Nošnja je obilježje svakog naroda, svake subetničke skupine. Ona se prva pokazuje i prikazuje. Ona se ljubomorno čuva kao onaj posljednji trag tog nacionalnog obilježja. Čak i onda kada izađe iz svakidašnje uporabe, nošnja se ljubomorno čuva u starim škrinjama, predaje novim generacijama kao najveće blago uz podrazumijevajuću obvezu brige o njoj. Tako svoju nošnju ljubomorno čuvaju i Berežani i s ponosom ističu da je njihova nošnja oduševila i austrougarskog cara Franju Josipa, koji je, kažu, kupio nekoliko kompleta nošnji koje se i danas čuvaju u Beču.
Na razmeđu stoljeća
Ipak, vanjskim utjecajima, novoj modi i novim materijalima nisu odoljeli ni u Beregu, a prelomno je bilo razmeđe XIX. i XX. stoljeća.
»Bilo je to vrijeme kada su naši Berežani radili kao lađari, a s tih putovanja u selo su stizali i novi materijali. A ako je jedna nešto kupila, odmah su to morale imati i druge. Tako se pomalo mijenjala naša nošnja. Do tada se nošnja izrađivala od onoga što se tkalo u kućama, uglavnom od lana i konoplje i ništa naše Bereškinje nisu nosile što njihova ruka nije izradila. Onda je krenulo i doseljavanje drugih naroda, što je sve utjecalo na promjene u našoj nošnji«, kaže predsjednik HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega Milorad Stojnić.
Neke od promjena na razmeđu dvaju stoljeća su skraćivanje zrnja koje je nekada bez reda padalo do struka, potpuno izbacivanje gombi od crne svile koje su se također nosile oko vrata, te izuvanje čizmica koje su tada potpuno izašle iz mode, kao i skidanje marame koja se nosila na pregaču. Pod utjecajem njemačkog življa dio nošnje postala je šlurika. Zanimljivo je da su muškarci pri kraju XIX. stoljeća nosili neku vrstu leptir mašne koja se zvala poša. Bila je to dva metra duga crna, svilena traka na krajevima bogato ukrašena šljokicama, koja se naprijed vezala u leptir mašnu.
O šokačkoj nošnji iz Berega pisalo se i u glasniku Etnografskog muzeja iz Beograda 1940. godine. Kako je u svom radu te 1940. godine pisao profesor somborske gimnazije Jovan L. Vukmanović, muška nošnja tada je već imala oblik građanskog odijela. Nije bilo velike razlike između zimskog i ljetnog, svečanog i radnog odijela. Jedina razlika je bila između starijih i mlađih muškaraca. Odijelo mlađih muškaraca bilo je od kvalitetnijeg materijala s više ukrasa. Za razliku od muške, ženska nošnja se manje promijenila od kraja XIX. stoljeća. Žensko dijete, čim navrši nekoliko godina, počne nositi narodno odijelo, koje se tijekom njenog života mijenja sukladno uzrasnoj dobi, godišnjim dobima i položaju u društvu.
Ljepota ispred praktičnosti
»Svijet se lijepo odijeva i pazi na ljepotu i čistoću. Razlika između materijalno nejednakih zapaža se u odijelu, osobito kod djevojaka. Siromašne djevojke su i svečanim danom, kao i običnim, glavu povezivale maramom, dok su bogate kitile glavu. Kod ženskog odijela više se pazi na ljepotu, ukras i bogatstvo nego na praktičnost«, pisao je 1940. godine Vukmanović.
A ta kitnjasta nošnja oduševila je i krunisane glave.
Ostalo je zabilježeno da je 1910. godine u Karapandži, koja je katastarski bila dio Baranje, priređen carski lov za austrougarskog cara Franu Josipa i njemačkog cara Wilhelma II. Uz oba cara u lovu je sudjelovala i dvorska svita. Tu lovačku avanturu europskih careva Berežani rado prepričavaju, kao i priču da su carevi bili toliko oduševljeni nošnjom da je austrougarski car kupio 10 pari nošnje i 10 ponjava koje se i danas čuvaju negdje u Beču.
U selu se još može vidjeti poneka bakica odjevena u tradicijsko ruho.
»U selu je dvadesetak žena što se svaki dan nose po šokački i one se tako oblače od rođenja. Nisu se nikada prirušile. Ali to su već starije žene i poslije njih naša nošnja nosit će se još samo u foklornoj udruzi. Muška nošnja je iz svakidašnje uporabe izašla još 40-tih godina prošlog stoljeća. Posljednji pravi šokački svatovi u kojima su i mladenci bili u šokačkom bili su u Beregu 1957. godine«, kaže predsjednik bereške udruge.
Z. V.
