Kolumne

S noge na nogu, od izbora Vučića za predsjednika (ako se sjećate, bilo je to još početkom travnja, dobro sad, jeste, ove godine) pa do njegove odluke sredinom lipnja da mandat za sastavljanje nove Vlade povjeri Brnabićki, najzad se stiglo i do toga da su zastupnici građana izglasali novu premijerku Srbije. Jeste potrajalo, kaže se da za dobar poso triba vrimena, a vrijeme će ponovno pokazati je li urađen dobar posao, kako izborom premijerke, tako i u vezi s programom koji je Brnabićka predstavila u svom ekspozeu.

Dakle, trebamo sad opet malkice popričekati, samo sad malo više od razdoblja kada smo čekali na izbor premijerke. Dodamo li tom prošlom razdoblju još deset dana na čekanje, imat ćemo tih famoznih prvih sto dana Vlade,  pa ćemo tek onda aplaudirati, možda gunđati ili kritizirati. Sad će to očas, samo što nije, a ako ste sasvim slučajno nabrijani na premijerku, sastav nove Vlade i njenu moguću učinkovitost, kupite sebi ukusne bombončiće od peperminta tic-tac (kažu da umiruje živce) i slušajte Lennonovu pjesmu Moć narodu, jer tri mjeseca je uobičajeno razdoblje za podvlačenje crte o radu nove Vlade. 

A domaći mediji ubili se od pisanja kako balkanske države nisu imale do sada žene na čelu Vlada, a kamoli deklarirane pripadnice LGBT populacije. Prijelomna vijest, nema što. Sigurno bi se i navijači Manchester Uniteda brinuli do boli je li nogometni bogataš koji je postao novi centarfor tima gay. Ne bi oni baš kidali živce zbog toga, njih bi tek ineteresiralo hoće li on postizati zgoditke. Dobro sad, jeste ipak to malkice drugačija situacija kada netko tko nije praznog džepa zabije ili promaši penal ili kada netko, tko blago rečeno ne spaja kraj s krajem, odlučuje o plaćama i mirovinama onih koji nisu punih džepova. Sve one čije lisnice nisu u razvoju valjda bi trebalo interesirati postiže li premijerka zgoditke na političkom i gospodarskom terenu, bila gay ili ne bila, jer će i u slučaju neodlučenog rezultata mnogi dati krila petama i pridužiti se emigrantima koji su otišli iz Srbije, sve s gorko podrugljivim natpisom na majicama, kultnim sloganom iz stripa Alan Ford: »Bolje je živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi«, 

Parafrazirat ću sad predsjednika Vučića, koji je rekao da će Brnabićka biti gospodarstveni, a Dačić politički premijer. Jeste, Brnabićka nije članica niti jedne političke stranke, a izgleda da je odsustvo njenog jasnog političkog profila učinilo da bude savršen izbor predsjednika Vučića. 

Znači li to da će Vučić i dalje kontrolirati rad Vlade? Ili to možda znači da je država od sada, naravno neformalno, predsjednička republika? Dobro, znam, sto dana... Ali! Jesmo li stigli do točke, kada nema novih političkih, ideoloških i generacijskih ideja? Pojam demokracija, kao oblik vladavine u praksi, ne može sve postaviti na svoje mjesto ako nije način života građana. Demokratske kontrole raspodjele blagostanja su danas izrazito loše. Jesu li donositelji političkih odluka na nacionalnim razinama ustvari u povlačenju pred svjetskim financijskim institucijama?  Sestra Teresa Forcades, koju nazivaju ikonom europske ljevice, kaže da su vlade zapadnih zemalja podređene velikim korporacijama. Jedno je sigurno. Nema promjene političke paradigme bez aktivnih građana. A sat radi i dalje tik-tak.

Z. S.