Tema

Bajate informacije – s filterom

»Razgovarali smo s predstavnicima desetak medija i svi su nam rekli isto – da je lokalna samouprava potpuno zatvorena za medije. Mišljenje je nepodijeljeno, čak nezavisno od toga jesu li su sugovornici bili iz medija sklonih vladajućoj stranci na lokalu«, rekao je glavni urednik portala Cenzolovka Perica Grujić na nedavnoj tribini u Subotici, posvećenoj lokalnim medijima, a koja se dobrim dijelom odnosila i na njihov odnos s lokalnom samoupravom.

Iskustva koja je beogradski kolega dobio u Subotici, međutim, zajednička su onima s kojima se naši dopisnici susreću i u Srijemu, odnosno Somboru.

Srijem: Različita pravila »igre«

Prema iskustvima novinara u Srijemu, najotvorenija za suradnju su tijela zakonodavne, dok su najzatvorenija tijela izvršne vlasti. Novinari uglavnom smatraju da se diskriminacija određenih medija ili pojedinačnih novinara događa prije svega od strane lokalnih tijela vlasti:
»U praksi se novinari često sreću s barijerama koje im postavljaju izvori informacija, a nije rijetko ni da ih ovi diskriminiraju. Tijela lokalne samouprave u Srijemskoj Mitrovici su posljednjih nekoliko godina otvorenija za suradnju s medijima. No, i dalje ima onih ‘povlaštenih’ i manje dragih medija i novinara«, kaže novinarka jednog lokalnog pisanog medija u Srijemskoj Mitrovici, koja nije želela da je imenujemo, dodajući: »I dalje za sve ne važe ista pravila igre, ma koliko da predstavnici vlasti tvrdili drugačije. Većinu traženih informacija od gradonačelnika i načelnika gradskih uprava nije teško dobiti. Najveći dio njih spreman je u svakom trenutku razgovarati s novinarima. Ima i onih koji pitanja traže unaprijed ili pak zahtijevaju da se pojedine informacije zatraže u formi zahtjeva za pristup informacijama od javnog značaja. U roku od 15 dana uvijek stigne odgovor. Naravno, što  osjetljivije informacije tražite (tipa »koliko je novca potrošeno za neki projekt«), teže ćete doći do istih.
Zato je na novinarima da, ukoliko na lagan način ne dođu do podataka, informaciju zatraže pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Samo je pitanje i koliko novinara u lokalu je spremno za tako nešto. Kod privatnih poduzeća situacija je drugačija, jer kompanije (napose strane) nisu pretjerano raspoložene za komunikaciju s novinarima. Iz njihovih tvornica teško da ćete dobiti neku konkretnu informaciju. Uglavnom se korespodencija vodi putem maila, gdje se osobama zaduženim za odnose s javnošću dostave pitanja, a na njima je da odgovore ili ne odgovore. I ukoliko odgovore na ista, njihovi odgovori otprilike veze nemaju s vašim pitanjima. Uglavnom menadžmenti tih stranih kompanija nisu samostalni u donošenju odluka, jer se moraju konzultirati s centralom, a do vlasnika je gotovo nemoguće doći. U suštini, sve se svodi na to tko vodi određeno poduzeće ili lokalnu samoupravu i koliko je vaše osobno poznanastvo s rukovodiocima. Ako imate dobru suradnju s predstavnicima izvšne vlasti, lakše ćete dolaziti do informacija, a ukoliko niste na istom ‘kursu’, onda se morate dovijati i pozivati na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja«, ističe novinarka iz Srijemske Mitrovice.
U skoro svakoj lokalnoj samoupravi u Srijemu pravila su uglavnom ista. Šef kabineta predsjednika konekcija je novinara s predsjednikom Općine Šid i članovima kabineta:
»Za sva pitanja i informiacije o radu lokalne samouprave ili dogovaranje intervjua novinari se mogu dogovoriti sa šefom kabineta predsjednika Općine. Novinari u svakom trenutku mogu kontaktirati šefa kabineta putem telefona ili e-maila i u najkraćem roku će dobiti odgovor ili će biti upućeni kome da se obrate po određenoj temi i problematici«, ističe šefica kabineta predsjednika Općine Šid Jovana Lakić.

Sombor: Okolo, naokolo

Lokalni tjednik Somborske novine objavio je u svom posljednjem broju da iz gradske apotekarske ustanove nije dobio odgovore na nekoliko pitanja koja se odnose na daljnju sudbinu somborskih ljekarni. A pokušali su doznati hoće li opstati ljekarne u 15 somborskih sela, te kako će poslije izdavanja ljekarni privatnicima funkcionirati noćna dežurstva. Iako su to itekako informacije od značaja za građane, ravnateljica Desanka Vitas nije odgovorila na pitanja, niti se više javljala na telefonske pozive.
Prije nekoliko mjeseci u somborskom katastru jedna od potpisnica ovog teksta pokušala je dobiti podatke o broju stranaca, prije svega iz arapskih zemalja, koji su se ukljižili kao vlasnici nekretnina u Somboru. Upućena je na Republički geodetski zavod, gdje joj je rečeno da nitko u Somboru nije obučen za davanje informacija, te da će odgovor stići iz Beograda »kada stigne na red«. A na red je stigao poslije tri tjedna, ali bez odgovora na pitanje koliko stranaca je postalo vlasnikom nekretnina u Somboru uz usmeno obrazloženje da je vađenje tih podataka dugotrajan posao.
Ovo su samo neki od primjera koji ilustriraju kako je danas teško doći do informacija i sugovornika, naročito u državnom susatvu, jer se za svako pitanje novinari upućuju na službe za informiranje u Beogradu ili Novom Sadu, ovisno o tome o kom poduzeću ili ustanovi je riječ. Nekada ta komunikacija s Beogradom ili Novim Sadom ide brže i odgovori i odobrenja za snimanje dobivaju se istoga dana. Takavi su primjer JP Infrastruktura Željeznice ili Uprava Carina. Ali, često se na putu od Sombora do Beograda ili Novog Sada pitanja »zagube« i novinari i javnost ostanu bez bilo kakvog odgovora.
»Mislim da nikada nije bilo teže doći do informacija. Mogu prihvatiti taj suvremeni trend da je sve centralizirano, da taj posao rade neke službe zadužene za davanje informacija, ali općenito jako je teško doći do informacija koje su nama potrebne u novinarskom radu. Kada govorimo o državnim tijelima, po pravilu ne žele dati odgovore na pitanja koja su, da tako kažem, škakljiva. U Somboru su tri-četiri mjeseca izbjegavali dati mi informaciju o izdavanj državne zemlje u zakup. Dobio sam te podatke tek poslije intervencije povjerenika za informacije Rodoljuba Šabića. Ne kažem da je to pravilo, ali činjenica je da su državna tijela toliko zatvorena da je informacije koje su od interesa za građane, napose kada je riječ o nekim, uvjetno rečeno, poluzakonitim poslovima jako teško dobiti. Odgovori koje novinari dobivaju na svoja pitanja uglavnom su takvi da bi se samo ispoštovala forma, a konkretni odgovori na pitanja koja se odnose recimo na propuste u radu nikada nećete dobiti. I što je najgore, mi tu ne možemo ništa. Po meni suština problema je što su uglavnom u službama za odnose s javnošću stranački ljudi koji se nikada nisu bavili novinarstvom i koji prvo moraju pitati nekog šefa stranke ‘da li bi bilo pametno da mi to sada kažemo’, a ovaj odgovori ‘nemoj’ ili ‘uvij to tako da novinare skreneš s njihove priče’«, kaže šef dopisništva RTV Vojvodine u Somboru Predrag Ćurčija.
Vremena kada je novinar sjedio i razgovarao sa sugovornikom, postavljao pitanja i potpitanja u većini slučajeva su prošlost, a komunikacija s medijima uglavnom se svela na pisane odgovore.

Subotica – Gornji Tavankut, via Beograd

A da je ovaj tekst ovisio o odgovorima gradonačelnika Subotice, na njegovo objavljivanje čekali bismo bar mjesec dana. Naime, tjedan dana nakon našeg službenog dopisa u kom smo zatražili razgovor s Bogdanom Labanom iz Medija centra (preko kojeg se odvija sva komunikacija s djelatnicima lokalne samouprave i iz iskustva ovog novinara uvijek s istim rezultatom) nam je prvo usmeno, a potom i pismeno odgovoreno kako će nas gradonačelnik primiti »čim se vrati s godišnjeg odmora« (na koji je otišao desetak dana nakon što smo uputili molbu za razgovor), odnosno oko 20. kolovoza. Još zanimljivija procedura komunikacije novinara čeka kada je riječ o policiji. Naime, prvo se Policijskoj upravi u Subotici mora poslati pismeni zahtjev za razgovor (uključujući i pitanja i ujedno isključujući potpitanja) da bi onda otuda zahtjev bio poslan u Ministarstvo unutarnjih poslova u Beograd na odobrenje da bi, u rijetkim slučajevima, dobili isključivo pismene odgovore koji često nemaju veze s temom, ali zato imaju s prepisivanjem dijela određenog zakona. O nekakvom razgovoru uživo, naravno, nema ni riječi. Koliko je ova praksa apsurdna najbolje će posvjedočiti sljedeći primjer: da biste saznali gdje i što gori, recimo, u Gornjem Tavankutu (vatrogasci su također u nadležnosti policije) vi to morate saznati iz Beograda! Naravno, ukoliko imate sreće i ukoliko ovi pojma imaju gdje je uopće taj Gornji Tavankut. S izuzetkom lokalne filijale Nacionalne službe za zapošljavanje, odnos lokalnih i dr杪vnih tijela kao i privatnih kompanija prema medijima u Subotici manje-vše isti je kao i u opisanim slučajevima u Srijemu i Somboru i nerijetko ovisi o osobnim poznanstvima ili ｻ(ne)podobnostiｫ određenog medija, odnosno novinara.
I upravo osobna poznanstva, ideološke ili svjetonazorske sličnosti ili razlike između novinara i predstavnika institucija čine sav apsurd ove priče. O tome – a ne recimo o svijesti predstavnika institucija da bi oni trebali biti servis građana (jer od njihovog novca žive) u kom su mediji posrednici – (pre)često ovisi sudbina razgovora o temama od općeg interesa. Treba, naravno, biti iskren i reći kako im i veliki broj novinara, svojom servilnošću i strahom, omogućuje takvo ponašanje. Ponašanje u kom je, recimo, ovih dana moguće ignoriranje novinara od strane inspekcije koji se zanima za zdravlje povađenih gelegunja, sudbinu jednog hrasta koji je pod zaštitom države i interesa jedne kompanije u svemu tome.
S. D., Z. V. i Z. R.