranja Hrvatske riječi (kao i ostalih manjinskih tiskanih glasila koja se financiraju iz pokrajinskog proračuna), a u tijeku je još i završetak procesa kompletiranja udžbenika na hrvatskom jeziku za osnovnu školu (u sklopu rješavanja pitanja udžbenika za ostale manjine). Poslije sastanka obratili smo se kabinetu za rješavanje pitanja vraćanja hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi političkim putem, ali smo upućeni na Direkciju za vraćanje imovine, dakle, na pravni kolosijek, koja je ovo negativno riješila. Osim toga, s pokrajinskim tijelima uspješno dogovaramo trajno rješavanje prostora za rad NIU Hrvatska riječ, a skupa s HKUPD-om Jelačić iz Petrovaradina predstavili smo i projekt otkupa i uređenja rodne kuće bana Jelačića, ali je to pitanje ostalo otvoreno«, kaže predsjednik HNV-a Slaven Bačić. 

Osam složenih tema 

Žigmanov kaže kako je na sastanku bilo riječi o složenim i ne jednostavno rješivim problemima Hrvata u Srbiji koji zahtijevaju dulja vremenska i promjenu pravnih rješenja i politika spram manjina. 

»Najprije treba reći kako je to bio prvi, istina multilateralni susret, predsjednika Vlade Srbije s predstavnicima hrvatske zajednice nakon 2012. godine, što je i više nego prijeporan podatak, budući da govori o odsustvu institucionalne komunikacije između najviših predstavnika države Srbije i predstavnika hrvatske zajednice. Što se tiče sadržaja i načina razgovora u Tavankutu – Aleksandar Vučić je za Večernji list rekao kako je »bio izložen još žešćem pritisku Hrvata« – treba istaknuti kako je razumijevanje društvenog položaja Hrvata u Vojvodini, to jest Srbiji, te problemi i izazovi s kojima se oni suočavaju, o čemu je na sastanku zapravo bilo riječi, bilo posve na primjeren i diplomatski način iznijeto. Drugim riječima, razgovor koji je bio vođen bio je daleko od toga da je, kako je Aleksandar Vučić izjavio za Večernji list, »slušao njihove konkretne zahtjeve«, jer je više riječi bilo o složenijim i ne jednostavno rješivim problemima Hrvata u Srbiji, koji zahtijevaju dulja razdoblja i promjenu pravnih rješenja te kreiranje i provedbu novih politika središnjih, regionalnih i lokalnih vlasti, napose u dijelu mojega govora kao narodnog zastupnika i predsjednika DSHV-a. U tom smislu, ja sam se detaljnije osvrnuo na sljedećih osam tema koja uvelike a negativno određuju društveni položaj Hrvata u Vojvodini: 1. nedovoljna integriranost u društvo; 2. nesudjelovanje u procesima donošenja odluka, čak i onih koji se Hrvata neposredno tiču; 3. nezavidan ekonomski položaj; 4. komunalna i druga infrastruktura u naseljima s pretežitim hrvatskim življem je ispod razine naselja u kojima žive pripadnici većinskog, ali i drugih naroda; 5. još uvijek su građani hrvatske nacionalnosti iznad prosjeka objekti diskriminacije; 6. u politikama suočavanja s prošlošću izostaje tematiziranje i sukladno rješavanje pitanje protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, napose iz Srijema i jugozapadne Bačke u razdoblju 1991. – 1996.; 7. izravno miješanje i pristranost države u identitetske sporove hrvatske zajednice i to na štetu Hrvata (tzv. bunjevačko pitanje) i 8. visoki nesrazmjer kada je riječ o opsegu novca iz domena kulturne autonomije u odnosu na druge zajednice. Očito da tu ne može biti riječi ni o kakvim konkretnim zahtjevima nego da se politički okvir, institucionalni aranžmani, pravna rješenja i promanjinske politike počnu na taj način kreirati i provoditi da i pripadnici hrvatske zajednice imaju konkretne beneficije. Drugim riječima, naša su očekivanja i iznijeti zahtjevi daleko ozbiljniji i složeniji negoli su to dvije asfaltirane ulice u Tavankutu, na što se često želi svesti sadržaji naših zahtjeva.«

Na koncu, i jedan i drugi sugovornik očekuju da u budućim bilateralnim susretima (kada do njih dođe)  budu uključeni i predstavnici hrvatske nacionalne manjine kako bi se efektivno rješavala sva otvorena pitanja vezana uz manjinska prava i kako bi slika o društvenom položaju Hrvata u Srbiji bila usuglašenija.

J. Dulić