Intervju

Fanovima Đorđa Balaševića poznato je da je njegov orkestar krajem prošle godine dobio novog člana: subotičkog violinistu Miroslava Jovančića, koji je na tom mjestu zamijenio u ožujku ove godine preminulog Ignáca Schőna. Iza Jovančića – koji kaže da je poziv u Balaševićev orkestar primio kao dvostruki izazov: kako dostojno zamijeniti fantastičnog maestra, ali i kao okušaj u novom muzičkom pravcu – su do sada četiri koncerta: u Novom Sadu, Ljubljani, Zadru i Čakovcu. Tri-četiri takta Klinček stoji pod oblokom bila su dovoljna da na kratkom »vlastitom predstavljanju« osvoji međimursku publiku na stadionu u Čakovcu.

Svirka s Balaševićem, međutim, tek je dio Jovančićevog umjetničkog opusa, kako glazbenog tako i onog u slikarstvu, te je povoda za ovaj intervju svakako više. No, pođimo redom:

U Balaševićev orkestar ušao sam na preporuku mog velikog prijatelja Danijela Davčika, koji je kod njega ton-majstor. Prvi puta mi se dogodilo to da od jedne stidljive probe s klavirom u prosincu prošle godine već sutradan dođem do bine ispred koje stoji petnaestak tisuća ljudi na SPENS-u. Prvi puta sam svirao i tu muziku i odmah ušao u najdublju vodu. Nije bilo jednostavno. Bilo je strašno uzbudljivo, čak i za mene koji sam preturio puno bina i raznoraznih situacija preko glave. To je zaista bio izazov kad vidite da se nalazite kao dio jedne izuzetno uigrane mašinerije, gdje jedino vi možete biti ono što će zaškripati. Bio sam poput đačeta, jer sam nakon toga utrostručio količinu vježbanja kako bih sebe doveo u stanje da i u ovakvim situacijama funkcioniram kako treba. To je otprilike kao i kada čovjek oblači tuđ kaput, koji nije krojen za njega: potrebno je vrijeme da se stvari slegnu i da se otkloni višak od suštine i da čovjek shvati strukturu riječi, muzike...

I kakva su sada iskustva?

Iskustva su takva da je za mene osobno svaki koncert bio sve ugodniji i zabavniji za sviranje. Volim se zabavljati dok sviram i pronaći prostora za svoj muzički izričaj, a da to ne remeti sam koncert i da moja prisutnost ne iskače. Zabavlja me da tražim takva mjesta u muzici i u svakom aranžmanu možete naći prostor gdje još nitko ništa nije rekao. E, sad, ako imate mjeru i nađete nekoliko tonova, to može djelovati pristojno i dobro. Čini mi se kao da i u Balaševićevom orkestru vrlo komotno nalazim takva mjesta i mimo pjesama za koje sam formalno zadužen i da taj prostor polako osvajam.

Koliku razliku osjećate u Balaševićevoj muzici u odnosu na ono što ste do sada svirali, a tiče se ponajprije etno muzike?

Razlika je velika. Napose kada je riječ o, uvjetno kazano, Schőnovom naslijeđu. On je to toliko obojio da je to sada besmisleno voditi u drugom smjeru i to treba poštovati. Ako ne od tona do tona, jer je to gotovo nemoguće, ali u atmosferi to svakako treba vratiti: tu vrstu vibrata, tu logiku u muzičkoj misli kako vodi prema dominanti, pa kako ju kiti... I što čovjek to dulje svira, sve je lakše ulaziti u taj svijet. Drugi dio priče su brojne numere u kojima ima jako puno prostora i mjesta za violinu, a gdje do sada nije bila korištena. Ovo se posebno odnosi na Balaševićeve ranije albume poput Bože zvanog pub, što je na neki način i od ranije više bio moj teritorij i tu sam se odmah našao. Mogu reći da s velikim zadovoljstvom sviram te koncerte, jer je to muzika koju vrlo lako možete razumjeti, zavoljeti i lijepa je za sviranje. Nije previše komplicirana muzički, ali baš zato ostavlja puno prostora za neku vrstu individualnog izraza. Moja elementarna ideja bila je da pokušam zaslužiti to mjesto. To ne možete zahtijevati, jer niste zato ni pozvani, ali prosto vaše prisustvo otvara vam takvu mogućnost.

Kako su Vas prihvatili?

Moj dojam je da su momci izuzetno korektni i prijateljski nastrojeni i da postoji jedna atmosfera apsolutnog uvažavanja. Osamnaest ljudi na bini nije mali broj, a opet kao da je tu ekipu netko sastavljao tako da bude sačinjena od tolerantnih i pametnih osoba i to je nešto ugodno od početka do kraja. Nije prevelika tajna da nisam bio veliki fan Balaševića, jer sam imao neka druga muzička zanimanja. Međutim, tek sad vidim koliko su to fantastični muzičari, a i sam sebe otkrivam u svemu ovome.

U kolikoj će mjeri ovo otkriće utjecati na Vašu raniju ljubav prema etno glazbi i aranžmanima čiji je ona temelj?

Ja imam puno ljubavi u muzici, s tim što je violina prva. Veliki sam ljubitelj muzike, ali pripadam onom tipu koji s vremena na vrijeme strahovito mijenja oblasti koje sluša. Može me, recimo, oduševiti ozbiljna glazba XX. stoljeća ili kraj XIX. i da mjesecima slušam samo to. Onda to promijenim i slušam Shankara, pa za to vrijeme čak i slikam neke slike koje imaju indijsku formu. Nakon toga sve ovo promijenim na nešto treće i možda se zbog toga i ne ponašam dosljedno. Ali... meni sve to godi, jer nikada neću sjesti i slušati nešto što mi ne godi. Tako je bilo i s mađarskom tradicionalnom muzikom: naletio sam na neke pjevače i bendove i onda sam tjednima to slušao. Takav sam i ni pred čim se ne postavljam da a priori neću. Upravo zbog toga mi se puno puta dogodilo da otkrijem autore koje nisam znao i pokazalo se da sam otvoren za njih. Mislim da je to dobro. Ali... da se vratim na pitanje: trenutačno se ne bavim nikakvim autorskim radom, ali s Ethnokorom ponovno često sviram u raznim formacijama, ovisno o mjestu kamo se ide. Također, sviram i s ansamblom Drame na mađarskom subotičkog Narodnog kazališta i s njima radim projekte Karc, koji su bazirani na izučavanju djela mađarskih pjesnika.

Koliko je sve to i materijalno isplativo?

Ma nema to veze s tim, jer većina kulturnih produkata nema ekonomsku isplativost. Pa to svi znaju; to zna cijeli svijet, jer otkako je svijeta i vijeka tako je bilo, a tako će i biti. Osim iznimnih slučajeva, visoka kultura košta i ne zarađuje. Ne smatram da ovo što mi radimo spada u domen ne znam ni ja kako visoke kulture, ali svakako ne spada niti u domen čiste estrade. Dakle, tu je prvenstveno riječ o ljubavi. Jer... ja volim svirati. I kad nađem formu koja mi odgovara i koja mi godi, svirat ću i ako me košta, jer si želim priuštiti zadovoljstvo. I kad s ove točke krenete promatrati stvari, onda ekonomske okolnosti nisu od presudnog značaja. Ovo napose stoga, jer u Srbiji baš i ne postoji veliki prostor gdje biste mogli svirati koncerte ove vrste. Dakle, na koncu ostaje samo opcija da svirate iz ljubavi i zadovoljstva ili kada vas negdje zovu, odnosno nađete angažman. Jer, ako ja ne osjećam zadovoljstvo dok sviram, što može osjetiti onaj koji me sluša? Može na mom licu vidjeti samo tjeskobu i bezosjećajnost. Ja tako ne mogu i ne želim svirati. Uostalom, na to čak nisam ni prisiljen. Pri tomu, ja još uvijek ne znam valja li išta to što radim, ali ja bar imam luksuz da bar mogu uraditi ono u što vjerujem, bez zaziranja, tuđih diktata ili mišljenja. To mi nije ni bitno, jer sam davno razumio da ako ne mogu biti ja nego pokušavam biti netko drugi, onda to nikada neće biti dobro. Na žalost, činjenično stanje je takvo da visoka kultura nestaje i da će biti kao Godine koje su pojele skakavci, te da za 15-20 godina više nećemo imati što vidjeti.

Imate specifičan likovni izričaj s vrlo izraženim koloritom i raznolikim, gotovo shamanskim motivima. Inspiracija je u Vama ili ju pronalazite u drugima?

Nastanak ideje i njezino pretvaranje u djelo je pitanje o kom često razmišljam. To sam promatrao u segmentima, pošto imam nekih dodira s muzikom, likovna umjetnost mi je poziv, a ljubitelj sam i književnosti. I razmišljao sam formalno o tim velikim cjelinama i njihovim sudbinama tijekom XX. stoljeća, gdje je, recimo u muzici, većina stvari koju je tehnologija omogućila i učinjena. Toliko se muzika otvorila i rasula na najsitnije djeliće da je to teško i pratiti, a još teže razumjeti. S likovnom umjetnošću je sličan slučaj, jer je cijelo XX. stoljeće bazirano na nekoj vrsti glasnijeg ili tišeg rasturanja prethodnog stoljeća. Dadaisti su sve živo okrenuli, poslije toga to su nastavili i nadrealisti i XX. stoljeće je kroz prihvaćanje novih otkrića, od fotografije u boji do današnjih digitalnih tehnika, otvorilo i likovnu sferu i ostavilo ju nezaštićenom, na milost i nemilost sijasetu svega i svačega što je u nju ušlo. Jedino što je za mene u izvjesnom smislu ostalo nedirnuto, i zbog čega zavidim piscima, su riječi. Naime, ne možete napisati roman ako ne napišete riječi. U odnosu na prve dvije kategorije, književnost je tu formalno ostala nevina i sačuvana. Ne ulazim u to kakav je redoslijed tih riječi, kakva je njihova struktura. Ali.. događalo se to da su u muzici skoro tonovi sklonjeni i da se pretvorila u zvukove ili čak i u tišinu. Događalo se u likovnoj umjetnosti da je naslikan crni kvadrat na crnoj površini ili bijeli na bijeloj i da je rečeno »nema više, gotovo je«. U književnosti su, dakle, i dalje ostale samo riječi.

Koga smatrate odgovornim za devastaciju, ne samo visoke nego kulture općenito u ovoj zemlji o kojoj ste maloprije govorili?

Mislim na one koji su zaduženi da ju drže u životu. Ali ne da ju održavaju nego da joj pruže mogućnost da živi. Institucije kod nas postoje, i to ozbiljne s dugogodišnjim radom na određenom polju i velikim iskustvom. To su institucije koje su po svojoj prirodi stvari tražile i očekivale da ljudi koji su u njima zaposleni budu spremni ispuniti sve obveze i očekivanja koje rad u jednoj takvoj instituciji predviđa. U našem slučaju, kada je riječ o suvremenoj umjetnosti, to je ogromni teritorij koji se u ovom trenutku sastoji od djelatnosti određenog broja autora koji su manje-više prepušteni sami sebi, koji su rasuti i koji lutaju od mentora do osamljivanja. Mislim da raditi danas u jednoj takvoj instituciji nosi u sebi opasnost da će se naš sadržaj, a to je ipak jedan viši nivo životne stvarnosti, izgubiti.

Subotički djelatnici u kulturi nedavno su otvoreno iskazali svoje nezadovoljstvo odnosom političara prema kulturi u Gradu. Je li ta reakcija uslijedila u pravo vrijeme ili je došla kasno?

Kako se uzme. Na to se može gledati na oba načina. Je li netko od nas, djelatnika u institucijama kulture, poučen nekim ranijim iskustvima, imao neku određenu ideju o tome kako se gleda na našu struku i naš poziv, to je u sferi razmišljanja. Ali kada vam netko glasno izgovori onu legendarnu izjavu (Josipe Ivanković da za bavljenje kulturom nije potrebno posebno obrazovanje, prim. a.), onda ostajete zatečeni. Taj izrečeni komentar (za govornicom Skupštine grada 27. travnja, prim. a.) govori sam za sebe i mislim da ne zaslužuje dodatni komentar. To je prosto stav nekoga tko misli da je moguće raditi na taj način. Zašto je to izgovoreno, meni nije jasno.

Vidite li odgovornost, pa i suučesništvo umjetnika ako šuti u vremenu u okolnostim u kakvim i mi živimo?

To prvenstveno zavisi od same osobe i njezinog karaktera. Najveći broj ljudi koje ja znam su hipersenzibilni i to su ljudi koji imaju svoje mišljenje. Ali, općenito gledajući, svako djelo koje ima želju biti iole ozbiljno dotaknut će neku bitnu temu. Pitanje je, međutim, hoće li i formom bosti oči ili će to biti reakcija na anomaliju ali u nekoj drugoj formi. Ja, recimo, u slikarstvu ne tražim tu vrstu odgovora na pitanja koja me muče. Naravno, kao i mnogi drugi, i ja osjećam izazove ovog vremena, ali sam u jednom trenutku pomislio želim li ja sve što me pritišće od gore strpati još i u slike? Naime, ja ne mogu naslikati takvu sliku koja će kod čovjeka izazvati reakciju koja je odgovarajuća osjećanju prema vremenu u kom živimo. Iz iskustva vidim da je u oblasti kojom se bavim nastalo vrlo malo djela koja su mogla pokretati mase. I kad je Picasso naslikao Guernicu, ona odjekuje. Ali znate gdje odjekuje? U bezačajnim sobama, u beznačajnim glavama sitnih mislećih ljudi, a ne odjekuje u onim gdje je trebala odjeknuti. Ni danas ne odjekuje. Pa to vidimo. Nismo mutavi. Dakle, ako to nije mogao uraditi jedan Picasso, Munk... pomislio sam zašto ja trebam pokušati dosegnuti ono što ne želim? Stoga sam rekao sebi da ću raditi ono što želim i volim: uživati u stvarima koje su nam dane sada i odreći se ovog otrova. Stvarajući taj svijet, stvorit ću sebi mir i izbjeći ovo svakodnevno sivilo.

Zlatko Romić