Tema

 

Duboka podijeljenost, oportunizam, strah ili od svega toga pomalo, pitanja su koja se ne odnose samo na većinski dio populacije koja je 2. travnja izašla na predsjedničke izbore u Srbiji, nego čak i na onaj njezin dio od kog se takvo što, koliko do jučer, najmanje moglo očekivati. Riječ je, naravno, o uvjetima koji su prethodili uvjerljivoj pobjedi Aleksandra Vučića i doprinosu ovdašnjih Hrvata tom uspjehu.

 

 

O očekivanjima i spinovanjima

 

Svojevrsnu pripremu za takvo što dala je zastupnica Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Vesna Prćić, koja je uoči izbora javno pozvala ovdašnje Hrvate da glasuju za Vučića, što je i unutar stranke, ali i u široj javnosti izazvalo oprečne komentare. U razgovoru za Hrvatsku riječ ona navodi motive koji su je ponukali na takvu odluku:

»Posmatrajući rezultate parlamentarnih izbora prošle godine bilo je očito da mjesta u kojima Hrvati žive u većini ili u kojima čine značajan dio stanovništva glasuju za Vučića, odnosno tada za koaliciju okupljenu oko SNS-a. Stoga, po mom mišljenju, ovakav izborni rezultat nije iznenađenje, jer je on samo rezultat petogodišnjeg stanja u državi i vladavine SNS-a. Ne bih ulazila u predviđanja kako će se stvari dalje odvijati niti u sociološka tumačenja iz kog razloga Hrvati glasuju za Vučića. Ali, ukoliko postoji bilo kakav strah među njima, bojim se da onda ne bi izašli na izbore, a ne još i da bi glasovali za njega.«

Za razliku od Vesne Prćić, predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov – komentirajući rezultate izbora – u svom odgovoru nije izbjegavao »sociološka tumačenja« riječima kako vladajuće stranke, »ne od jučer«, imaju razmjerno značajne uplive u hrvatsko biračko tijelo. On za to navodi više razloga:

»Kao prvo, uvijek postoji 'komoditetno' glasovanje – po 'inerciji' se daje povjerenje onima koji su na vlasti. Tako što osobito vrijedi za one starije i manje obrazovane. S druge strane, ne treba smetnuti iz vida da je SNS razvio respektabilnu stranačku infrastrukturu, napose u naseljima gdje su Hrvati u manjini, te da je vodio i ovoga puta dosta agresivnu kampanju, uz do sada neviđenu medijsku podršku. Usto, treba imati na umu višegodišnju raširenost antihrvatskih stajališta u srbijanskom društvu, koji su dolazili od najviših državnih dužnosnika, što je donijelo, zbog straha, povećanu pasivnost među Hrvate, to jest smanjenu izlaznost – jednostavno, ove izbore nisu razumijevali kao svoje. U naseljima šokačkih Hrvata veliki broj naših glasača je bio izvan Srbije – oni se nalaze u europskim državama na sezonskim poslovima. Na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, medijsko spinovanje usamljenih stajališta kolegice Prćić i kolege Kuntića je bilo takvo, napose u medijima na srpskom u Subotici, da se lako mogao steći dojam, napose kod onih koji su slabije informirani, da je to službeno stajalište DSHV-a, što je također pridonijelo, makar i neznatno, konačnim rezultatima izbora o kojima govorite.«

Odgovarajući na spomenuto »spinovanje« Vesna Prćić ponavlja kako je njen poziv bilo iznošenje osobnog stava s isključivim ciljem »boljitka hrvatske zajednice u Srbiji«.

»Mi svi znamo kolika je naša zajednica i koliki je naš utjecaj u društvu. Upravo stoga vrlo svjesno pristupam činjenici da DSHV, kao jedina parlamentarna politička stranka hrvatske zajednice u Srbiji, ne animira onoliki broj Hrvata koliko bi trebalo kako bi se na taj način borio, ne za ostvarivanje nego za realizaciju svih prava«, kaže sugovornica.

Upitana bi li realizaciju prava o kojima govori ubrzao ulazak DSHV-a u koaliciju s vladajućom strankom Vesna Prćić kaže kako je na to pitanje »malo komplicirano odgovoriti«:

»Pitanje koalicije podrazumijeva neke zajedničke nastupe i bojim se da bi to otišlo predaleko. Ali je isto tako i pitanje koja bi razina suradnje bila dovoljna kako bi se realizirala prava o kojima DSHV već dugi niz godina govori, a koja se ne ostvaruju. Ja osobno sam više za jednu otvorenu suradnju s onima koji su na vlasti. To nam pokazuju i primjeri država iz okruženja, a osim toga SNS je na vlasti već pet godina i vidjeli smo kakvi su odnosi. Ono što moram napomenuti jest da svaki puta moramo jasno izreći sud o tome kako se mi politički kotiramo i na koji način sudjelujemo u vlasti. Vlast se, naime, osvaja na izborima i onaj tko čini većinu može upravljati različitim tijelima. S druge strane, ukoliko nemate većinu, a netko ostaje bez posla, onda to ne treba povezivati s nacionalnošću.«

Čestitajući Vučiću na izbornoj pobjedi, Žigmanov – u kontekstu onoga što očekuje od novoga predsjednika države – kaže kako se to prije svega tiče nastavka rješavanja brojnih otvorenih pitanja:

»To je, da podsjetim, cijeli niz pitanja o kojima je bilo riječi na sastanku u Tavankutu 20. lipnja prošle godine, kao što su otkup i uređenje dijela rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu u suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem, zatim vraćanje hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi tamošnjim hrvatskim kulturnim udrugama, razvoj pozitivnih politika priznanja Hrvata u Srbiji, razmjerna zastupljenost u tijelima državne uprave, uključivanje predstavnika hrvatske zajednice u političke procese donošenja odluka i integracija Hrvata u Srbiji u društveni i politički život, te provedba bilateralnog sporazuma o zaštiti manjina, što podrazumijeva i institut zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti za pripadnike hrvatske zajednice. Naravno, bili bismo sretniji kada bi se pozitivna rješenja toga događala na temelju politika i mjera koje bi generirale srbijanske vlasti na čelu, sada s predsjednikom Republike, Aleksandrom Vučićem, a ne da to bude zbog pritisaka iz vana.«

 

O ambicijama i analizama

 

Otvorenih pitanja, međutim, ima i kada se riječ povede o masovnim sumnjama (ili: glasinama?) da su potpori Vučiću nerijetko prethodile ucjene radnim mjestom ili gubitkom funkcije, uglavnom u javnom sektoru. Vesna Prćić kaže da ju niti prije niti poslije izjave o potpori Vučiću nitko iz SNS-a nije kontaktirao:

»Jednostavno, iznijela sam vlastiti stav iz vizure članice zajednice koja osjeća da je negdje zapostavljena, namjerno neću reći ugrožena, i iz razloga što smatram da nam može biti bolje. Ne odmah sutra, jer ipak je prošlo četvrt stoljeća od događanja koja još uvijek mnoge bole. To duboko poštujem i ne želim to zatomljivati, ali ipak treba razmišljati 'danas za sutra', odnosno razmišljati o svim Hrvatima koji će se roditi danas ili sutra. Što se ucjena, nepravilnosti i sličnih stvari tiče, za proteklih 15 godina, koliko sam kao predstavnica DSHV-a sudjelovala u izbornim komisijama, mogu reći da je takvih priča uvijek bilo. Uoči ovih izbora mogu reći da mene nitko nije niti kontaktirao niti ucjenio da izađem sa svojim stavom niti prijetnjom da ću biti razriješena s funkcije ravnateljice javnog poduzeća ukoliko ne budem uradila 'to i to'. Takvih dojava nemam čak niti od svojih zaposlenika da je bilo tko na bilo koji način utjecao na to kako će glasovati.«

Već i na temelju dosadašnjih odgovora dvoje visokih dužnosnika, »otvorenih pitanja iza zatvorenih vrata« sigurno će biti i u samom DSHV-u. Jedno od njih u intervjuu za Hrvatsku riječ nagovijestio je Žigmanov riječima kako je bilo pokušaja da ga se smijeni. Vesna Prćić kaže kako je bila prilično iznenađena što je takva izjava stigla u dijelu pitanja gdje se pominje upravo njezino ime, te da je to »vrlo sugestivno«:

»Bila sam vrlo neugodno iznenađena tom izjavom, jer bi netko mogao pomisliti da sam ja imala takve ideje. Žigmanov vrlo dobro zna da ja nemam takve ambicije, a da sam ih imala, uvjerena sam da bi taj pokušaj bio uspješan. Ono o čemu je i sam govorio, a to je da je došlo do određene podjele na posljednjoj sjednici Vijeća, nakon što sam iznijela prave razloge zašto sam izašla sa svojim osobnim stavom govori jasno u prilog da je većina na nekoj drugoj strani.«

Vratimo li se onome čime smo i započeli tekst, a to su rezultati izbora, i tu ćemo naići na potvrdu da o tome u stranci predstoje otvoreni razgovori. Žigmanov kaže da će DSHV analizirati rezultate izbora na kojima službeno nisu podržali niti jednog od 11 kandidata, ali da su uputili poziv svojim članovima i simpatizerima da na njih izađu. Za razliku od Vesne Prćić, on nije siguran da su Hrvati u većini podržali Vučića:

»Vrlo je teško utvrditi mjerljive kriterije za točan uvid kako su građani hrvatske nacionalnosti glasovali i to iz razloga što su gotovo u svim naseljima i gradovima gdje žive u razmjernoj manjini. Ono što je uočljivo jest da je u gradovima gdje Hrvati žive u značajnijem broju izlaznost manja u odnosu na prosjek u Srbiji, a tome su svakako pridonijeli i Hrvati. Stoga nam predstoji, iz takvih postavljenih okvira aktivnosti, sagledavanje ostvarenih rezultata izbora – akcent će biti, s jedne strane, na analizu izlaznosti, a s druge strane promatrat ćemo i postotke dobivenih glasova svakog od kandidata na onim biračkim mjestima gdje postotak Hrvata nije zanemariv.«

 

Z. R.