Demokratski savez Hrvata u Vojvodini u svojemu djelovanju nastoji gajiti živo sjećanje na tragična događanja u Vojvodini od prije 25 godina. Riječ je o organiziranom progonu vojvođanskih Hrvata iz njihova zavičaja – jednom od najtragičnijih razdoblja u novijoj povijesti Vojvodine, napose kada je riječ o stradanju Hrvata u Srijemu te jugozapadnoj i zapadnoj Bačkoj. Bilo je to ne samo vrijeme straha, nego i etnički motiviranog nasilja i ubojstava, koje se organizirano provodilo bez ikakvih povoda spram lojalnih građana hrvatske nacionalnosti, samo zato što su Hrvati.
Tih se tragičnih događaja podsjećamo svakog 6. svibnja kada je u Hrtkovcima 1992. godine održan miting na kojemu je sudjelovao i Vojislav Šešelj, kada su pročitana imena sedamnaestoro Hrvata kojima je javno poručeno da se sele. Ubrzo se poruka počela i uspješno ostvarivati – u samo 19 dana, od 10. do 29. lipnja te 1992. godine protjerano je oko 600 hrtkovačkih obitelji koji sada žive diljem Hrvatske i svijeta.
Istina, protjerivanje vojvođanskih Hrvata započelo još 1991. u Novom Slankamenu, no ovaj je događaj u Hrtkovcima u javnosti prepoznat kao najeklatantniji i najočigledniji primjer. Podsjećamo da su Hrvati 1990-ih protjerivani i iz drugih vojvođanskih mjesta: Starog i Novog Slankamena, Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Bača, Plavne, Sonte, Stanišića… Procjenjuje se da je Vojvodinu moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata, a od izbjeglih se gotovo nitko nije vratio u rodni kraj.
Zadaća je svih političkih i društveno relevantnih hrvatskih institucija i organizacija koje djeluju u Vojvodini i Republici Srbiji otrgnuti zaboravu strahote koje su 1990-ih godina vojvođanski Hrvati preživjeli. Jer, zajednica koja ne pamti i ne memorira vlastito stradanje, koja primjereno ne njeguje sjećanje na vlastite žrtve jest zajednica koja nema budućnost. Tim prije nam to mora biti zadaća, jer u politikama suočavanja s prošlošću u Srbiji u potpunosti izostaje tematiziranje i sukladno rješavanje pitanje protjerivanja Hrvata iz Vojvodine – pravosudna tijela nisu pokretala sudske postupke za učinjene zločine, ne postoji niti jedno javno obilježje a nema ni prigodnog memoriranja. Ovi su zločini, naime, prešućuju, na što ne smijemo pristati.
Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a
