Kolumne

Prelijetanje i iskakanje nisu tako nepoznate discipline u političkom životu.  Naročito je to prisutno u Srbiji gdje je poznata i ona krilatica »glasat ću za tebe kad dođeš na vlast«. Neki to tumače političkim pragmatizmom, neki čistim egzistencijalnim potrebama i nadom da će takav potez donijeti uhljebljenje a neki nedostatkom ideoloških razlika u programima političkih stranaka pa se čini da je potpuno svejedno u kojoj si stranci – samo je važno da je ona na vlasti a ne u oporbi. 

I u hrvatskoj zajednici događaju se takve stvari (a zašto ne bi, i Hrvati su dio ovoga društva), pa je tako nedavno lokalna političarka (i vijećnica Hrvatskog nacionalnog vijeća) Josipa Ivanković koja je vijećnički mandat u subotičkoj skupštini stekla u redovima Građanskog pokreta za Suboticu »pretrčala« u skupinu vijećnika Srpske napredne stranke, objašnjavajući to jednostavnom željom da bude u poziciji a ne oporbi, jer se samo tako može nešto uraditi – naravno za građane. 

Drugi događaj, a koji je izazvao daleko više pažnje, je potez predsjednice subotičke podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i pokrajinske zastupnice Vesne Prćić koja je, prije službeno iznesenog stava stranke,  iznijela svoj, kako je rekla, osobni politički stav o kandidatima na predstojećim izborima. Prošloga petka u izjavi objavljenoj na subotičkom sajtu subotica.info ona je poručila kako osobno smatra da je u interesu Hrvata u Vojvodini i Srbiji da na predsjedničkim izborima glasuju za Aleksandra Vučića, jer (smatra) da je oporba razjedinjena, njihov glavni koalicijski partner Demokratska stranka podržava nestranačkog kandidata i da bi jedino izbor Vučića bila garancija Hrvatima u ostvarivanju svih njihovih prava kao manjinske zajednice.

I premda mijenjanje mišljenja (i koalicijskih partnera) nije nešto nepojmljivo u politici, njen je stav, kojeg su prenijeli skoro svi mediji, izazvao mnoštvo negativnih komentara, poglavito iz hrvatske zajednice na društvenim mrežama, a koji se tiču prošlosti kandidata kojeg je podržala. Pominjali su se sendviči, Karlobag, Karlovac, Virovitica i sudbina brojnih Hrvata u Vojvodini devedesetih godina. S druge strane, bio je i pokoji pozitivan komentar u kojima se ističe potreba vođenja realističke politike u društvenom kontekstu u kojemu jesi i u kojemu većina odlučuje.

Ovaj je »problem« DSHV većinom glasova razriješio tako što je Vijeće stranke poručilo glasačima da sami donesu odluku kome će dati glas, ali da pri tome procijene kako političke programe i politike tako i dosadašnju političku praksu kandidata. Drugim riječima, da slušaju što kandidat govori i procijene što im politika koju kandidat provodi može donijeti ili odnijeti. 

Tako nekako zvuči i leksikonska definicija realpolitike, kao politike koja se zasniva na realističnoj procjeni i prilagođivanju mogućnostima. Takva politika ne podliježe idealima niti moralnim ograničenjima, kao ni utopijskim vizijama, pa je stoga strogo pragmatična. Drugim riječima, donosi konkretne rezultate. S druge strane, to je i istoznačnica i za oportunističku politiku napuštanja idejnih vrijednosti, taktiziranje i prilagođivanje realnoj ravnoteži snaga u nekoj političkoj situaciji. I porazumijeva politiku kao »umijeće mogućega«. Ili, kako se to kaže drugim riječima »nije važno koje je boje mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe«.

J. D.