Kolumne

Iza nas je 1. svibnja koji se od 1890. godine u raznim dijelovima svijeta obilježava kao međunarodni dan opće solidarnosti radnika. Ovaj je datum spomen na tragične događaje 1. svibnja 1886. godine u Chicagu kada su se radnici borili za 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati obrazovanja i kulture. Tada su održani veliki radnički prosvjedi, u sukobima s policijom poginulo je više radnika, mnogo ih je ranjeno, mnogo uhićeno a vođe štrajka su izvedeni pred sud, osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju. Ovaj datum, Praznik rada je obilježen skoro u cijelom svijetu na različite načine demonstracijama, prosvjedima, urancima ili naprosto odmorom u prirodi uz prijatelje i dobru hranu. Kod nas također.

Iza nas je i 3. svibnja, Svjetski dan slobode medija, koji se također obilježava širom svijeta.  Mogućnost je to da se podsjeti na fundamentalne principe slobode medija, unaprijedi stanje slobode medija u cijelom svijetu, da se obrane mediji od napada na njihovu neovisnost i da se oda počast novinarima koji su izgubili život na dužnosti, navodi se u tekstu UN-a objavljenog ovim povodom. Među ostalim se ističe kako su 2016. godinu obilježile lažne vijesti, a razlog tomu se vidi u opadanju publike i profita tradicionalnih medija (novine, npr.) i sve većem utjecaju interneta koji omogućava curenje informacija kao i širok protok svakakvih informacija, teorija zavjere, izmišljenih stvari, izražavanja i dobrohotnosti i mržnje. Kao dobra stvar u svemu ovome (lošemu) navodi se kako ovakva situacija može podići vrijednost stvarnih vijesti i da protuteža eksploziji lažnih vijesti može biti samo originalno, kritičko i analitičko novinarstvo. O ovome datumu oglasili su se i v.d. zaštitnika građana Miloš Janković, koji je rekao kako »Srbija i dalje nije društvo slobodne riječi« te se navodi kako je prošle godine NUNS zabilježio 69 napada na novinare, a ove godine već skoro 30. Povjerenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić pak istaknuo je kako je nužna dostupnost informacija o financiranju medija iz javnih izvora, suzbijanje mehanizama koji dovode do autocenzure, zaustavljanje sve šire tabloidizacije ne samo medija nego i javne sfere u cijelosti, kao i ‘curenja’ iz javnih institucija raznih ‘povjerljivih’ informacija, na diskriminatornoj osnovi, ka pojedinim medijima. On smatra da su uloga i odgovornost države najveći u ostvarivanju tih ciljeva, ali i doprinos novinara i medija.

A pred nama je 6. svibnja. Datum je to o kojem se malo zna u Srbiji ili se ne želi znati. Tog datuma 1992. godine u srijemskom selu Hrtkovci pročitana su imena 17 mještana hrvatske nacionalnosti kojima je zaprijećeno da se moraju iseliti, nakon čega je 20 obitelji hrvatske nacionalnosti nasilno izbačeno iz svojih domova, i ovaj se datum obilježava kao početak progona srijemskih Hrvata (mada su zastrašivanja,  premlaćivanja, protjerivanja, ubijanja, prisilna novačenja započela već i ranije). Prema podacima udruga prognanika iz Vojvodine, na teritoriju istočnog Srijema i južne Bačke ubijeno je 25 Hrvata koji su na taj način poslužili kao svojevrsno oruđe prisile na masovno iseljavanje građana hrvatske nacionalnosti, ponajprije iz Vojvodine što je i rezultiralo time da je njih oko 40.000 prognano iz svojih domova u razdoblju od 1991. do 1996. godine. Na ovaj datum podsjećaju i obilježavaju ga uglavnom sami Hrvati – prognani Hrvati, pojedinci i njihove udruge koji danas žive u Hrvatskoj, i hrvatske udruge, manjinski mediji i stranke u Srbiji te par vojvođanskih stranaka, medija i udruga. Za ostale stranke, medije i udruge kao da se to nije niti dogodilo. Kao da nije vrijedno niti spomena.

J. D.