Intervju

Tradicija čuva vatru života

Mi koji organiziramo Dužijancu i oni koji su stalni posjetitelji njenih manifestacija desetljećima živimo u uvjerenju da je to zavirivanje u prošlost zapravo najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dolazi* Tko ne potiče kulturu pamćenja izgubljen je i nema sadašnjost, a budućnost ne može očekivati i neće je imati* Kad malo bolje pogledamo sudionike u programima manifestacija Dužijance i posjetitelje tih programa sa zadovoljstvom zaključujemo da je posjet mladih vrlo velik i to pruža garanciju za pozitivnu energiju kojom zrači Dužijanca

Centralna svečanost Dužijance 2017. održana je u Subotici. Ova tradicionalna svetkovina održava se i u okolnim naseljima Subotice kao izraz zahvalnosti Bogu za dobar rod žita. Manifestaciju je organizirala Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijancas čijim smo dopredsjednikomLazom Vojnićem Hajdukom, koji sljedeće godine bilježi pola stoljeća direktnog rada u organiziranju i sudjelovanju u Dužijanci,razgovarali o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ove svečanosti.

Što Vas veže uz Dužijancu? Kada ste prvi put osjetili taj plemenit i uzbudljiv osjećaj koji Vas je ispunio zbog Dužijance?

Obiteljska Dužijancaje smještena u temeljnu socijalnu stanicu društvenog života, u obitelj. Tamo je u svom trajanju od pamtivijeka. Povijest dodirujemo kroz tradiciju, u sjećanju, u pričama s koljena na koljeno u obiteljima, knjigama, na filmu, u muzejima. Narod traje, kažu, od one točke do koje kolektivno sjećanje doseže. Njegovanje tradicije kroz običaje oživljava prošlost i potiče sjećanje kako se predočava prošlost. Tradicija nije čuvanje pepela, nego čuvanje žive vatre života, poticaj i jamstvo kontinuiteta zdravog života, posjedovanje sadašnjosti, a nadasve put za ostvarenje budućnosti. Da se ne bi dogodio prekid kontinuiteta u našoj povijesti, imamo Dužijancu, dragocjenu manifestaciju koja u svom programu ima sve što je potrebno kako bi se ostvarila zadaća koja je potrebna za opstanak jednog naroda, a to je predočiti prošlost i utvrditi sjećanje. To je ono što ljude okuplja oko Dužijance, a oni je osjećaju duboko u sebi, u najskrivenijim slojevima duše. To je ono što i mene veže uz Dužijancu, a te predispozicije stvorene su u meni kroz obitelj, odgoj i svjetonazor. Moj otacLadislav je bio bandašjošdavne 1932., pa moj rođeni brat Ivan 1948., a ja sam se aktivno uključio u organiziranje velike povorke Dužijance1968., gdje sam bio organizator i vođa jednog dijela povorke kroz grad, a taj dio povorke imao je naziv čovjek i priroda. Od 1968. godine s jednim prekidom kontinuiteta sudjelovao sam svake godine u aktivnostima oko Dužijance. Bio sam naravno i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora Dužijance i evo, sljedeće godine, bit će 50 godina  mog direktnog rada u organiziranju i sudjelovanju u Dužijanci.Bilo je to veliko zadovoljstvo i činilo me je radosnim biti sudionikom potvrđivanja identiteta našeg naroda. Dobro se sjećam onoga jadnoga i bijednoga života poslije Drugog svjetskog rata, poslije konfiskacije, agrarne reforme i nesnošljivih obveza pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u potpunosti zamro svaki osjećaj bivstvovanja i identitetske spoznaje u našem narodu. Dužijancau crkvi i kasnije u gradu bila je jedina prepoznatljiva ovdašnja adresa objedinjavanja i potvrde postojanja našeg hrvatskog naroda. Dužijancaje postala javna manifestacija, a ta javnost Dužijanceulijevala je optimizam glede našeg opstajanja.

Što mlade ljude danas veže uz Dužijancu? U nekoj smo digitalnoj eri, ispraznosti mas medija, idolatrije potrošnje, raznog potrošnog smeća koje ljudi obožavaju... Može li nam Dužijancai danas ispuniti srce? Vidite li klince u budućnosti Dužijance?

Mladi su nam ciljna grupa. Dužijanci, uvjeren sam u to, oni osiguravaju budućnost. Naravno da sam svjestan suprotnosti koje se pojavljuju u opredjeljivanju mladih glede Dužijance. Je li zavirivanje u prošlost najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dolazi? Često se pitamo zašto se u 21. stoljeću  –u eri pametnih mobitela koji zamjenjuju i najsuvremenija računala, u vrijeme kada se robot napravljen ljudskom rukom šeće po Marsu i otuda šalje zadivljujuće podatke i fotografije, u vrijeme robotike koja se ozbiljno upliće u odmjenjivanje čovjeka u svim njegovim radnjama  –  ljudima može pružiti prikaz starih običaja, nošnje, alata, strojeva, hrane..., svega onoga što je nekada bio sastavni dio života ovdašnjeg čovjeka, a danas više nije u uporabnoj funkciji? Je li to anakroni pristup sadašnjosti, sentimentalni osvrt na prošlost, zalog za nacionalni opstanak u budućnosti? Mi koji organiziramo Dužijancui oni koji su stalni posjetitelji njenih manifestacija desetljećima živimo u uvjerenju da je to zavirivanje u prošlost, zapravo najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dolazi. Kad malo bolje pogledamo sudionike u programima manifestacija Dužijancei posjetitelje tih programa sa zadovoljstvom zaključujemo da jeposjet mladih vrlo velik i to pruža garanciju za pozitivnu energiju kojom zrači Dužijanca, a mladi je upijaju. Pogledajte fotografije u Reviji Dužijancabr. 5.-6. od ove godine i uvjerit ćete se da je mladost na strani Dužijance. To potvrđuje da nam Dužijancai danas može ispuniti srce. S punim srcem zadovoljstva i sreće vidim klince i u budućnosti Dužijance.

Može li Dužijancabiti bliska i ljudima koji su odrasli na asfaltu i uz rokenrol?

Dužijanca nije određena za urbane ili ruralne sredine, nije određena svjetonazorskim opredjeljenjima niti je namijenjena ljudima s asfalta, rokenrola ili onim drugima. Ono što ljude okuplja oko Dužijanceje to što je oni osjećaju duboko u sebi, u najskrivenijim slojevima duše. To je ono što tradicija pruža i ljubomorno čuva. Ima naravno ljudi koje ne interesira ništa što je tradicionalno, ništa što je vezano uz običaje, kulturu i povijest svoga naroda, ali to je njihovo opredjeljenje.

Ima li hrvatskog barjaka na Dužijanci, treba li biti jasnije istaknuto da je to hrvatska manifestacija u Subotici i okolici?

Bunjevački Hrvati žive u ovom području većnekoliko stoljeća. Sredina u kojoj se nalaze bila je, a i sada je višenacionalna i višekonfesionalna. Bunjevački Hrvati došli su u ove krajeve ne da bi osvajali teritorij i širili svoju regiju, nego zato da spase život i osiguraju egzistenciju. U tom kontekstu nisu imali potrebe mahati zastavama. To povijesno naslijeđe, neisticanje zastave, živi joši danas kod bunjevačkih Hrvata. Bunjevački Hrvati imaju svoju zastavu i ona se javno ističe sukladno zakonskim odrebama, a svi drugi načini korištenja zastave bilo bi nepotrebno izazivanje pozornosti.

U kojoj mjeri su nekadašnji subotički članovi SKJ zaslužni za pokretanje velike manifestacije Dužijance 1968.? Koliki je bio doprinos ovdašnjih hrvatskih ljevičara u vrijeme Hrvatskoga proljeća?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća javlja se u Hrvatskoj pokret nacionalne homogenizacije i organizirano potvrđivanje hrvatskog nacionalnog bića, što do tada u SFR Jugoslaviji nije bilo moguće. To nacionalno gibanje odrazilo se i kod bunjevačkih Hrvata u Vojvodini, posebno u Bačkoj i Subotici. Protagonisti tih događaja i u Zagrebu, a i u Subotici bili su članovi Saveza komunista koji su bili na položajima i koji su mogli utjecati na oblikovanje forme nacionalnog izražavanja. Komunisti, bunjevački Hrvati bili su jedinstveni u izrazu i pokretanju velike manifestacije Dužijanca. Bilo je to 1968. No, ovdje se mora reći da u organiziranju i osmišljavanju velike manifestacije nisu bili samo komunisti, nego i znatan broj kulturnih pregalaca pripadnika nacionalne zajednice bunjevačkih Hrvata koji nisu bili komunisti. Komunisti su imali političku snagu i moć, a oni koji to nisu bili unijeli su entuzijazam i kulturni oblik i tako, može se reći, velika gradska manifestacija Dužijancanastaje zahvaljujući komunistima bunjevačkih Hrvata i podrškom čitave zajednice. Vrlo brzo, za nekoliko godina, pokazalo se da je Dužijancuneophodno distancirati od politike koja je preko SSRN, potpuno izobličila ideju te velike manifestacije, a i danas je distanciranje od politike conditio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može). Tko misli da će politikom održati Dužijancui njeno nacionalno bogatstvo, na pogrešnom je putu.

Bili ste inicijator spajanja crkvene i gradske Dužijance. Je li to glatko išlo?

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dogodile su se značajne promjene u političkom, socijalnom, gospodarskom i nacionalnom planu. Demokratski val doseže do društvenog života i unosi mnoge novine. Tako je i kompetencija određenih društvenih struktura mijenjala svoje dosege. U tom rešetanju institucija našla se i Dužijancakoja je ostala bez svog dotadašnjeg organizatora. KUD Bunjevačko kolopojavljuje se ponovno kao nositelj organizacije i tako započinje nova era Dužijance. Bio sam ovlašten od rukovodstva KUD-aBunjevačko kolona samom početku devedesetih voditi organizaciju Dužijance.No, kako su to bila ružna vremena i ratom »začinjena«, bilo je vrlo teško. Bez javne podrške, bez finacijskih sredstava bilo je vrlo teško raditi. Godina 1993. bila je prekretnica. Te godine blagdan Velike Gospe padao je u nedjelju, a taj datum je bio rezerviran za crkvenu Dužijancu. Imao sam većnekakvo iskustvo oko organiziranja Dužijancepa sam lobirao kod mojih suradnika i kod predstavnika Crkve da spojimo gradsku i crkvenu Dužijancu. Trebalo je iskoordinirati dosta detalja, a suština je bila oko dogovora za imenovanje bandaša i bandašice. Ja sam odmah prihvatio da bandaša i bandašicu imenuje Crkva, a ostale detalje što se tiče Crkve i organizacije mimohoda dogovarali smo zajednički. I organizacijski odbor bio je tako osmišljen da obvezno u odboru budu i predstavnici Crkve. Tako su te prve godine to bili vlč. Blaško Dekanji vlč. Andrija Kopilović. Poslije svih dogovora i usuglašenih stavova između Crkve i organizatora gradske manifestacije, KUD Bunjevačko kolopredlaže članove organizacijskog odbora u ovom sastavu: Lazo VojnićHajduk, predsjednik; Bela Ivkovićčlan; Andrija Kopilović, član; Vojislav Sekelj, član; Blaško Dekanj, član;Alojzije Stantić, član i dr. Mato BrčićKostić, član. S ovim imenima otišao sam s Vojislavom Sekeljom i Belom Ivkovićem kod gradonačelnika Józsefa Kasze i na izvršnom odboru SO Subotica obrazložio organizaciju i sadržaj manifestacije, dobio podršku za izvedbu programa i materijalnu pomoćza organizaciju. Tako je to počelo i išlo sve do 2013., kada se politika ponovno umiješala u organizaciju Dužijance, a to je iniciralo novi iskorak u Dužijanciosnivanjem Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijancakoja je samostalna organizacija i samostalno djeluje evo većčetvrtu godinu.

Okuplja li danas Dužijancai demokršćane i socijaldemokrate i sve one ljude koji jednostavno samo slijede Isusovo učenje?

Dužijancajeste zahvala Bogu za vrlo konkretan događaj  –ona je pohvala čovjeku na njegovom ustrajnom i učinkovitom radu. To su kategorije visoke vrijednosti i ne određuju se opredjeljivanjem, izborom, svjetonazorom, društvenim ili političkim statusom. Dužijancase nosi u srcu i najskrivenijim slojevima duše i ništa je ne može omesti u svom pozitivnom djelovanju. Ona je jedinstvena. Veličanstvena. Ona je dostupna svakom čovjeku dobre volje.

Od Takmičenje risara, primjerice, Englezi ili Španjolci bi napravili veliku turističku atrakciju. Zašto ne bismo i mi?

Posljednje dvije-tri godine učinio sam veliki napor glede prestukturiranja Dužijance. Nije lako davati nove dimenzije jednoj ustaljenoj i više od sto godina staroj manifestaciji. Ako je bila sto godina održiva, pitanje je treba li sada nešto mijenjati? Sačinio sam novi osnovni projekt priredbe Takmičenje risara i ugradio nove elemente s turističkim sadržajima koji su prošli kroz raspravu na sjednicama rukovodstva Udruge i usvojeni su na sjednici skupštine Udruge i sada se čeka moment operacionalizacije. Veliki problem je što svaki ozbiljniji zahvat u smjeru prestrukturiranja zahtijeva i financijsku podršku, a mi smo u situaciji da nas, glede investicija, osim verbalnog uvažavanja, financijski ne prati ni šira zajednica bunjevačkih Hrvata, niti vodstvo naše zajednice, niti gradsko poglavarstvo. Svi oni taktiziraju i ocjenjuju hoće li im podrška donijeti političke poene ili će se dogoditi suprotno. Ne zalažem se za pravljenje šou programa od Takmičenja risara, ali osuvremenjivanje i uvođenje turističkih elemenata sigurno je potrebno.

Napisali ste i objavili više knjiga o Dužijanci, našim običajima. Zbog čega mislite da je važna kultura memorije, pamćenja?

Za očuvanje nacionalnog identiteta vrlo je važno upoznati svoju povijest, kulturu, svoje običaje i staviti ih u funkciju tradicije, jer to je živa vatra postojanja, smisao života i radost življenja. Tko ne potiče kulturu pamćenja izgubljen je i nema sadašnjost, a budućnost ne može očekivati i neće je imati.Svatko tko može neka piše o običajima i povijesnim zbivanjima, jer to obogaćuje našu sadašnjost i obećava ljepšu budućnost.

Zvonko Sarić