Širom Vojvodine

Zlatovez, slavonski znamen od davnina

 

Sombor prije desetak godina i povorka djevojaka odjevenih u nošnje. Jedna od tih djevojaka, iz povorke, ni slutila nije da je baš ona promatrana. I praćena. Ne zato što je najljepša, ne zato što ima najljepšu nošnju, već zato što preko ramena nosi maramu koja je zapala za oko profesorici Ružici Raković-Smiljanić, koja je već tada bila hrvatska zlatovezilja na glasu. Da je to znala ta nepoznata djevojka, možda bi još ponositije prebacila preko ramena svoju maramu, jer nije mala stvar kada joj se divi netko tko dolazi iz Slavonije u kojoj su nošnje ukrašene zlatovezom bile, i ostale, stvar prestiža.

Sombor prije tjedan dana. Isti motiv s marame nepoznate djevojke nacrtan prije desetak godina. Na hartiji na kojoj piše Sombor i pored onaj u zlatovezu, pa još i uramljen. I kao što djevojka s početka priče ni slutila nije da netko ide iza nje i pomno precrtava motiv s njene marame nehajno prebačene preko ramena, tako ni profesorica Ružica nije ni slutila da će u tom istom Somboru voditi radionicu zlatoveza i prisjetiti se priče o marami nepoznate djevojke. A upravo to se dogodilo. I to ne slučajno, jer nema slučajnosti kada je u pitanju suradnja Udruge Šokačka grana iz Osijeka i HKUD-a Vladimir Nazor. Još prije nekoliko godina suglasili su se da im je međusobna suradnja korisna i potrebna. Rezultat te suradnje je radionica i izložba zlatoveza, a sudionice radionice imale su privilegij da ih podučava najbolja zlatovezilja Hrvatske i još pride pokaže svoje najbolje uratke.

 

Heroine iz Šokadije

 

Nemaju novopečene somborske zlatovezilje ambicija da se u vještini izrade zlatoveza nose sa svojom profesoricom, ali drago im je što su, onoliko koliko se može na tri radionice, proniknile u tajne ove stare tehnike veza. A da su stvarno bile voljne nešto naučiti vidi se i po tome što su već na prvu radionicu došle opremljene plišom i ramovima, neke od njih i zlatnim koncima, vidjelo se po tome što su profesoricu Ružicu stalno nešto zapitkivale, naručivale od nje zlatne konce iz Osijeka, gurale se oko nje kada je nešto objašnjavala, kao prvašići u školi ponosito joj pokazivale ono što su uradile...

»Vezem, radim goblene, pa sam poželjela naučiti i zlatovez. Teško jeste, jer je posve drugačije od onoga što sam do sada radila«, kazala je Roza Palić, ali odustajala nije.

Do kraja tečaja. I nije ona jedina. Istrajale su do kraja tečaja i Janja Pekanović i Jolika Raič, ali jadaju se da poslovi u poljoprivredi tek počinju, pa će se zlatovez u ruke ponovno uzeti tek kad slobodnog vremena bude na pretek, te će ovaj fini vez morati sačekati da nanovo zazimi. Sluša svoje učenice profesorica Ružica, a vidi se sve joj drago što je i žene s ove strane Dunava zarazila tim tananin slavonskim zlatovezom. A kako i ne bi kada iz svake njene geste, svake rečenice stoji iskustvo koje se broji brojkom od tisuću i pol. Toliko je žena, pa i muškaraca, profesorica Ružica naučila zlatovezu.

»Meni nije važno jesam li neki zlatovez radila ja ili neka druga zlatovezilja, jer bitno je da se nastavi, da se obučavaju nove zlatovezilje. Imam sada na tečaju jednu mladu zlatovezolju koja ide u četvrti razred osnovne škole. Prošle godine sam imala jednu koja je išla u drugi razred. Ako te djevojčice vole zlatovez, joj, pa srce mi je puno«, priča nam Ružica i nastavlja priču. »Ja se toliko divim našim bakama i one su zaista zavrijedile da se to nastavai. Toliko su vrijedno radile i brinule za našu budućnost tako da su za mene one heroine. I ja sama potičem iz jednog takvog sela, iz Đakovštine, Levanjske varoši i tu se puno radilo. Moja mama je imala puno raznih nošnji, sa svilom, s pulicama, đerdarom, bogate zlatare. Nažalost, jednu zlataru je morala prodati kako bi mene spremila za maturalnu zabavu«.

 

 

 

Iz inata

 

I možda sve to ne bi bilo dovoljno da Ružica postane vrsna zlatovezilja da nije bilo onog šokačkog inata koji je proradio kada se njena kuma i kolegica po prosvjetnoj struci latila zlatoveza i počela i svoje učenike obučavati.

»Ona to nije imala gdje naučiti nego tek kada je došla u Gorjane i tu zlatovez naučila od bakica. A ja? Pa ja sam odrasla u tome i zašto i ja ne bih djecu poučavala tome? Tako sam počela, a pravu potrvrdu da je ono što radim dobro dobila sam od starijih žena koje su još čuvale zlatovez. Rekle su mi da tako pedantno i uredno ni one ne rade. Bio je to pravi poticaj«, priča ova vrsna zlatovezilja.

Za nju su žene koje su kroz generacije očuvale zlatovez, koje su uz petrolejke sjedile i radile, zavrijedile da se to očuva i nastavi. I ne samo da je uspjela u tome, već je profesorica Ružica uspjela izboriti se, dakako argumentima, da se zlatovez uvede u registar kulturne baštine Hrvatske.

Nošnje se danas oblače samo u posebnim prigodama, ali je zato mnogo načina da se zlatovez ukomponira u suvremeni život. Slike, ukrasni jastučići, damske torbice, ogrlice, naušnice, ukrasi na odjeći sve se to da ukomponirati u svakidašnji život. Primjere toga vidjele su i zlatovezilje iz Nazora i vidim pomalo su krale ideje, pa tko zna... Možda za godinu dana ponovno slična izložba u Somboru na koju će biti pozvana i profesorica Ružica, ali ovoga puta da vidi radove svojih učenica.

 

Zlata Vasiljević