Širom Vojvodine

 

Anu Forgić, rođenu Sonćanku, ljubav i udaja odveli su u Monoštor. Imala je Ana još nekih ljubavi, kao što su rukomet koga je igrala u sonćanskom klubu, ali i onu djetinju ljubav, ili radoznalost, da se uz majku muva po kuhinji i petlja oko torti i kolača. Rukomet je zanemarila, ali se zato vratila onoj svojoj djetinjoj ljubavi – pravljenju slastica. I ne samo to, ohrabrila se da prije pol godine postane i poduzetnica. A da je Ana majstor svog zanata dokaz je i to što se već sada kod nje naručuju torte za svatove koji će biti tek naredne jeseni. 

Anu smo posjetili jednog popodneva u njenoj radionici u Monoštoru, radionici u kojoj se prepušta mašti i pravi prave slatke čarolije. Lijepe i ukusne.

 

Dosanjala djetinji san

 

Prvo pitanje koje se nametnulo je otkud Ana u ovom slastičarskom poslu i kada je otkrila da ima i smisla i ljubavi za to. 

»Moja mama pravi fine torte i kolače i uvijek sam ja tu uz nju, još kao mala, nešto petljala, gledala, pomagala. Tako da mogu reći da je to neka ljubav koja traje i bez te ljubavi ne bi se moglo raditi, jer i osim sveg uživanja u ovom poslu ima dana kada jednostavno kažem ja ovo više ne mogu«, priča Ana. 

No, nije ta priča tekla baš tako jednostavno. Ana je prvo završila srednju poljoprivrednu školu, smjer prehrambeni tehničar, udala se, sa suprugom Antunom dobila dvojicu sinova i kao i svaku majku i domaćicu zatrpale su je obiteljske obveze. Kada su djeca malo poodrasla, razmišljala je Ana što bi mogla raditi, a onda je odlučila da to bude ono što najbolje zna – torte i kolači. Prvo ih je pekla po narudžbini za dječje rođendane, svatove, zaruke, pričesti i druga slavlja. Učila je tako i usavršavala se, nadograđivala recepte, mijenjala ih. Kaže, već je prošlo pet godina kako se ozbiljno bavi ovim poslom. Nekako prirodno je bilo da sljedeći korak bude otvorenje radionice za proizvodnju torti i kolača. No, Ana se tu ne zaustavlja. Želja joj je da jednog dana ima svoju slastičarnu.  

»Kako bih ostvarila tu svoju želju moram od nečega krenuti i tako sam, za početak, otvorila ovu malu radionicu«, Anina je poslovna filozofija. 

Slaže se da je u ovoj poduzetničkoj priči njoj najlakše napraviti slastice, a sve ostalo onaj je teži dio, a napose prodaja u dućanima. 

»Ja zaista pravim domaće kolače i onda se teško uklapam s cijenom. Kupci danas samo gledaju da je što jeftinije, bez obzira na kvalitetu. Iskreno, ja i ne znam od čega se mogu napraviti kolači, a da kilogram staje 400 dinara. U takvim uvjetima nije lako naći tržište i za sada kolače prodajem u trgovinama u Monoštoru i dva diskonta  u Somboru«, kaže Ana i dodaje da se posao tek razvija i da ima još dosta toga da se uradi. 

I dok Anu tek čeka osvajanje dućana, za one druge mušterije, a to su oni koju su ili probali ili čuli za Anine torte, ova vrijedna poduzetnica ne mora brinuti. Nema iole veće proslave u Monoštoru ili okolnim mjestima, a da na njima nema barem nekoliko Aninih torti. 

U svojoj radionici provodi skoro cijeli dan, pa joj puno znači pomoć supruga koji, kada nije na terenu, priskoči oko kućanskih poslova, ali ako treba pomogne i u radionici. Kaže, da nije te potpore jednostavno ne bi mogla sve postići. A kada ode u svoju radionicu, Ana ulazi u svoj slatki, kreativni svijet.

 

 

Mamini savjeti se traže i danas

 

Na naše pitanje koliko ima recepata u glavi ili u teki samo se nasmijala i kratko rekla – jao, to je najteže. 

»U glavi imam milijun recepta, ali većina torti koje sam napravila i nisu baš po receptu. Znaju to kućanice koje makar samo i za svoju obitelj rade slastice; uvijek se tu nešto malo doda, nešto oduzme i jednostavno recept se uvijek malo promijeni prema valastitom okusu. Više volim praviti torte nego kolače. Kod kolača ima više posla, od pečenja, rezanja, dekoriranja, mjerenja, pakiranja. Za sve to treba puno vremena«, kaže ova mlada slastičarka. 

Ali nije ni lako ni jednostavno napraviti ni lijepu i ukusnu tortu. Dnevno ih Ana nekada napravi i po četiri-pet, ali to je tek pol posla, jer nakon toga slijedi ukrašavanje torte, a to se danas radi fondanom. 

»Oblaganje torte fondamom i izrada figurica traže vremena koliko je potrebno za izradu tri torte. Torta se pravi dan ranije, sutra se pravi premaz koji ide ispod fondana, onda se tek oblaže fondanom, pa se stavljaju figurice koje se moraju ranije pripremiti. Za jednu tortu treba dva dana«, kaže Ana. 

Koliko je vješta i maštovita vidjelo se na sajmu torti i kolača u Monoštoru gdje je njena torta bila nešto što do sada nije viđeno. I nije bilo posjetitelja ili novinarske ekipe koji nisu zastali i fotografirali to pravo umjetničko djelo Aninih vještih ruku. I ne samo vještih ruku. 

»Razmišljala sam tada kako ukrasiti tortu, a da to ne bude ono već mnogo puta viđeno u Monoštoru, a to su oni prepoznatljivi motivi. Više se i ne sjećam gdje sam vidjela tu sliku, ali mi je ostala u glavi i tako sam napravila tortu na kojoj je bio stari sat, stari gramofon...«, priča Ana.

Da bi se u svakom trenutku moglo izaći u susret zahtjevima kupaca moraju se pratiti novi recepti i trendovi u ukrašavanju. Najzahtjevnije su narudžbine za dječje rođendane, čak zahtjevnije od svatovskih.

I poslije toliko godina Ana rado uzme komad torte ili parče kolača. Kaže, nije se još zasitila iako je svaki dan okružena mirisima pečenih biskvita i slatkih filova. Koja joj je najomiljenija torta, neće reći, jer ih sve voli i praviti i jesti. 

»Mislim da mi ovaj posao neće nikada dosaditi. Jeste da ima dana kada se prezasitim i kažem da mi je dosta, ali već poslije dan-dva predaha krećem dalje. Kada sam počinjala, najviše posla bilo je za velike svece i praznike, sada pravila nema, pa sam primorana da neke mušterije i odbijem«, kaže naša sugovornica.

Na kraju nam se činilo zanimljivim da razgovor završimo onim što smo počeli, a to je djetinja ljubav, koja se razvijala uz majku, i  koja je eto postala Anin posao. 

»Normalno, bilo joj je drago što sam se počela baviti tim poslom. I ne samo ja već i moja sestra u Sonti. Naravno da su mi majčini savjeti i pomoć, napose na početku, dragocjeni. Događa se da desetke puta uradiš isti fil i bude dobar, a onda se dogodi da fil ne uspije. Onda odmah telefon u ruke da čujem što mama kaže. Događalo se da mama, sestra i ja imamo, kako u šali kažem, otvorenu liniju. Znate, nisu više ni ti margarini isti, ni čokolada nije što je nekada bilo, šlag nije ni blizu onom nekadašnjem tako da treba više materijala i više spretnosti da bi sve ispalo kako treba«, priča Ana. 

I nije tu kraj, jer Ana nas nije pustila prije nego što nas je počastila ukusnom monoštorskom svatovskom tortom. I uvjerili smo se – ima razloga što se za Anine torte treba prijaviti tjednima, pa i mjesecima ranije.

 

Z. Vasiljević