Intervju

Poljoprivrednici, kako oni u Srbiji tako i oni u Hrvatskoj, ovih tjedana zbrajaju štetu od suše. Suša je i u Srbiji i u Hrvatskoj ponovno otvorila vječito pitanje navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta. Aktualno je ovih tjedana bilo i pitanje hoće li, kada i pod kojim uvjetima državljani EU moći kupovati zemlju u Srbiji. Hrvatska je to odložila za nekoliko godina, Srbija je u posljednjem momentu usvojila izmjene zakona. Nedavno je top politička vijest bila i povećanje taksi za uvoz poljoprivrednih proizvoda u Hrvatsku. O svemu tome, ali i drugim temama razgovarali smo s predsjednikom Hrvatske poljoprivredne komore Matom Brlošićem.

Regija je ove godine pogođena sušom. Koliku su štetu pretrpjeli hrvatski poljoprivrednici? Koliko su smanjeni prinosi i koliko će ovogodišnja šteta biti izražena u kunama ili eurima?

Sa sušom smo suočeni još od početka travnja. Ali ova godina specifična je jer smo od početka godine imali nekoliko elementarnih nepogoda. Prvo rani mrazevi, zatim olujno nevrijeme s tučom i jakim vjetrom i onda suša i požari. Štete po svim ovim osnovama, a prema procjenama koje su rađene na kraju sedmog mjeseca, iznose oko 200 milijuna eura. Štete nije bilo na pšenici, ječmu, zobi i uljanoj repici i ti jesenjski usjevi dali su dobre, u nekim slučajevima čak i natprosječne, prinose. Kod proljetnih usjeva je šarenilo, jer je u nekim prodručjima bilo više, a u nekim manje kiše. Tako će se smanjenje prinosa kretati od 20 posto, ali će biti i parcela gdje će šteta biti stopostotna, jer se neće isplatiti ni ulaziti u polja. 

Ovog ljeta Hrvatsku nisu mimoišli ni požari. Koliko je štete na tim područjima i imaju li poljoprivrednici načina za nadoknadu te štete kao i štete koju im je nanijela suša? 

Požari su pričinile velike štete, ali su to područja gdje poljoprivreda nije razvijena. Radi se uglavnom o šumskim predjelima i nešto malo maslenicima i vinogradima. Za opožarena područja Ministarstvo poljoprivrede raspisalo je natječaj za nadoknadu štete. Financira se iz europskih fondova i za tu štetu previđeno je 20 milijuna eura. S tim iznosom bi se mogla pokriti šteta od požara. Nadoknadu štete mogu dobiti samo oni poljoprivrednici kojima su izgorjeli višegodišnji zasadi, poljoprivredni strojevi, skladišni prostori. A što se tiče naknade štete od suše također postoji mogućnost nadoknade, uz uvjet da su poljoprivrednici osigurali gospodarstva, kako zasijane površine tako i stoku. To osiguranje se subvencionira sa 65 posto, a premija se isplaćuje ako je šteta veća od 30 posto. To je ono što mogu očekivati hrvatski poljoprivrednici jer su dio zajedničke poljoprivredne politike Europske unije. 

Čini se da smo sve češće svjedoci sušnih godina. Je li to dovoljno upozorenje da Hrvatska radi na sustavnom navodnjavanju? Koliko se u Hrvatskoj navodnjava njiva, koliko je sustavima za navodnjavanje pokrivena osnovna ratarska proizvodnja – kukuruz, soja, repa? Ili je navodnjavanje rezervirano za intenzivnije kulture i proizvodnje kao što je povrtlarstvo?

Hrvatska ima velike količine vode, ali taj resurs malo koristi za navodnjavanje. Tek oko dva posto  poljoprivednog zemljišta u Hrvatskoj se može navodnjavati. Nedavno je u Baranji pušten jedan sustav otvorenog navodnjavanja za navodnjavanje 5.000 hektara intenzivne proizvodnje. Procjene Hrvatskih voda su da bi do 2020. godine u sustavu navodnjavanja moglo biti 65.000 hektara, što je  5,6 posto poljoprivrednog zemljišta. To je zaista malo, ali Hrvatska u pogledu navodnjavanja 30 godina nije ništa napravila. Sada su nam za sustav navodnjavanja na raspolaganju europski fondovi. U tijeku je izgradnja kanala Dunav – Sava (trenutačno u fazi iskopa) što će omogućiti navodnjavanje zavidnog broja hektara. Postoje i poljoprivrednici koji imaju svoje bunare, koje su legalizirali i koje koriste za navodnjavanje svojih njiva. Svjesni smo da nas čekaju sušna razdoblja i ratarska proizvodnja, naročito intenzivnih kultura, bit će sve rizičnija. To shvaćaju i poljoprivrednici i nadamo se da će uz korišćenje europskih fondova povećavati površine pod sustavom navodnjavanja.

Prije mjesec dana vijest u regiji bila je povećanje taksi za uvoz poljoprivrednih proizvoda u Hrvatsku. Tako su takse za uvoz iz Srbije, ali i drugih zemalja u regiji, s 12 eura povećane na 270. Postalo je to političko pitanje, a novinski naslovi bili su u stilu »Hrvatska blokira uvoz iz Srbije«. Poslije nekoliko dana te takse vraćene su na staro. Reagirala je Hrvatska poljoprivredna komora, ističući kako se ovim vraćanjem taksi na staro hrvatski poljoprivrednici stavljaju u neravnopravni položaj. Molim Vas da to pojasnite.

Hrvatski poljoprivrednik, recimo proizvođač krumpira, ako želi izvesti taj krumpir u Njemačku mora uraditi sve potrebne analize jer postoje pravila što taj krumpir ne smije sadržati. Tek tada, bez obzira što je Hrvatska u Europskoj uniji, taj krumpir može u Njemačku. U Hrvatskoj je veliki broj insekticida, herbicida i fungicida zabranjen. Došle su nove generacije kemijskih sredstava koje su manje opasne, ali i manje djelotvorne što poskupljuje proizvodnju. Također, početkom godine Europska komisija naložila je članicama EU da se rade strože kontrole na ostatke pesticida i herbicida. Ako je u Hrvatskoj zabranjen neki pesticid ili herbicid znači i da neki poljoprivredni proizvod koji sadrži ostatke zabranjenih kemikalija ne može ući na hrvatsko tržište. Stoga smo mi podržali ministra poljoprivrede u nastojanju da se takve analize rade i pri uvozu iz Srbije ili Bosne i Hercegovine. Do sada se takve analize nisu radile. Dakle, s jedne strane hrvatskom poljoprivredniku se analize rade, a za robu iz uvoza se to ne traži što znači da nismo u ravnopravnom položaju. Te analize koštaju i treba ih platiti, a to trebaju platiti trgovci. Mislim da je ovdje politika potpuno krivo sve ocijenila i ova mjera je da tako kažem povučena. Nije u biti povučena jer će se te analize raditi, radit će se kontrola, ali na štetu državnog proračuna Hrvatske. S 12 eura ta kontrola se ne može napraviti, pa će to ići na trošak proračuna Hrvatske, a trebao bi to biti trošak koji plaća trgovac. Primjerice jedna analiza na rezidue herbicida košta 2.500 kuna (oko 335 eura). Rekao bih zato da ovdje nije pobijedila ni politika Srbije ni politika Hrvatske već trgovački lobi. Ako nešto poskupi 22 puta, očekivano je da to izazove reakcije, ali kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju 40.000 proizvođača mlijeka je propalo jer je Hrvatska propisala standard da mlijeko mora biti prve klase. Prije 20 godine Hrvatska je imala 60.000  proizvođača mlijeka, a danas ih je tek 7.000. 

Ono što je potreslo regiju jest posrtanje Agrokora. Vi ste član Privremenog vjerovničkog vijeća Agrokora, a i kao predsjednik HPK zastupate i štitite interese poljoprivrednika. Kraj srpnja bio je rok u kome se očekivala isplata duga OPG-ima (obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima). Je li taj rok ispoštovan, odnosno imaju li OPG potraživanja prema Agrokoru?

Veliki broj poljoprivrednih gospodarstava bio je uključen u zajedničku proizvodnju s Agrokorom i kada su kulminirali problemi u Agrokoru u problemu je bilo na desetke tisuća poljoprivrednika. Vlada Hrvatske odlučila je donijeti zakon kojim je prije svega zaštitila one najmanje. Tako su obiteljskim gospodarstvima i obrtima isplaćena potraživanja za robu predanu prije 10. travnja. Trenutačno se radi na srednjim tvrtkama, a pred kraj godine radit će se na velikim trvrtkama. Te tvrtke neće dobiti svih sto posto svojih potraživanja, već će taj iznos biti umanjen. Dakle, dugovi prema obiteljskim gospodarstvima su isplaćeni.

U Srbiji se ovih dana polemika vodila oko izmjene zakona koje bi trebale onemogućiti državljane EU da postanu vlasnici zemlje u Srbiji. Iako članica EU, Hrvatska je tu obvezu odgodila do 2020. godine, ali ima li nekih poprečnih mogućnosti da stranci ipak postanu vlasnici hrvatskih oranica i kako to komentirate?

Trenutačno stranci ne mogu kupiti poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, ali mogu postati vlasnici tvrtke koja ima poljoprivredno zemljište, ali to zemljište mogu dobiti samo na višegodišnji zakup na 20 ili 50 godina. Dakle, stranci mogu biti u posjedu tih površina, ali ne i njihovi vlasnici. Kao poljoprivredni proizvođači tražili smo da sve ono državno zemljište koje je dano na raspolaganje obiteljskim gospodarstvima njima bude i prodano. Smatrali smo da je 2020. godine krajnji rok u kome bi oni to zemljište kupili uz obvezu da ukoliko kasnije tu zemlju žele prodati prvo ta zemlja mora biti ponuđena državi. Prethodna vlast nije imala razumijevanje za ove naše zahtjeve, ali mi se nadamo da ćemo do 2020. godine naći zajednički jezik s Vladom.

Spomenuli ste državno poljoprivredno zemljište. Tko i kako ga može koristiti u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj su nekada postojali veliki poljoprivredni kombinati koji su obrađivali oko 250.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta. Tamo gdje su ostali ti veliki sistemi, oni su dobili prioritetne koncesije za koje ne plaćaju puno. To su primjerice Belje, Vupik, PIK Vinkovci. Općine su opredijelile koje zemljište ide za pravne subjekte, a koje za obiteljska gospodarstva. Oko 60 do 70 posto državnog poljoprivrednog zemljišta je predviđeno za obiteljska gospodarstva. Od aktualne vlasti očekujemo da piše novi zakon u kome bi se obiteljskim gospodarstvima zemlja u zakup davala na 25 godina uz mogućnost još jednog produženja.

Iza hrvatskih poljoprivrednika je višegodišnje iskustvo proizvodnje u Europskoj uniji. Kakve je to konkretne promjene donijelo?

Prije ulaska u EU Hrvatska je imala sustav potpore gdje se plaćanje obavljalo po kilogramu. To su poljoprivrednici relativno dobro prihvatili. Koliko su proizveli tona nečega toliko su dobili potpore i oni bolji i vještiji dobivali su više. Ulaskom u EU prihvatili smo zajedničku poljoprivrednu politiku. To znači da više nema plaćanja po kilogramu već po površini, odnosno po hektaru. Naši poljoprivrednici zadržali su i određena povijesna prava. To povijesno pravo odnosi se na poljoprivrednike koji su se dugi niz godina bavili proizvodnjom mlijeka ili tovom junadi. Ta povijesna prava dodana su na osnovna plaćanja, tako da smo mi u pregovorima s Europskom unijom na ta osnovna plaćanja po hektaru uspjeli izboriti se za dodatna plaćanja na osnovu povijesnih prava. Inače, Hrvatska je odabrala jedan od najsloženijih modela. Imamo zelena plaćanja koja iznose 30 posto od osnovnih plaćanja. Ako smo zadovoljili zadane ekološke standarde, dobivamo tih 30 posto. Na godišnjoj razini ta zelena plaćanja su 373 milijuna eura. Prve godine kada smo ušli u EU iz Europske unije stiglo je 25 posto, a svake godine diže se omotnica iz EU i 2022. godine cjelokupni iznos poticaja dobit ćemo iz europskog poljoprivrednog proračuna. Hrvatska je prva država koja je imala mogućnost da svom seljaku plati cjelokupnu razliku, ali od ulaska u EU Hrvatska u svom proračunu osigurava 20 posto manje sredstava, tako da mi poljoprivrednici dobivamo oko 80 posto svojih prava. Radi se o poticajima koje dobivamo za obradu zemljišta i standarde ekološke zaštite.

Sami ste rekli da je ovaj sustav financiranja kompliciran, pa da pojasnimo na primjeru jednog obiteljskog gospodarstva koje se primjerice bavi ratarskom proizvodnjom. Kolike poticaje može dobiti takvo gospodarstvo? 

Prije je svaki poljoprivrednik po hektaru imao jednako. Uzeli smo jedan novi model i u jednom hektaru su tri plaćanja – osnovno plaćanje, preraspodijeljeno plaćanje i zeleno plaćanje. Preraspodijeljeno plaćanje uvedeno je s ciljem da oni mali dobiju više. To znači da za one s gospodarstvom do 20 hektara postoji dodatak od 60 eura po hektaru. Veći poljoprivrednici imaju samo osnovno i zeleno plaćanje. Kada zbrojimo ta tri plaćanja, poticaji po hektaru su 250 do 300 eura. Dio sredstava se povlači za ekološku proizvodnju pa tko ima ekološki višegodišnji zasad, ima tisuću eura potpore. Postoje i područja definirana kao područja u kojima su teži uvjeti gospodarenja i to je dodatno plaćeno. Svaki poljoprivrednik ima svoju omotnicu i za svakog se posebno izračunava. Uvijek je hektar osnova, a poticaji su od 1.500 do 3.500 kuna. Kod onih stočara koji nemaju puno zemlje, ali imaju velika povijesna prava, dakle proizvodili su puno mlijeka ili veliki tov junadi poticaju mogu dostići i nekoliko tisuća eura. 

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju promijenio je način isplate poticaja poljoprivrednicima. Postali ste dio jednog velikog tržišta, ali koliko je to tržište dosupno za plasman poljoprivrednih proizvoda iz Hrvatske?

Nama je tržište dostupno, ali traže se standardi i količine. Ako želite izvoziti na tržište Unije morate imati određene količine proizvoda, što je nama još uvijek problem. S druge strane, veliki broj proizvoda stigao je na naše tržište i tako gledano imali smo više štete nego li koristi od ulaska u Europsku uniju. Naš proizvođač je smanjio svoju proizvodnju, a i cijena je pala. Ne možemo reći da je otvaranje tržišta nešto dobro donijelo. Jedino zadovoljni mogu biti ekološki proizvođači koji su dobili  novo tržište i njima je zajedničko tržište Europske unije donijelo korist. Ostali proizvođači suočeni su s padom cijena poljoprivrednih proizvoda.

 

Zlata  Vasiljević