Tema

U Srbiji su javnim politikama spram manjina jasno izdvojene tradicionalne, »folklorne« nacionalno-manjinske značajke, po čijim se crtama mogu učinkovito voditi škare, ako što treba preoblikovati ili skratiti. Drugim riječima, nije prihvaćena integrativna politika multikulturnosti u pravnim okvirima naše zemlje, a koja je utemeljena na multietničnosti Srbije. Ovo potonje jedan je od zaključaka iznesenih na tribini koju je u povodu predstavljanja zbornika radova »Stanje i perspektive multikulturalizma u Srbiji i državama regije: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 10-11. rujna 2015.« organizirala Srpska akademija nauka i umetnosti. 

Zbornik se sastoji iz tri glavna dijela. Prvi dio se odnosi na pravni okvir za nacionalno-manjinska pitanja, drugi na političko zastupanje manjina u tijelima javne vlasti, a treći dio sadrži priloge o multikulturalizmu u zemljama regije.

Na tribini u prostoru Biblioteke Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu, u srijedu, 12. rujna izdanje su predstavili akademik Tibor Várady, dr. sc. Goran Bašić i prof. emeritus dr. sc. Vukašin Pavlović.

Manjinska prava iz pravnog kuta

Kada je riječ o pravnoj relevantnosti kulturne različitosti, akademik Tibor Várady ukazao je da je pravna relevantnost etničke pripadnosti često bila oružje diskriminacije, čega je primjer odnos spram Židova sredinom protekloga stoljeća. Međutim, i za stvarnu jednakost je potrebna pravna relevantnost, objašnjava. Da bi jedna manjina mogla imati vlastitu kulturu, treba biti priznata kao subjekt koji se može pravno tretirati. Zato i postoje posebni propisi aktivne afirmacije i pozitivne diskriminacije, podsjeća akademik Várady.

»Primjerice, kada je riječ o školstvu, postoje racionalne granice s koliko se najmanje učenika može otvoriti odjel. Najmanje petnaest učenika je stvar racionalnosti. Ali, ako u jednom gradiću u Vojvodini ima šest Slovaka, onda za njih granica od najmanje petnaest učenika nije stvar racionalnosti nego stvar postojanja ili nepostojanja škole na slovačkom jeziku. Isto se to može reći i za djecu iz hrvatskih obitelji«. 

Stoga pravna relevantnost može imati i cilj ostvarivanja stvarne jednakosti, ukazuje Varadi.

Stvarna jednakost podrazumijeva i pravo na različitost. Jednakost Srba u Hrvatskoj ne postoji ako primjerice, nemaju pravo na uporabu ćirilice. Isto se odnosi i na Hrvate u Srbiji, vezano uz uporabu jezika i pisma. Stoga, pravna jednakost podrazumijeva priznanje i pravno prihvaćanje različitosti i davanje prilika tu različitost iskazati, smatra Varady. 

U Srbiji postoji, i u europskim razmjerima mjereno, »normalan sustav«, kako ga je Várady nazvao, ali koji ima i nedostataka,. 

»Nadam se da će Akcijski plan za manjine poboljšati situaciju i da se neće svesti samo na fraze, kao i niz drugih akcijskih programa, nego da se učine pravi koraci«, kaže Várady.

Nacionalne manjine u zastupničkim tijelima

Ustav Srbiju definira kao nacionalnu državu utemeljenu na nacionalnim i manjinskim pravima i europskim vrijednostima. Ali multikulturalizam i univerzalne vrijednosti ne spominju se kao dio ustavnog i državnog identiteta. Vladavina prava utemeljena je na neotuđivim ljudskim pravima, ali ne i na manjinskim, koji se često spominju u pravnoj debati.

Pravima nacionalnih manjina Ustav i propisi bave se kroz institute manjinske samouprave i kulturne autonomije. Taman koliko to zahtijevaju europski standardi zaštite prava nacionalnih manjina. 

»Priroda multietničnosti Srbije ipak je drugačija i zahtijeva njoj prilagođenu multikulturnu politiku. Njezin nedostatak rezultira ukalupljivanjem etničkih identiteta u arhaizme i tradicionalizme, što uvjetuje društvenu segregaciju i slabi građansku i političku zajednicu«, ukazao je tijekom tribine dr. Goran Bašić, predstavljajući drugi dio Zbornika.

U radu dr. sc. Slavena Bačića koji se nalazi u drugom dijelu Zbornika može se pročitati o političkom organiziranju i djelotvornoj zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima javne vlasti. Tezu da je politika multikulturalizma nekonzistentna i nedorečena u Srbiji potvrđuju i mišljenja u drugim radovima koji se odnose na ovu temu. Protivno Ljubljanskim smjernicama OESS-a gdje se inzistira na političkom predstavljanju manjina, koncept političkog predstavljanja nacionalnih manjina u Srbiji onemogućuje njihovo učinkovito sudjelovanje u političkom životu i otežava uspostavljanje integrativnih društvenih odnosa, navodi se.

Parlamentarno zastupništvo nacionalnih manjina i njihova zastupljenost u tijelima državne vlasti, kao oblik djelotvornog sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu, segment je manjinskih prava koji još uvijek nije zadovoljavajuće riješen u Srbiji, podsjeća dr. Bačić. U pogledu parlamentarnog zastupništva, nakon početne opredijeljenosti za princip zajamčenih mjesta za pripadnike manjina, što je danas gotovo postalo standardom u regiji, krenulo se u smjeru principa ukidanja izbornog cenzusa za stranke i koalicije nacionalnih manjina. Iako je ovaj oblik olakšanog predstavljanja manjina u parlamentu legitiman sa stanovišta načela afirmativne akcije, u uvjetima u kojima se primjenjuje u Srbiji, gdje je na nacionalnoj razini cijela država jedna izborna jedinica, a treba uzeti u obzir disperziranost manjina, pokazao se kao neprikladan, jer je na državnoj razini primjenjiv samo kod dvije najbrojnije manjine – Mađara i Bošnjaka. Zbog toga se u nizu međunarodnih dokumenata u posljednjih desetak godina inzistira i na predstavništvu brojčano manjih nacionalnih manjina, što apostrofiraju i akcijski planovi za poglavlje 23, odnosno za ostvarivanje prava nacionalnih manjina.

Međutim, evidentna je nevoljnost vlasti osigurati, umjesto omogućiti, predstavljanje većeg broja nacionalnih manjina u nacionalnom parlamentu. Zato pravi izazov srpskoj političkoj eliti jest osigurati sudjelovanje malobrojnijih nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti, a naročito na nacionalnoj. Ovo stoga jer je politička participacija nacionalnih manjina ključan preduvjet za održivu integraciju nacionalnih manjina u društvo i njihovu konstruktivnu ulogu u društvenom razvoju. Bez demokratske političke participacije na svim razinama vlasti manjine će i dalje imati dojam da su na društvenoj margini bez mogućnosti učinkovitog sudjelovanja u političkom odlučivanju, decidan je dr. Slaven Bačić.

Problem političke nereprezentativnosti nacionalnih manjina trebalo bi sagledati i na način da isključivanje manjina iz političkog života predstavlja izazov demokraciji i ne pridonosi društvenoj stabilnosti. S obzirom na to da većinski princip u suvremenoj liberalnoj demokraciji ne osigurava nužno društvenu stabilnost, kako bi se ona postigla, a društvo homogeniziralo oko minimuma političkih interesa, pribjegava se mjerama afirmativne akcije, prilagođavanju izbornih sustava, izbornih formula, što u našem političkom životu, prema većini autora u Zborniku, nije omogućeno, ukazao je Bašić.

Primjer iz susjedstva

U Hrvatskoj u proteklih dvadesetak godina ustavno i zakonodavno reguliranje položaja i prava nacionalnih manjina uz uspone i padove na ovom polju pokušavalo je uspostaviti ravnotežu između principa integracije na jednoj strani i očuvanja identiteta nacionalnih manjina na drugoj. Po ocjeni jednog od autora, prof. dr. Siniše Tatalovića, rezultati su samo djelomični. Kvote zastupničkih mjesta u Saboru osigurane su na sljedeći način: za srpsku nacionalnu manjinu tri zastupnika i po jedno za različito grupirane ostale nacionalne manjine. Usprkos činjenici da je Hrvatska ušla u sastav Europske unije, neka pitanja vezana uz položaj nacionalnih manjina su i dalje otvorena, poput službene uporabe jezika i pisma, te društvenog i ekonomskog položaja manjina. Niti medijska percepcija pitanja nacionalnih manjina u javnosti nije na očekivanoj razini, kaže u svom radu profesor Tatalović. 

Zbornik sadrži 26 radova, na više jezika, što također pokazuje koliko je kultura važna i kao osobina i kao spona među različitim narodima, rečeno je ovom prigodom.

Siniša Jurić